Iranska kultura traje mnogo duže, stotinama godina, nego trenutni režim koji vlada u Teheranu, što se lako može zaboraviti. Zato je bilo zanimljivo što o današnjem Iranu ima reći Zahra Rahbar Nia, dekanica ženskog sveučilišta Al-Zahra u Teheranu, koja je u Zagrebu gostovala zahvaljujući pozivu Centra za ženske studije.

Dekanica Rahbar u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke održala je kratko predstavljanje svojeg sveučilišta te odgovarala na pitanja prisutnih o položaju žena u Iranu. Zainteresirani su mogli saznati mnoge stvari koje se iz površne, europske perspektive gledanja na Iran čine čak i pomalo nevjerojatnim, no to je nama naša kolonijalna perspektiva dala.

S druge strane, bilo je i trenutaka koji su potvrđivali najgore predrasude o trenutnom iranskom režimu, koji je na razgovoru s dekanicom Rahbar bio utjelovljen u supruzi iranskog veleposlanika Kohadei u Zagrebu, a koja je imala potrebu iz prvog reda publike nekoliko puta nadopunjavati ono što bi Zahra Rahbar rekla, što se činilo kao vid suptilnog pritiska.

Jednako tako, na kraju razgovora s dekanicom sveučilišta Al-Zahra, koja je također i ugledna i uspješna dizajnerica, prisutnima se obratio iranski kulturni ataše u Zagrebu Reza Jamshidi, riječima da se nada da je ovo gostovanje razbilo neke predrasude koje vladaju o Iranu. To se zapravo i dogodilo, ali su zato predrasude o iranskom režimu potvrđene jer bi režim zasigurno bolje izgledao da nije imao potrebu utjecati na razgovor sa Zahrom Rahbar Nia te nepozvano nadopunjavati njezine riječi.

Zahra Rahbar Nia rođena je 1950. godine u Teheranu, a likovnom umjetnošću se bavi od svoje trinaeste godine.

'Nakon dvadeset godina podučavanja izabrana sam za dekanicu ženskog sveučilišta Al-Zahra. Na njemu ima nekoliko različitih fakulteta te istraživački centar za položaj žena u iranskom društvu. Na sveučilište Al-Zahra mogu se upisati samo žene, no to ne znači da u Iranu ne postoje mješovita sveučilišta, a kod nas i među profesorima ima muškaraca. Svjesne svojeg položaja, žene u Iranu imaju veću motivaciju za obrazovanje, na koje gledaju kao most između obiteljskog života i sudjelovanja u društvu. Želja naših studentica nije da postanu male službenice, nego streme visokim položajima, a da u tome sve više uspijevaju, potvrđuju i statistike', objasnila je na početku svojeg izlaganja Zahra Rahbar Nia.

U Iranu danas 49 posto stanovništva čine žene, što znači da ih ima oko 35 milijuna. One čine i 34 posto zaposlenika u državnim i javnim službama, a danas u Iranu, u odnosu na vrijeme prije Islamske revolucije, studira dvadeset posto više žena.

'Islam potiče žene na obrazovanje i napredak', tvrdi dekanica Rahbar, a tu tvrdnju potkrepljuje iznenađujućim statistikama. Primjerice, žene čine 52,7 posto diplomanata u Iranu, a 84,6 posto žena je zaposleno, a nisu samo kućanice i odgajateljice djece.

U tamošnjem društvu postoji i 980 nevladinih organizacija za prava žena, što je 16 puta više u odnosu na vrijeme od prije tek deset godina. Milijuni iranskih žena također imaju na raspolaganju 143 ženska časopisa, koji su, inače, vrlo povoljnih cijena i dostupni svima. 'Imamo dvije vrste časopisa za žene. Jedni su sa sveučilišta, te se dijelom financiraju i državnim sredstvima, dok su drugi u privatnom vlasništvu, često u vlasništvu žena, a jedan luksuzni ženski mjesečnik stoji oko pet kuna', rekla je dekanica Rahbar.

Obrazovanje ja za žene u Iranu danas najvažnija mogućnost, a cjelokupni obrazovni sustav je besplatan. No, sveučilišta imaju upisne kvote, a oni koji žele studirati, a nisu upali u upisnu kvotu ipak moraju plaćati studij, što je, naravno, mnogo teže za studentice iz siromašnijih slojeva, kao i iz provincije. 'U iranskoj kulturi, i prije islama, žensko dijete ima posebno mjesto u obitelji. Osim što dobiva više pažnje, od roditelja sada ima i snažniju potporu za studiranje jer se za muškarce smatra da se moraju snaći sami, pa mnogi uz studij rade. Također, muška djeca su preko roditelja zdravstveno osigurana do 25. godine, dok žene mogu biti zauvijek ili dok se ne udaju. Zanimljivo je da imamo i dosta starijih studentica, odnosno majki koje su odgojile svoju djecu i sada se žele obrazovati. Ponekad se događa da zajedno studiraju majka i kći', objasnila je Zahra Rahbar Nia.

Ona također smatra da je za žene trenutno razdoblje u Iranu prijelazno te da se one sve više uključuju u društveni život, pokušavajući i dalje uskladiti svoje obiteljske obaveze s društvenim ambicijama. Mnogim ženama je obrazovanje važno kao pokazatelj intelektualne jednakosti u odnosu na muškarce, a ne kao temelj za uspješnu karijeru. Na pitanje o tome jesu li žene u Iranu jednako plaćene u odnosu na muškarce (što još nije ostvareno ni u Europi, treba podsjetiti), dekanica Rahbar je istaknula da po iranskim zakonima svi trebaju biti jednako plaćeni, no da se zakoni često ne provode: 'Žene su vrlo sposobne rukovoditeljice i općenito ih i njihovi zaposlenici sve više cijene u odnosu na muške šefove. Kada je riječ o jednakim plaćama, to je i problem muškaraca jer i mnogi od njih ne ostvaruju zakonom garantirana socijalna prava.'

Tijekom svojeg boravka u Zagrebu, Zahra Rahbar Nia posjetila je i Muzej suvremene umjetnosti, u kojem su joj se ponajviše svidjeli radovi Sanje Iveković. Ona sama pak u svojim umjetničkim radovima preferira tematizirati prirodu, dok se kao dizajnerica okušala u raznim zadacima, od postera i naslovnica knjiga pa sve do produkt-dizajna, primjerice boca za dječji šampon.

Svoje radove predstavila je okupljenima u Centru za ženske studije. Za kraj je Zahra Rahbar Nia objasnila što znači biti dekanica ženskog sveučilišta, koje su odgovornosti i obaveze te pozicije: 'Kao sveučilišni profesor moraš biti dobar predavač, dobar istraživač, ali i dobar organizator. Na mjestu dekanice, naravno, imam još veću odgovornost. Naše sveučilište nije malo, što znači da imam nekoliko pomoćnika i čitavu ljudsku strukturu kojom trebam upravljati. Moram osigurati i odgovarajući budžet u pregovorima s Ministarstvom obrazovanja, ali i kvalitetu studija. Ipak, najvažnije je stvoriti dobru radnu atmosferu, u kojoj nema nezdrave konkurencije.'