Izložba 'Potraga za stvarnošću - Jadranka Fatur i hiperrealno' obuhvatit će oko 60 ulja na platnu velikih dimenzija, ali i mnoge crteže, akvarele, pastele i fotografije. Sve skupa, prema najavi iz MSU-a, prvi put će zaokruženo predstaviti opus hrvatske majstorice hiperrealizma Jadranke Fatur (Zagreb, 1948.), koja je ovaj slikarski smjer prigrlila u samom njegovom nastanku, dok je u svijetu bio sasvim nov.

'Za nju je fotografija uvijek bila i ostala samo predložak, vizualna referenca, a ona je slikala svoju simuliranu realnost - emocije, društveno-kulturno ozračje i duh vremena koji se mijenjao. Stoga su njezini veliki formati u ulju iluzija fotografije – uvijek imaju neku 'iskošenost', priču, osobne detalje', objašnjava kustosica izložbe Martina Munivrana.

Te osobne, veoma intimne detalje Jadranka Fatur otkriva i u izboru radova koji su joj omiljeni i koji su obilježili njezino (umjetničko) sazrijevanje. Za tportal je izdvojila njih osam, neke vezane uz studijske boravke u Parizu i Americi, koji su joj bili veoma važni jer su joj potvrdili da je s hiperrealizmom na pravom putu, neke uz pokojnog supruga, kipara Ratka Petrića, a neke uz Jakovlje u Hrvatskom zagorju, u kojemu radi od 1978., i to u ateljeu smještenom u starome dvorcu.

'Kralj i ja', 1972.

To je bila prva slika koju sam prepoznala kao vlastitu, usprkos nesumnjivih utjecaja drugih umjetnika. Poimence, radi se o utjecaju Larryja Riversa, Jamesa Rosenquista, Roberta Rauschenberga, premda u manjim tragovima. Najviše ima autobiografskih elemenata. Najočitiji od njih je udvostručeni autoportret. Zatim, radi se o prepoznavanju Tiziana kao nekog vlastitog preteče, izjednačenog s likom kralja Karla V, kojega sam vidjela u Alte Pinakoteci u Münchenu, gdje sam boravila 1972. godine za vrijeme Olimpijade. Ova slika se nalazila u mojoj knjizi povijesti umjetnosti koju i danas posjedujem, ali ostala bi samo jedan od segmenata umjetničke povijesti da je nisam tada vidjela u originalu. Što sve sadrži moja slika? Prostor, odnosno naznake konstrukcije prostora s perspektivom (skicu prostora, ali bez iluzionizma), ekran s autoportretom i ležeće tijelo preuzeto s omiljene Carpacciove slike 'Sveti Juraj ubija zmaja'.

U donjem desnom uglu nalazi se, poput žiga, autoportret naslikan prema crno-bijeloj fotografiji iz automata koji se tada nalazio u robnoj kući Nama, gdje se za nekoliko kovanica moglo dobiti više slika bez ičije pomoći. Potvrđivanje svojeg identiteta i ponos zbog toga, poistovjećivanje s velikom slikarskom tradicijom putem Tiziana i Carpaccia te s mislima o nastavku u sadašnjosti. U to vrijeme željela sam napraviti više slika slične konstrukcije, počevši od povijesnih uzora koji bi uvjetovali nove korake prethodnim vrijednostima, Van Eykom i drugim sjajnim primjerima renesanse. Tražila sam instinktivno svoj put dodajući komentare iz svakodnevnice i osobnog kulturnog interesa. U želji da se pojača fizički prostor, dodala sam pravu trodimenzionalnu rukavicu koja je postala ruka jednoga kralja, čime je njezino značenje postalo višestruko složeno. Kome je pružena i zašto? Vjerojatno je to ona vremenska spona koju sam prizivala i trebala je kao luk nad vremenom. Originalna rukavica je propala kroz godine jer nije bila zaštićena i zamijenjena je novom.

'Paluba', 1975.

