Dramsko kazalište Gavella započelo je novu sezonu inteligentnim i duhovitim, gotovo filozofskim tekstom 'Pijani' suvremenog ruskog dramatičara Ivana Viripajeva kojeg je slovenski redatelj Vito Taufer postavio kao niz dinamičnih, zabavnih, bizarnih, duhovitih i često apsurdnih situacija s naglaskom na tekst i glumačke interpretacije. Taufer je inače poznat kao redatelj koji iz glumaca izvlači prirodnost i istinitost, pa je to očito učinio i u ovom komadu.

On je iz Gavellinih glumaca, ponekad nedovoljno razigranih, izvukao maksimalni učinak tako da ih je bilo gušt gledati. Ne samo njihovu glumačku metamorfozu nego i preobražaj koji se događa u životima njihovih likova, tih antijunaka našeg doba, nakon što su se suočili s vlastitim iluzijama i lažima. Bila je to izvedba kojoj smo povjerovali i koja poziva na razmšljanje.

Ivan Viripajev smatra se jednim od najtraženijih suvremenih ruskih dramatičara, kojeg su neki kritičari nazvali 'spojem Tarkovskog i Tarantina'.

Tekst 'Pijani' napisao je po narudžbi Dusseldorfer Schauspielhausa, a praizveden je 2014. godine, te potom izveden u mnogim gradovima Europe, između ostalih i u Ljubljani i Beogradu. Verzija Ateljea 212 u režiji Borisa Liješevića, koja je proglašena najboljom na Sterijinom pozorju, gostovala je i u Zagrebu, kada je publika s oduševljenjem ispratila beogradske glumce.

Treba reći da predstava 'Pijani' ima i svoju pretpovijest. Taj izvrsni tekst prvo je trebao režirati Borna Baletić u prethodnoj sezoni, a onda je odjednom režiju preuzeo Taufer i sada je predstava 'Pijani' konačno izvedena na sceni Gavelli.

Viripajev je poznat kao dramatičar koji se ne bavi detaljima biografija svojih antijunaka nego je usredotočen na kolektivno stanje duha modernog čovjeka i nacije u cjelini, recimo na problem alkoholizma, pedofilije i nasilja te odnos čovjeka prema Bogu i položaj čovjeka kao žrtve u 21. stoljeću.

Neki od tih motiva prisutni su i u ovoj intrigantnoj, istinitoj i na trenutke vrlo bolnoj crnoj komediji, koja se događa tijekom jedne noći u nekoj neimenovanoj metropoli današnje Europe. U njoj su svi likovi totalno pijani. O njima ne saznajemo mnogo, piju li stalno ili je to pijanstvo za njih izvanredna okolnost. Oni su većinom dobrostojeći ljudi - bankar, PR menadžer i direktor Međunarodnog filmskog festivala (osim mlađahne prostitutke), a susrećemo ih u raznim situacijama, od ulice do vegetarijanskog restorana, gdje bauljaju i padaju po sceni, i zatim nimalo racionalno ali beskrajno duhovito, zabavno i ironično, analiziraju vlastite i tuđe živote. Malo pomalo, kako se razgrađuje alkohol u krvi tako se zahuktavaju i njihove ispovijesti, te otkrivamo da su ti ljudi, raspamećeni od alkohola, zapravo zatočeni svojim dubokim strahovima, tajnama i traumama.

Naime, to pijanstvo je tim antijunacima našeg doba samo maska koja im ulijeva hrabrost da konačno kažu istinu o sebi i drugima, i tako se oslobode. Kad padnu maske oni u tim trenucima istine preispituju sami sebe i kaos u kojem žive: bave se svojim očekivanjima i čežnjama, bijesovima i tugama, nevjerama i preljubima, preotimanjem muškarca najboljoj prijateljici, iznenadnim ljubavima na momačkoj večeri, te generalno izriču lucidne istine o ljubavi, Bogu, strahu i slobodi, te općenito njihovim ništavnim i besmislenim životima.

