Irena Parlov je operna pjevačicu koja vlada međunarodnim pozornocima. Nastupa u produkcijama u Španjolskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Sloveniji - gdje su je u Ljubljani prozvali 'hodajućom Carmen' - te u Hrvatskoj. Nije članica nijednog ansambla, što joj omogućava slobodu i internacionalnu opernu karijeru. Njezina uloga zanosne, strastvene Carmen ostavila je bez teksta brojne kritičare diljem svijeta, a prije nekoliko je dana tu rolu konačno otpjevala i na pozornici zagrebačkog HNK, u kojemu je s devetnaest godina počela raditi u zboru.

Mezzosopranistica u intervjuu za tportal otvoreno govori o svojim inozemnim angažmanima, domaćim pozornicama i operi te o ulozi Carmen koja joj je obilježila karijeru.

S devetnaest godina počeli ste raditi u zboru HNK u Zagrebu, maštajući o opernoj karijeri. Kako to da vas je intrigirala opera u tim godinama? Na kojem ste projektu radili prvi put, na koji način vas je očarala ta scena?

U Zagreb sam došla na nagovor naše poznate primadonne Ljiljane Molnar Talajić, nakon što me moja mama Gordana Topić, koja je inače profesorica solo pjevanja, vodila k njoj da me presluša. One su se i privatno jako dobro poznavale pa je moja mama imala povjerenja u nju. No, kako je život i studij u Zagrebu bio preveliki financijski izazov za moje roditelje tada, moja mama se zahvalila Ljiljani na pozivu i vratili smo se u Sarajevo. Nikada neću zaboraviti to nedjeljno rano jutro, kada je u 8 sati zazvonio telefon doma. Zvala je Ljilja i rekla mojoj mami: Gordana, spremi to dijete i stavi je na bus. Ona mora pjevati, ja ću se pobrinuti za sve ostalo. Tako je i bilo, odvela me Mo. Kranjčeviću koji je tada bio direktor zagrebačke opere. Pjevala sam Rosininu ariju iz opere 'Seviljski brijač' i dok sam pjevala, čula sam ga kako joj govori: 'to bu jako lepa karijera, ali prvo u zbor s tim detetom. Mlada je još.' I tako su se počeli rađati moji snovi. Prva opera na kojoj sam radila, bila je 'Boris Godunov'. U jednoj predstavi gostovala je Ruža Pospiš Baldani i ja sam bila jedna od par djevojaka iz zbora koja je morala biti blizu njoj (režijski je bilo tako zamišljeno) i dodati joj neki rubac ili sl. Znala sam za njenu čuvenu Carmen i gledajući je i slušajući tamo, samo sam ponavljala u sebi: 'Bože, molim te da i ja jednom budem kao ona'.

Nedavno ste na toj sceni i pred zagrebačkom publikom konačno dočekali taj vaš san. Nastupili ste kao Carmen, koju ste izvodili puno puta u raznim drugim opernim kućama. Kako je došlo do tog angažmana u zagrebačkom HNK, kako ste doživjeli kazalište i anambl?

Da… Eto, doživjela sam i ostvarenje tog sna. U HNK Zagreb sam došla na poziv direktora opere, gospodina Giorga Suriana te maestra Kalajdžića. HNK Zagreb će zauvijek biti 'moja operna kuća'. Tu su se moji snovi rodili i tu sam upoznala neke od najdražih ljudi i kolega, a i često znam reći kako sam u tim mladim godinama ponavljala Ljiljani Molnar da ja volim svaku dasku te scene i tog kazališta te da sam jako tužna kad nemamo probe. Da je tomu tako, dokazalo se i ovog puta, jer sam unatoč određenim izazovima koje mi je ovo gostovanje donijelo. Naime, probe su se poklopile s mojim probama za Cavalleriju Rusticanu u Splitu te s probama i predstavama Bala pod maskama u Češkoj pa sam, kako bih stigla barem na prve tri probe Carmen, letjela ujutro u Zagreb na probe Carmen, da bih onda odmah sjela na avion nakon probe i letjela natrag u Split na probu Cavallerije navečer. Sedam dana nakon toga, pjevala sam iznimno zahtjevnu i potpuno drugačiju ulogu Ulrice u Balu pod maskama u Nacionalnom teatru u Ostravi u Češkoj. Uživala sam u produkciji Carmen i spoznala ljudsku veličinu velike većine zaposlenika HNK Zagreb, od uprave, zbora, orkestra do mojih kolega solista koji su mi dali nevjerojatnu podršku o kojoj nisam niti sanjala.

