Vijest stara tjedan dana da će zagrebački Filozofski fakultet od akademske godine 2025./2026. - ako dobije 'zeleno svjetlo' - pokrenuti Rodne studije uzburkala je duhove u Hrvatskoj. Prvi se javio saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček rekavši da se radi o 'teroru manjine' i 'uvođenju rodne ideologije', što je sutradan opovrgnuo ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs.

Stvar se potom dodatno zahuktala: saborski zastupnik Nikola Grmoja je, između ostalog, izjavio da takav studij nikad ne bi dobio akreditaciju kad bi on bio premijer, a Ivan Penava iz Domovinskog pokreta, ujedno koalicijski partner Plenkovićeve vlade, rekao je da 'rodna ideologija neće proći'. S druge strane, oporba, konkretno Anka Mrak Taritaš, usporedila je stavove desnih političkih opcija s onima talibana.

Ulje na vatru dolila je jutros svojom presicom i Komisija Iustitia et pax, tijelo koje djeluje pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, apeliravši na Vladinu zabranu Rodnih studija rečenicama poput ovih: 'Ujutro mogu biti žena, popodne leptir, navečer muško. Ta ideologija se promiče!' Dodano je i da biskupi ni na koji način ne žele zadirati u akademske slobode, ali apeliraju na zakonodavca da zabrani program koji nije u skladu s uvjerenjem većine.

O čemu se zapravo radi, odnosno što su to rodni studiji, koji je kontekst njihova nastanka u svijetu i koji su razlozi političkih pritisaka na najavu njihova osnutka - pitali smo redovitu profesoricu Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Branku Galić, osobu koja bi trebala sudjelovati u provedbi spornog diplomskog studija. Nešto drugačiju perspektivu ponudila nam je Zagrepčanka Sara Simić - čiji obrazovni put uključuje i Rodne studije na Central European University u Beču - koju smo pitali kako se odlučila za spomenuti studij, kakvo je bilo to iskustvo i je li nam on potreban u Hrvatskoj.

Što su uopće rodni studiji?

'Rodni studiji su, najkraće rečeno, interdisciplinarni studiji (u ovom slučaju diplomski) koji istražuju društvene i kulturne odnose, status i položaj žena i muškaraca u društvu na svim razinama i u svim društvenim situacijama, od pojedinaca i obitelji (mikrostrukture društva) do društvenih institucija, organizacija, tržišta rada, politike (makrostrukture društva) itd., kao i kroz povijest te putem umjetnosti. Oni istražuju fenomene rodnih odnosa s aspekata različitih znanosti, kulture i umjetnosti', definirala je rodne studije Galić.

'Razvili su se iz prvobitnih feminističkih i ženskih studija, koji su bili osnivani iz aktivizma, akademskih studija i organizacija feminističkih pokreta drugog vala (neofeminizma), prvo u Americi, onda i u zapadnoj Europi, a također i u socijalističkim zemljama bivše istočne Europe, kao i iz dijela 'muških studija'. Žene su prvo pokrenule vlastite emancipacijske pokrete i studije u okviru tog drugog vala feminizma, obično u kontaktima sa sveučilištima ili direktno iz njih (kako gdje), jer nisu bile zadovoljne samo ostvarivanjem prava glasa iz prvog vala feminizma (sufražetskog pokreta) s početka i u prvih nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Naime politička prava za žene masovno su bila ostvarena na Zapadu od dvadesetih godina 20. stoljeća do 1945. u većini zemalja, uključujući bivšu Jugoslaviju, ali u nekim zemljama, kao što je Švicarska, žene su dobile pravo glasa tek 1971. godine', otkriva nam Galić.

Imaju ih i Srbija i Slovenija

'No emancipacijom žena rastao je i udio želje i potrebe emancipacije muškaraca te različitih queer i drugih manjinskih identiteta, djelomično kroz gej pokrete, a djelomično samostalno ili kao podrška feminističkim pokretima. Sve je više rasla potreba za emancipacijom i ostvarivanjem ljudskih prava i sloboda svih ljudi, pa se su odatle počeli širiti i akademski pristupi oko rodnih studija, koji su širom svijeta, u različitim društvima i kulturama, od Zapada do Istoka, islamskih zemalja itd. pokrenuli svoje studije od sedamdesetih i osamdesetih. Ima različitih primjera u raznim zemljama, a nama najbliže koje imaju rodne studije su Srbija na Fakultetu političkih nauka i djelomično na Filozofskom fakultetu, Slovenija na Fakultetu za družbene vede itd. Na ovom linku su, recimo, navedene mnoge zapadne zemlje, uključujući Hrvatsku, ali tu je za Hrvatsku kao nositelj Rodnih studija naveden Centar za ženske studije koji radi od sredine devedesetih, ali koji formalno nije ni fakultet, niti dio Sveučilišta, nego je registriran kao nevladina udruga, nažalost', nastavlja Galić.

Ipak, važno nam je i iskustvo studija iz prve ruke, što nam je dočarala Simić, počevši od motivacije: 'Za Rodne studije (Gender Studies) prvi put sam čula na prvoj ili drugoj godini studija Etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu, u čijem se kurikulumu i tada ponekad, ali nažalost prerijetko doticalo i teme roda, koji je, uz rasu i klasu, bio i ostao osnova svake represije i političke borbe. No za vrijeme mojeg studiranja u Zagrebu navedeni termin se prvenstveno izjednačavao sa ženskim pravima i poviješću borbe za njih, što je naravno sastavni dio nastavnog plana Rodnih studija, no ne i jedini. Jedna od profesorica na spomenutoj katedri doktorirala je Rodne studije na istom fakultetu u inozemstvu kao i ja (Central European University) i držala je kolegij 'Feministička antropologija', koji sam pohađala i koji me potaknuo da istražim sam koncept Rodnih studija u inozemstvu. Dakle svjesnost o postojanju Rodnih studija dobila sam na Filozofskom fakultetu, ali željela sam se kroz taj studij posvetiti specifičnim temama, prvenstveno u sferi kulturnih politika i umjetničkog stvaralaštva, no navedenu širinu i dubinu o tim temama nisam mogla dobiti na Filozofskom fakultetu, pa sam se odlučila za diplomski studij Rodnih studija u Beču', otkriva nam Simić.