U predstavi 'Pijani' najviše oduševljavaju tekst Ivana Viripajeva i gluma Gavellinog ansambla. Viripajev kroz logoreičnu bujicu riječi i rečenica odapinje pouke, koje su ponekad samo lucidne i filozofske, a na pojedinim mjestima i metafizičke ili čak blasfemične poruke. Tako poručuje da je 'U našim glavama strah i nesigurnost', 'Ako ne ljubiš onda spavaš', 'Voljeti pečeno meso i Isusa Krista je isto, bitno je voljeti', 'Svi lažu jedni drugima, jedino Bog ne laže jer Boga boli dupe što ćemo mi misliti o njemu', te 'Svi smo mi hrpetina laži!'

Kako se ističe i u programskoj knjižici, pijanstvo je u tom tekstu koncept, metafora i stanje: premda tekst na prvoj, doslovnoj razini upozorava i na problem alkoholizma, prvenstveno ukazuje na prestrašenost, zbunjenost, izgubljenost i dezorijentiranost ljudi u današenjem neoliberalnom kapitalizmu, na njihov gubitak slobode i tla pod nogama, odnosno na gubitak kontakta među ljudima.

'Kontakt smo izgubili i tako smo sjebali živote', kaže u jednom trenutku Maks, pojasnivši u nastavku da je 'kontakt jedina realnost, ostalo je sve iluzija'. Dakle, u tom kolektivnom pijanom bauljanju i lupetanju, punom bizarnih i apsurdnih situacija i replika, neki od likova ipak dolaze do saznanja da je sloboda temelj života, da se vrijedi boriti za ljubav i da nas nada drži nad vodom i gura naprijed.

Redatelj Vito Taufer u svom režijskom konceptu naglasak je stavio na euforičnu glumačku igru: u središtu je glumac i njegova interpretacija te suodnos s kolegama, čak i tjelesni, koji se izvrsno nadopunjuju u vrckavim dijalozima i pokretima. Stječe se dojam da je redatelj glumcima ostavio slobodu interpretacije i improvizacije, koju su oni iskoristili, kreiravši bizarne i pamtljive likove.

Od glumaca je briljirao Ozren Grabarić koji je u ulozi Marka, direktora velikog Međunarodnog filmskog festivala, pomirio napuhanost, karikaturalnost i beskrupuloznost tog lika, istodobno ironizirajući i ismijavajući tu funkciju. Njegovo hodanje na prstićima, poput balerine, izaziva salve smijeha, a brutalni čin silovanja mlađahne prostitutke nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Zaljubljenost i ushićenost mlade devojke utjelovila je Dijana Vidušin, koja je ulogu Marte, uz pomoć koreografa Pravdana Devlahovića, oblikovala izuzetno razigrano i lucidno, sublimiravši u tom liku lepezu emocija, od tuge i patnje do šašavosti zaljubljenog bića.

Bankare su utjelovili veterani Gavelle Ranko Zidarić kao Gustav i Filip Šovagović kao Karl, pokazavši glumačku zrelost i snagu, te smisao za komiku što je posebno došlo do izražaja kod Šovagovića. Iskazao se i Enes Vejzović u ulozi Gabrijela, zamjenika direktora građevinske kompanije, čije opetovano zazivanje brata svećenika (kojeg nema) i Isusa Krista pobuđuje pitanja o Crkvi, religiji i vjeri.

Svoj veliki doprinos predstavi dali su Sven Šestak kao Magdin muž Lorens, Živko Anočić kao izvršni menadžer banke Maks, Martina Čvek kao Lorina prijateljica Magda, Tara Rosandić kao manekenka Lora, Ksenija Pajić kao Karlova supruga Linda te mlada Tena Nemet Brankov ao prostitutka Roza.

Kostimografija Marite Ćopo je standardno estetizirana i potcrtava luksuzan život protagonista, scenograf Igor Pauška samo naznačuje svjetlećom reklamom 'Havana' ambijent velegrada i njegovu otuđenost, dok odlična glazbena kulisa Nane Forte i Jure Ivanušiča izvrsno zaokružuje dekadentnu atmosferu predstave. Komičnosti predstave pridonio je, osim glumaca, i Pravdan Devlahović, koji je koreografirao pijani pokret i geste, dovodeći glumce u beskrajno neugodne položaje koji izazivaju smijeh.

Možemo zaključiti da su 'Pijani' filozofska komedija o otkrivanju i samospoznaji koja sadrže opomenu i poziv svima da se više ne boje i da se konačno prepuste životu.