U Ljubljani, gdje tu rolu pjevate već sedmu sezonu, publika vas je prozvala i 'hodajućom Carmen'. Kako to komentirate?

Ljubljana je praktički moja matična kuća. Jako puno gostujem tamo i oni su prvi koji su mi ulogu Carmen i dali. Tamo sam imala svoj jako uspješan debi prije 7 godina i od tada pa do danas uspješno surađujemo. Ta Carmen će uvijek biti moja najdraža Carmen. Ne sjećam se niti jedne svoje predstave koja nije bila puna. Ljubljanska publika me zaista jako zavoljela, ali i ja njih. Biti njihova "hodajuća Carmen" i čuti te riječi je za jednu debitanticu bilo zaista predivno. Osim toga, tamo imam divne kolege, pune podrške od kojih me neki niti ne zovu mojim imenom, već mi često u prolazu ili kad se vidimo moraju reći: 'di si Carmen!'

U Ljubljanskoj operi pjevate i u brojnim drugim ulogama, poput Romea u 'I Capuletti e i Montecchi', Maddalene u 'Rigolettu', Suzuki u Pucinijevoj 'Madama Butterfly', Varvare u Janačekovoj 'Katji Kabanovoj' itd. U kojoj ulozi se najbolje osjećate na toj sceni?

Upravo sam se vratila s gostovanja iz Ljubljane, gdje sam pjevala zahtjevnu ulogu Romea, koju sam naučila u 10 dana. To je rola u kojoj 90% vremena pjevate i ne silazite sa scene, tako da je to bio pravi izazov za koji mi je jako drago da sam ga prihvatila i koji je prošao zaista odlično. Ipak, najdraža je Carmen, a i Maddalena koju sam pjevala pod ravnanjem mog muzičkog oca, kako ga volim zvati, Mo. Lorisa Voltolinija koji nas je nedavno prerano napustio, a s kojim sam puno surađivala u Ljubljani i Mariboru.

U Zagrebu su komentirali da još od Ruže Popiš Baldani na sceni nisu čuli da Carmen sama svira kastanjete. Vi, dakle, sama svirate kastanjetama u sceni u drugom činu kad Carmen zavodi Don Josea. Zašto ste inzistirali to naučiti i sama izvoditi? Kako ste to naučili, koliko je bilo zahtjevno? To nije uobičajeno od operne pjevačice i obično se svira u orkestru.

Zapravo je sviranje kastanjeta od strane Carmen pisano u notama, no dosta njih to ne uspije savladati pa se često sviraju iz orkestra. Ja sam tip koji ne voli da nešto ne može i ako piše u notama, tako treba i biti. Željela sam da publika to doživi i da doživi pravu Carmen. Da joj vjeruje. Tako sam sama naučila svirati kastanjete, preko YouTube-a. I užasno sam se bojala kada sam došla na svoju prvu probu Carmen ispred jedne od najboljih profesorica kastanjeta i flamenco plesa iz Barcelone koja je, nakon što me vidjela i čula, rekla da je lako sa mnom kad se vidi da sam pohađala satove i učila svirati kastanjete. Kada sam joj objasnila da sam sve sama naučila, nije mogla vjerovati. Isto se ponovilo kada sam pjevala svoju prvu Carmen u Španjolskoj, a za poklon sam dobila kastanjete od orkestra. Dobila sam ih i u Ljubljani i još nekoliko puta, a to se uglavnom dogodi nakon što me orkestar ili kolege čuju u sceni s kastanjetama, tako da sada imam zavidnu kolekciju.

Carmen je strastvena, inatna, neustrašiva… Živi onako kako ona želi i umire za svoju istinu. Volite pjevati takve herojske uloge, poistovjećujete se njima?

Obožavam takve uloge. Ja sam dramski mezzosopran i takve uloge mom glasu najbolje odgovaraju i oslobađaju ga, ako tako mogu reći pa ih jako volim. Osim toga, pored dobrog pjevanja, volim i dobro i uvjerljivo glumiti na sceni. Volim ući u lik kompletno, i pjevački i glumački, a takve uloge mi to omogućavaju na meni najbolji način. Ja sam i privatno neustrašiva i veliki borac za pravdu i istinu. Tog trena kada vidim da se nečega bojim, moram ići u to. Carmen je podsjetnik za sve nas žene da moramo živjeti sebe i svoju istinu. Stoga mi je najdraže kada u četvrtom činu Carmen kaže: 'Ja sam Carmen i neću se predati'. Slobodna sam i slobodna ću i umrijeti. Uvijek mi se plače kada to moram otpjevati i uvijek me preplave emocije.

