Likovna kritičarka Leila Topić pišući o ciklusu ističe neobičnu, no važnu umjetničku odluku Krasnodara Peršuna da posegne za crno-bijelom fotografijom. Kako piše u kratkom uvodnom tekstu posrijedi je odvažan i promišljen postupak kojom autor naglašava ekspresivnost arhitektonskih formi apostrofirajući geometrijske kompozicije koje su nerijetko konstitutivni element Krasnodarevih fotografskih ciklusa.

Usto, kritičarka naglašava da odabirom crno-bijele tehnike fotograf želi podcrtati osobnu i duboko proživljenu melankoliju posljednjeg dana ljeta koja postaje razvidna kroz motive gotovo osamljenih plaža, posljednjih kupača koji okreću glave suncu ili borova u čijim sjenama više nitko ne nalazi utočište.

Također, kritičarka ističe pažljivo prožimanje jedinstvenog krajolika Jadrije s temom prolaznosti i nestalnosti. Ona piše kako je ovaj Krasnodarov ciklus posvećen konkretnim ljudima u konkretnom prostoru, međutim vizualni red koji fotograf uvodi ujedno je i sjetan podsjetnik na krhkost – kako ljudi tako i prostora. Fotografije pred nama otkrivaju umjetnika čije je iskustvo bitno subjektivno, no u velikoj mjeri potiče našu osjetilnu reakciju da prizovemo vlastitu predodžbu o posljednjem ljetnom danu, predodžbu o vlastitoj krhkosti i svijetu kojeg ćemo neminovno izgubiti.

Posljednji dan ljeta

Raznesene valima i vjetrom, tu su tople ruševine ljeta na rubu napuštenog mora i jednog izgubljenog svijeta…

Kuća pored mora, Arsen Dedić

U dragocjenom djelu o krajoliku u umjetnosti naslovljenom 'Rasprava o krajoliku i moći' poznati teoretičar umjetnosti W.J.T. Mitchell tvrdi da je koncept 'krajolika' najbolje koristiti kao glagol, a ne kao imenicu. Iako je u hrvatskom jeziku igra riječi oko imenice i glagola (to) landscape neprevodiva, čini se da je Mitchell apsolutno u pravu jer podcrtava ideju da je pojam krajolika rezultat ljudskog djelovanja, bez obzira govori li se o izravnim intervencijama kojima se mijenja pojedini pejzaž ili se on istražuje i interpretira posredstvom filmske umjetnosti, arhitekture, literature ili fotografije.

Za Mitchella baviti se krajolikom znači nametnuti određeni vizualni red; bilježiti, pratiti ili nametnuti promjene u prirodno stanje. I uistinu, promatrajući najnoviji ciklus fotografija Krasnodara Peršuna naslovljen Posljedni dan ljeta – Hommage Jadriji uočavamo posebnosti omiljenog kupališta Šibenčana. U posvećenom i nadahnutom Krasnodarovom fotografskom oku, Jadrija postaje gotovo opipljiva metafora prolaznosti i kratkotrajnosti.

Međutim, Krasnodarove fotografije istodobno pripovijedaju o specifičnom krajobrazu, pa tako i vizualnom redu, šibenske Jadrije, o kolektivnom duhu Šibenčana koji su od minijaturnog otočića sa svjetionikom na ulazu u kanal Sv. Ante oblikovali posve jedinstveni i pamtljivi prostor. Namjerno izbjegavajući stereotipnu kolorističku pitoresknost kabina i svlačionica Jadrije, Krasnodar odabire crno-bijelu fotografiju želeći naglasiti osobnu i duboko proživljenu melankoliju posljednjeg dana ljeta. Promatramo poluprazne plaže, usamljenu kupačicu fotografiranu s leđa kojoj vjetar remeti kosu, prazne kupališne stolice, zadnje goste koji čekaju piće u kafiću, borove čiji hlad postaje nepotreban. Ljetu je zaista kraj, a Krasnodarov fotografski ciklus vjerno prikazuje ono što je Arsen Dedić opjevao kao „tople ruševine ljeta“ pišući o završetku ljubavi.

U raspravi o Poetici prostora, Gaston Bachelard naglašava odnos između iskustvenog, stvarnog i imaginarnog naglašavajući pojam 'topofilije', privrženosti ili ljubavi prema određenom mjestu. Upravo prizori polupraznog kupališta, rijetkih kupača koji upijaju zadnje sunčeve zrake, kabina s kojih se ljušti žbuka, kratkih sjena borova i malenog bijelog psića koji prolazi kraj svlačionica, ali i ostale arhitekture koja tvori jadrijski krajobraz otkrivaju autorovu jedinstvenu privrženost Jadriji. Krasnodarovo oko otkriva autentičnu začuđenost Jadrijom, naglašavajući subjektivne  procese kojima pojedini prostori, mjesta ili ljudi postaju osobni. Njegovo fotografsko polazište je ljudsko imaginarno, ono odbacuje verbalnu ili deskriptivnu logiku dokumentarne fotografije. Pred nama je duboki i ponekad iznimno ekspresivan vizualni odgovor na zov neobične zavodljivosti jadrijskog krajolika. Podsjetimo se, naš je pogled binokularan i u stalnom je stanju fluktuacije, dok kamera bilježi samo jedno izolirano stanje trenutka. U Krasnodarovom ciklusu taj je trenutak posvećen konkretnim ljudima u konkretnom prostoru, međutim vizualni red koji Krasnodar uvodi ujedno je i sjetan podsjetnik na krhkost – kako ljudi tako i prostora.  Fotografije pred nama otkrivaju fotografa čije je iskustvo bitno subjektivno, no u velikoj mjeri potiče našu osjetilnu reakciju da prizovemo vlastitu predodžbu o posljednjem ljetnom danu, predodžbu o vlastitoj krhkosti i svijetu kojeg ćemo neminovno izgubiti.  

Leila Topić