Ponovno autobiografski sadržaj koji je možda, jer sada je to teško utvrditi, imao neke veze s posjetom Dubrovniku. Lagodni ugođaj ljeta na velikom brodu. Nešto je drugo cilj puta, a brod je samo sredstvo. Ipak, čudesne i nove vizure, ptičja perspektiva, željezna konstrukcija i potpuna suprotnost tome pjenušava voda, more, vjetar. Oduševljenje prolaznošću uspjela sam pretvoriti u trajnost. Detalja je bilo jako puno, tako da se sve počelo pričinjati poput čipke. Sveukupno sam željela sugerirati očaravajući trenutak, pa i male tajne onih putnika nesvjesnih da su promatrani. Činili su se obamrli od veličanstvene dojmljivosti prizora i hipnotizirajućog djelovanja morske pjene i valova. Možda je zato ukupan utisak ornamentalan, kao kod slikara kojega zovu Bruegel cvjetni. Boja je sada ono što me potpuno usmjerava. Oblici se unatoč boji ne smiju izgubiti jer oni obuzdavaju boje, odraze, prštanje i vizualnu raskoš jednoga trenutka. Naučila sam mnogo o bojama radeći ovu sliku jer sam shvatila njihovu kvalitativnu promjenjivost – što ih čini osunčanima a što im dodaje sjenu. Međutim njihova tonska vrijednost ostaje konstanta.

'Kiša', 1976.

Radi se o motivu snimljenom jednog kišnog dana u Novom Zagrebu, među novogradnjama s mnogo izloga i staklenih površina. Scena djeluje irealno jer dominira privid s odrazima u staklu, slično kao na prethodnoj slici. Stvarna je u prvom planu samo žena s kišobranom, anonimna, zaklonjenog lica i vidljiva gotovo kao silueta na svijetloj, plavičastoj podlozi velikog izloga. Odraz figure ponavlja se u staklu. Prizor je možda melankoličan s dosta plavo-tirkiznih tonova. Možemo se zapitati o ženi, koja se čini mladom i prolazi kadrom jer vjerojatno negdje u blizini živi i kupuje svoje kućanske potrepštine. Jedan trenutak svakodnevnice koji se proširio na svjetonazor. Je li ženski svijet i moj svijet? U kiši se osjeća beskraj. Ako je ova slika meditativna, treba se zapitati zašto je tako.

'Anderson's photography', 1982.

Dojmljivi četveromjesečni boravak u SAD-u donio je začudo sliku pomalo mističnog izgleda. To je neočekivano za zemlju snažne i moderne tehnologije, praktičnog života i sportskog duha, toliko da je i mene iznenadilo, pogotovo danas retrospektivno. Snimak je nastao u večernjoj šetnji Kansas Cityjem kroz gotovo prazne ulice. Jedan fotografski dućan obasjan je vlastitim neonom crvene boje, što je bio ujedno njegov naziv. Ime je podsjetilo na Andersenove bajke koje sam voljela čitati, a scena je zračila zagonetnim i irealnim. Učinilo mi se kao neka moja bajka u koju ću umetnuti vlastiti sadržaj. Tako sam i učinila. Slikajući prema ovom predlošku, intervenirala sam u sadržaj izloga stavljajući u njega portret s R.-om. Privlačili smo pažnju u to vrijeme i ja sam to interpretirala zajedničkom slikom u izlogu, jer izloge svi slobodno gledaju, zbog čega je njihov sadržaj na neki način javan. Nismo željeli tu pažnju. Najviše me i danas čudi to da je uspjela fotografija ovoga dućana u opskurnoj ulici. Pomišljam na ekspoziciju koja je morala biti spora i blenda analognog fotoaparata dosta otvorena, a ruka, jer je snimano bez stativa, sigurna. Zadivio me odnos hladnih i toplih boja. Crvena se u središtu slike doslovno žarila, a prema rubovima topli su se tonovi hladili do prigušenog zelenila. U dnu na desnoj strani blistala je jako osvijetljena reklama za neki japanski motor. Smatram je jednom od svojih najdražih slika, možda i zbog priznanja bliskosti s R.-om.

'Texas truck', 1984.

Oslikani automobil bio je američka egzotika tog vremena. Ovaj kombi se pojavio poput vizije nakon gledanja jednog spektakla u Texasu – rodea. Veliki stadion prilagođen je konjima i stoci, pod je posut pijeskom i piljevinom. Folklor je naglašen i predstavlja sve ono smatrano teksaškim i ruralnim vještinama u vezi životinja koje su dio stočarskog života. Na stadionu je bila zastrašujuća gomila ljudi i jednaka količina kaubojskih šešira, čizama i jeansa. Atributi tih modernih stočara nisu bili stari ni zapušteni, nego novi i elegantni. U gomili automobila kojima su se dovezli pred stadion zablistao je texas truck, nov i oslikan. Izgled personificiran po želji vlasnika. To je ublažilo tvornički pečat. Na automobil su stavljene razne poruke, također neobične za iskustvo Europljana. Texas truck se činio poput svemirskog broda, a opet, bio je to potpuno američki duh. Na omotaču rezervne gume jedna američka ikona.

'Obitelj u Jakovlju', 1985./87.