Pjevali ste Carmen i u Španjolskoj, gdje su nakon vaše izvedbe Carmen kritičari pisali kako ste 'glasovno i vizualno utjelovljenje Carmen'… Kako je bilo u Zaragozi pjevati Carmen, ali i lupati kastanjetama pred Španjolcima? Kažu da su oni dosta zahtjevna publika.

Bila je to zaista predivna produkcija. Pjevala sam predstave pred 4000 ljudi u dvorani Auditorio de Zaragoza, koja je inače dvorana prekrasne akustike u kojoj su nastupale najveće operne zvijezde i u kojoj sam na samom početku karijere imala masterclass s velikom Monteserrat Caballe koja mi je tada rekla nešto što sebi ponavljam prije svakog izlaska na pozornicu: 'Imaš glas koji impresionira, ali nikada ne pjevaj da bi impresionirala publiku'. U prijevodu bi to značilo, pjevaj za sebe i sebi (tako ćeš publici najviše dati) i uživaj. I to je ono čemu težim i čime se vodim. Udaraljkaš nije vjerovao da ću dobro svirati kastanjete i smijao se kada mu je dirigent rekao da ću ja to sama odraditi. Kada sam počela, kompletan orkestar se počeo smijati i okrenuo se prema njemu slavodobitno pokazujući prstom u njega, jer sam uspjela. Na kraju mi je došao reći da je ostao u šoku i da mi čestita pa sam dobila i kastanjete. Izdali smo i CD te se tako moja Carmen može slušati i preko aplikacije Spotify, može se kupiti preko Amazona te slušati i preko aplikacije Apple music. Publika nas je zaista odlično prihvatila što mi je posebno drago, jer je to publika koja vrlo glasno tijekom predstave negoduje ako im se pjevač ne sviđa. To sam doživjela na jednom koncertu tamo, kada su na sav glas tijekom arije govorili: 'A, neee, neee… To se tako ne pjeva', dok je jedan tenor pjevao Alfreda na koncertu.

Kakav je doista život operne pjevačice? Čini se da ste stalno na putu. Koliko je sve to glamurozno, a koliko je riječ o, narodski rečeno, 'šljaci', o znoju i naporu?

Operni pjevači su kao sportaši. Mi i jesmo vokalni atlete. Ne možete na pozornicu izaći tek tako. To su mjeseci priprema i ne radi se samo o pripremanju zahtjevnih uloga, a svaka od njih nosi nove tehničke izazove, već i o tjelesnoj i psihičkoj pripremi. Morate biti disciplinirani, paziti kako se hranite, ići redovito u teretanu ili se baviti nekim drugim vidom tjelovježbe, piti puno vode… Život opernog pjevača je prilično usamljen, putujete puno, često ste sami,odvojeni od obitelji, morate paziti da glas bude svjež pa nema puno druženja i priče i prebacivanje stvari iz kofera u kofer zna biti prilično iscrpljujuće. To je posao u kojem vas stalno procjenjuju i svakom novom ulogom se suočavate s novim izazovima. Ovaj posao možete raditi samo ako ga jako volite.

Možete li se prisjetiti sebe u doba kad ste tek stigli na specijalizaciju u Zagreb? Sama dolazite na studij u nepoznati grad… Kakvim ste doživjeli grad i sam studij?

Ja sam bila jako svestrana kao dijete i tijekom srednje škole bilo mi se jako teško odlučiti čime ću se baviti, osim što sam znala da ću biti umjetnica. Htjela sam biti glumica i išla sam prvo na prijemni na Akademiju dramske umjetnosti. Kada je opera, na nagovor Ljiljane Molnar Talajić, prevagnula i kada sam došla u Zagreb, bila sam presretna. Obožavam Zagreb i kako sam rođena Sarajka iz centra Sarajeva, naviknuta sam bila na grad takvog tipa pa mi je dolazak u Zagreb bio prirodan Bila sam, dakako, preplašena u početku, a moja mama je preplakala cijeli put natrag od Zagreba do Sarajeva. Ali, snašla sam se predivno. Medu prvima sam upoznala Juditu Franković Brdar, koja mi je poslije bila i cimerica i tako se okružila uz kolege iz HNK i drugim umjetnicima pa je sve bilo lakše.