'Dvogodišnji studij Rodnih studija bio je stvarno divno iskustvo. U isto vrijeme puno sam naučila o tome da niti rod, niti seksualnost, niti neki drugi pojam (i nevezan za specifično rodne studije kao takve) nije jednoznačan u svim dijelovima svijeta i u svim političkim kontekstima. Takvo novo široko i duboko razumijevanje najviše sam dobila kroz rasprave s kolegama na svakodnevnim seminarima koje sam pohađala. To su definitivno bili najvrjedniji momenti - međusobno dijeljenje iskustva proživljenog u vlastitim zemljama, kao i iskustvo življenja u drugoj državi, najčešće vrlo drugačijoj od matične. I zaista, najviše sam naučila od kolega čija su iskustva odrastanja, školovanja i rada u potpuno drugačijim politikama odnošenja prema rodnim identitetima i marginaliziranim skupinama generalno drugačija od mojih. Dakle, uz vrhunske profesore, prilike koje su mi se pružile te profesionalne kontakte, najvrjednije uspomene su mi kolege i brojni prijatelji sa studija', nastavlja Simić.

'Žene žele vratiti u kuću i oduzeti im ljudska prava'

Upitana o političkim pritiscima uslijed objave vijesti o osnutku Rodnih studija, Galić je oštra: 'Ti pritisci su se pojavili zato što u Hrvatskoj jačaju neokonzervativni i antirodni pokreti, koje predvode vrlo konzervativne i klerikalne struje i interesi, a koji žele vratiti žene u kuću i oduzeti im ljudska prava, čemu jasno svjedočimo već zadnjih više od godine dana zbog 'molitvi' po gradskim trgovima Vitezova srca Marijina te sličnih udruga i organizacija koje aktivno djeluju već desetljećima na oduzimanju ženama primarno reproduktivnih, a onda i ljudskih prava, još od početka devedesetih. Pojavili su se i u drugim zemljama Europe, kao što je Poljska, gdje su već polučili bitna ograničenja ženskih prava. No i Hrvatska se nalazi na tom udaru neokonzervativne desnice, koja se pokušava masovno proširiti i na tome temeljito i svesrdno radi. U brojnim institucijama, od zdravstvenih do obrazovnih, pa i na sveučilištima, imaju svoje ljude koji šire svoje neokonzervativne ideje protiv ženskih prava te za očuvanje patrijarhata, osobito na mlade. Sociološka istraživanja također pokazuju da je Hrvatska još uvijek prilično netolerantno i seksističko društvo, što smo već davno ustanovili na temelju socioloških istraživanja, među kojima su i radovi mojih kolega sociologa, kao i moji radovi. Primjerice, 'Promjena seksističkog diskursa u Hrvatskoj? Usporedba rezultata istraživanja 2010. i 2004. godine'.'

S profesoricom Galić slaže se i Simić kad je pitamo o tome jesu li nam potrebni Rodni studiji u Hrvatskoj: 'Vrlo kratko i jasno: da. Ono što studijski programi poput Rodnih studija imaju priliku pokazati, ovisno o planiranom kurikulumu, važnost je zalaganja i borbe za ravnopravnost svih pojedinaca u svim sferama društva, kao i ukazati na činjenicu da je ta borba uvijek višeslojna, višeznačajna i intersekcionalna, upotrijebivši termin utjecajne profesorice i istraživačice Kimberlé Crenshaw. Ključno je napokon u javnom prostoru, a pogotovo medijima i obrazovnom sustavu, govoriti o važnosti uključenja rodne perspektive u analizu svih relevantnih društvenih previranja, kao i o promišljanju načina odnošenja prema sebi i društvu, ali i kako nas društvo oblikuje u 'idealne' i za društvo 'poželjne' osobe.'

'Isto tako, bitno je reći da Rodni studiji nisu samo specifično vezani za 'ženska pitanja' ili LGBTQI+ populaciju, već za mnogo šire sistemsko shvaćanje roda unutar šireg društvenog uređenja. Shvaćanje roda i njegove prisutnosti u doslovno svemu što svjesno ili nesvjesno radimo ili čemu smo izloženi nužno je potrebno obrazovanje za svakog člana društva. U prijevodu, Rodni studiji pokušavaju, kroz razne kolegije, otvoriti raspravu o fluidnosti identiteta, nepostojanju 'idealne' žene ili 'idealnog' muškarca ili, još preciznije, tome kako društvena slika takve 'idealne' žene ili muškarca šteti cjelokupnom društvu, najčešće perpetuirajući razne oblike nasilja, neželjene stereotipe i diskriminaciju. Hrvatskom društvu nužno je potreban objedinjeni studij koji će sa svake katedre i već mnogo kolegija koji postoje na Filozofskom fakultetu početi razvijati kritičko promišljanje o identitetu kao ideji i konceptu, ali i o njegovoj inherentnoj pripadnosti određenom kulturološkom okviru u kojem smo odrasli kao pojedinci/ke, odnosno shvaćanje o nepostojanju zadanih identitetskih okvira, već da je riječ o izričito kako kulturološkoj, tako i individualnoj dimenziji samog pojedinca/pojedinke. Krajnje je vrijeme da se takav studij pokrene u Hrvatskoj', zaključila je Simić.