Po formatu slika je jedna od većih koje sam radila. Kompoziciju sam planirala unaprijed i trebala sam pomoć za snimanje jer se na slici nalazi i moj portret. R. Petrić snimio je scenu prema mojim uputama i snimak je bio dobar. Rad na slici zabilježen je u kratkom filmu 'TV izložba' iz 1985. godine. Tada još nisam znala da će rad na slici uz prekide trajati dvije godine. Varijacija istog motiva poslužila je za manju sliku kojoj sam dala naziv 'U sjeni', a napravila sam i nekoliko akvarela radi usklađivanja kompozicije i boja, kao i nekoliko crteža olovkama u boji.

U međuvremenu se promijenio moj odnos prema motivima za slike. Iscrpila sam 'zalihe' motiva iz Pariza i Amerike, odnosno mislim da sam ih u emocionalnom smislu 'potrošila'. Prošlo je već dosta vremena od mog boravka tamo i zamijenili su ih doživljaji svakodnevnice ateljea, što je značilo i lokaliteta Jakovlja. Sliku 'Obitelj u Jakovlju' ispunila je u potpunosti trava, krošnje, ladanjski ugođaj i ponajprije osjećaj bliskosti s osobama na slici, roditeljima i sestrom. Susreti s obitelji postali su rjeđi jer sam većinu vremena provodila u ateljeu izvan Zagreba.

Prodor sadržaja svakodnevice u sliku za mene je značio veliku promjenu prije svega načina života, potisnuo je urbane motive i njihov geometrizam (dizajn) gradskih sadržaja.

'Tragovi u Ninu', 1996./97.

Pogled usmjeren pješčanoj plaži, prepunoj suvremenih tragova i ljetnih rekvizita za dječju zabavu i kupanje, govori o novom tematskom izboru, ali i ratnim godinama koje su proizvele takve misli. Tlo je i ovdje mjesto susreta života i smrti. I dok pozdravljamo nicanje i novi život, dotle se zemlji prepuštaju umrli, i ona znači nestajanje. I jedna i druga tema su dio ovog i budućeg ciklusa smrti i pogreba, koji se već u ovoj slici mogao naslutiti. Kadar je čitav ispunjen pijeskom i otiscima nestalog (neprisutnog) mnoštva, a samo jedna plastična lopatica upućuje na vrijeme i ljudsku prisutnost. Nin je povijesni grad koji rado posjećujem, a o čijoj prošlosti, kao i o arheološkim ostacima, rado čitam. Tragovi stopala za mene su nestali naraštaji, oni koje više ne možemo doslovno susresti, ali je neupitno da su postojali i na tom prostoru živjeli.

Bez naslova, 2015.

Slika groblja može biti lijep motiv, ali ipak ovisi o razlogu zbog kojega se dolazi na to mjesto. Ne znam može li ljepota promijeniti osjećaj gubitka, odnosno ono što vidimo u takvom trenutku. Začuđuje koliko su groblja artificijelna. Planirana su, arhitektonski uređena i parcelirana. Zatim se naknadno pojavljuje hortikultura i često prihvaćamo groblje kao vrstu parka. Sličan poriv primijetila sam u vlastitom izboru formata ove slike i kompozicije. Horizontalna je i geometrijska u svojoj osnovi, ako se zanemare blaga odstupanja u rastu vegetacije. Ovu sliku karakterizira harmoničnost u ritmu horizontala i vertikala. Potiskivanje osjećaja izaziva pojačanu frustraciju i potrebu govorenja o onome što je do toga dovelo. Ta renesansna, izrazito racionalizirana mreža, onda je samo privid koji pokušava djelovati terapeutski i sve ekstreme poput osjećaja tuge okovati svojim kozmičkim univerzalnim planom. Motiv me podsjetio na jasnoću neke rane renesansne slike (možda ranog Leonarda?).

Izložba 'Potraga za stvarnošću – Jadranka Fatur i hiperrealno' će, osim najvećeg, retrospektivnog dijela posvećenog Jadranki Fatur, kao zasebnu cjelinu predstaviti radove 12 mlađih domaćih autora koji su se u nekom trenutku svoga umjetničkog razvoja odlučili za hiperrealizam. U okviru ove cjeline bit će predstavljen novi rad međunarodno priznatog street art umjetnika Lonca, koji će naslikati mural na zidu muzejskog kafića. Kustosica ovoga dijela je Ana Škegro. Treći dio izložbe činit će ulja najvrsnijih američkih fotorealista, posuđena iz zbirke Ludwig bečkog Muzeja moderne umjetnosti (Robert Bechtle, Malcolm Morley, Robert Cottingham, Richard McLean i Don Eddy).