Vi ste rođena Sarajka, no skoro cijeli život živite u Splitu gdje ste došli u dvanaestoj godini. Kakav vam je odnos prema Sarajevu danas? Osjećate li se Dalmatinkom, Sarajkom… ili nekom kombinacijom?

Jako sam ponosna na svoj rodni grad i svoje porijeklo i obožavam svoje Sarajevo, no i Split mi je kao rodni grad. Razumijem ga i volim živjeti u njemu i puno Splićana po mom naglasku ne može vjerovati da ja nisam rođena Splićanka te su me odavno već prihvatili kao svoju, što je iznimna čast. Znamo kako to teško ide u Splitu.

Usavršavali ste se i s renomiranim opernim imenima poput Montserat Caballe. Možete li se prisjetiti tog iskustva?

Nakon što nisam uspjela dobiti audicije u našoj državi i teško mi je bilo doći do angažmana, na tom sam početku odlučila sam otići nekome tko me uopće ne poznaje i tko će mi dati iskreno mišljenje o mom glasu. Monserrat je tada imala masterclasse i ja sam poslala snimku te sam bila pozvana na njen masterclass kao aktivni sudionik. Nikada neću zaboraviti taj dan. Montserrat me, nakon što smo radili vježbe disanja s utegom od nekih 20 kg koji mi je stavila na trbuh, upjevala toliko visoko da se smijala naglas ohrabrujući me da idem još više, jer joj je bilo zanimljivo da jedan mezzosopran može pjevati te visine. Na kraju sam se i ja počela smijati jer nisam mogla vjerovati da uspjevam dohvatiti visine koje su zapravo sopranske. Očito je adrenalin učinio svoje. Pjevala sam joj ariju Charlotte iz opere Werther i ni sama ne znam kako sam došla do kraja, jer sam cijelu ariju sebi ponavljala: 'Bože, pa ja pjevam ispred Montserrat Caballe…' Dvorana je bila puna pjevača, profesora itd. Nakon arije mi je rekla da joj priđem, kleknula sam pored njene stolice, ona je potpisala certifikat (nije ga htjela svima potpisati, inače) i rekla mi rečenicu koju sam već spomenula... Nekih 5,6 godina nakon, vratila sam se u istu dvoranu pjevati Carmen. Život je čudo.

Koliko dugo pripremate svoje operne uloge, kako izgleda taj proces? Znamo da ste prije upisivanja glazbene akademije htjela biti glumica. Koliko vam je danas važan taj glumački aspekt pri vašim ulogama, i koliko mu pažnje posvećujete u odnosu spram pjevanja i pjevačke pripreme?

Operna uloga priprema se od dva mjeseca, do godinu ili čak dvije. Sve ovisi od uloge do uloge. Nekada ulogu moram spremiti jako brzo i to je zaista veliki izazov. Tako sam Azucenu spremila za premijeru Trubadura u Mariboru za nekih 20 dana, Romea za 10, a u Brnu u Nacionalnoj operi sam uskočila na premijernu predstavu Donziietijeve Armande di Rohan u roku od 3, 4 dana - a da ulogu nisam vidjela nikad prije. Inače, ima tri držana visoka C na kraju. Srećom, znam kada trebam tako riskirati pa je sve gore spomenuto prošlo i više nego uspješno i puno je pomoglo mojoj karijeri. Gluma mi je također jako bitna i ne mogu pjevati ako se ne uživim u ulogu kompletno te u lik koji pjevam. To mi je najdraži dio.

Debitirali ste 2008. u Puccinijevoj 'Sestri Angelici' u HNK Split. Hoće li splitska publika dočekati vašu izvedbu Carmen u tom kazalištu?

To treba pitati HNK Split. Split je moj dom i naravno da bi prirodno bilo da HNK Split bude i moja matična kuća. Nije lako ostavljati dijete i ne gledati svoju kćer kako odrasta, zato što si samostalni umjetnik i moraš pjevati isključivo izvan svoga grada.

Umjesto da se 'ugurate' u ansambl neke domaće kazališne kuće, vi ste izabrali putovati i gostovati u drugim teatrima… Jeste li zadovoljni s tom karijernom odlukom koju ste napravili, što vam je ona donijela? Zamišljate li nekad kako bi vaš život izgledao da je bilo drugačije i da ste se negdje 'ugurali'?

U principu, zbog nemogućnosti nastupanja u svom gradu i svojoj državi, ja sam i napravila internacionalnu karijeru i u jednu ruku sam zahvalna svima koji su mi vrata zatvarali. Ja volim putovati i, iako je biti samostalac izazovno, također je divno nizati uspjehe u internacionalnim opernim kućama i na ovaj način je lakše stvarati internacionalnu karijeru, jer niste obavezni biti u matičnom teatru pa imate više slobode. No, ja prvi fah pjevam već 10 godina. Iza sebe imam vrlo značajne, velike uloge dramskog mezzosopranskog faha i voljela bih ući u angažman neke od naših opernih kuća koja ima dovoljno veliki repertoar za dramskog mezzosoprana. Fah koji je rijedak i iznimno tražen i fah koji može držati gotovo kompletan mezzosopranski repertoar (posebice tzv. Željezni repertoar) jedne operne kuće.

Pričali smo puno u ovom intervjuu o Carmen. Međutim, znamo da ste otpjevali još puno uloga u različitim domaćim i stranim kazalištima… Možete li izdvojiti dvije najdraže?

Azucena iz Trubadura s kojom sam prvi put debitirala u Mariborskoj operi pod ravnanjem Mo. Lorisa Voltolinija mi je definitivno jedna od najdražih uloga, jer je taj poziv i inzistiranje maestra da tu ulogu pjevam, bio ulazak u dramski, Verdijanski fah koji najbolje paše mom glasu. Sve je to prepoznao upravo Mo. Voltolini i to do kraja života ne mogu zaboraviti, jer me on uistinu vidio onakvu kakva jesam. I mene i moj glas. Do sada sam je već pjevala jako puno i uvijek joj se veselim. Ulrica iz Bala pod maskama koju puno pjevam mi je također jako veliki gušt za pjevati.

Kako se osvrćete na domaću opernu scenu? Koliko su naša kazališta uspješna s operom, s razvojem publike… Radi li se dobar posao? Pitam pogotovo s obzirom na to da imate odličan uvid u međunarodnu scenu.

Naša operna scena zaista ima jako puno kvalitetnih opernih pjevača i puno kvalitetnih segmenata koje valja pohvaliti i izdvojiti. Mislim da marketinški puno više moraju poraditi na promociji opere i teatra uopće, na jedan moderniji način. Ipak, operom se ne treba 'ulizivati' publici, moramo raditi na zanimljivom repertoaru i dobrim i logičnim opernim režijama. Nažalost, kvalitetnih opernih redatelja je u Hrvatskoj jako malo te bi naglasak definitivno trebalo staviti na angažiranje većeg broja kvalitetnih opernih pjevača, redatelja, dirigenata. Samo kvaliteta je u umjetnosti važna. Mi smo tu da educiramo publiku i pokažemo joj najbolje od najboljih, kako bi njihovo uho naučili na lijepe zvukove, lijepu glazbu i lijepo i kvalitetno pjevanje.

Nedavno je izvedbom opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca u Hrvatskom narodnom kazalištu Split obilježena 20 godina od premijere te najdugovječnije predstave splitskog kazališta. Kako vam je bilo nastupiti na Splitskom ljetu u ulozi Dome?

Domu sam prvi put pjevala u HNK Osijek i to mi je bilo iznimno zadovoljstvo pa je nakon toga poziv iz Splita zaista bio veliki gušt. Doma je jedna vrlo zahtjevna uloga i zaista ju volim te se uvijek veselim kada ju trebam pjevati, iako već dugo nisam nastupila u Eri stjecajem okolnosti. Lijepo je bilo vidjeti svoje ime pored, primjerice, imena Nelli Manuilenko, koja je bila izvrsna Doma i uzor mnogim novim Domama nakon nje.

Vidite li se dugoročno u ansamblu zagrebačkog HNK?

To bi bio prirodan put za mene i naravno da bih to voljela. Lijepo bi bilo da nakon 10 godina samostalnog rada te pjevanja isključivo prvog faha uglavnom u drugim državama, imam svoju matičnu kuću u kojoj ću moći nastaviti pjevati uloge koje već pjevam, ali i nastaviti se razvijati te pjevati uloge koje me tek čekaju.