Slikar Jurica Pušenjak svoj rad 'Heroji' - odnosno spomenik, kako ga sam naziva - započinje raditi prije otprilike tri godine. Dugo je vremena u tom periodu bio i bez ateljea, kaže, pa se snalazio kako je znao i umio. Slikao je na akademiji, tijekom studija na petoj godini, a zatim i kod sebe na terasi - budući da je zgrada akademije nakon potresa ostala zatvorena. Portrete heroja na formatu 10x10 centimetara slikao je revno i posvećeno prema podacima iz Zbornika narodnih heroja Jugoslavije, i to njegova trećeg, cjelovitog izdanja iz 1982. Naličje Pušenjakovog spomenika posve je crno, dok brojna šarena lica na prednjoj strani stvaraju popartistički dojam. Ima se tu što za vidjeti, definitivno, Pušenjak je svaku od ovih minijatura radio na različite slikarske načine, referirajući se na razne epohe, pravce i tendencije u slikarstvu, a sam rad je fino legao u prostor Bačve i ostavlja taj spomenički dojam koji je, evidentno, bio od važnosti umjetniku.

Ispred spomenika, izložen je i spomenuti Zbornik narodnih heroja Jugoslavije. Umrljan je bojom s Pušenjakovih ruku.

Zašto baš heroji NOB-a kao osnovni motiv rada?

Želio sam napraviti jedan iskorak od slikarstva, odnosno, htio sam pokušati proširiti granice shvaćanja slikarskog medija. Zapravo, htio sam napraviti spomenik, to jest jedno slikarsko djelo koje bi bilo stavljeno u funkciju spomenika. Naravno da sam time htio i komemorirati partizane, narodne heroje.

Neki bi rekli da su to bili koljači.

Čini se ponekad da prevladava takva klima. Ali, nisam se htio pretjerano baviti tim kontekstom. Razmišljao sam o drugim stvarima. Bilo mi je bitno napraviti spomenik tim herojima, ali i napraviti pohvalu slikarstvu. To je taj dvojni aspekt mojeg rada. Bilo mi je važno da u tih 1300 portreta što više likovno variram i simuliram razne pristupe slikarstvu koji uključuju modernističke tendencije, ali na nekim mjestima i suvremene slikarske trendove.

Je li vas partizanskoj tematici više privukla ideološka sklonost, ili poriv za provokacijom?

Oboje se może uzeti u obzir. Ali, najviše je prevladala ideja da želim komemorirati partizane u vremenu u kojem se miču spomenici i trgovi. U vremenu u kojem se sramimo antifašizma, umjesto da se ponosimo njime. Naša antifašistička povijest je jedinstvena u svijetu.

Zbog čega vam je bilo toliko važno neke od portreta slikati klasičnim, realističnim stilom, dok drugi odlaze u pop-art, apstrakciju?

Bila mi je važna ta likovna varijacija unutar zadane forme kao što je portret. Time je došlo do toga da su se određeni portreti toliko reducirali, da su postali tek siluete. No, svi oni imaju svoje ime i prezime, na pozadini rada.

Kako ste se informirali o herojima NOB-a?

Sve portrete napravio sam prema Zborniku narodnih heroja Jugoslavije, izdanje iz 82. Krenuo sam od prve stranice i naslikao ih redom. Istraživajući medij slikarstva, istraživao sam pomalo i njihove biografije.

Koliko često ste slikali ove minijature jednom kad ste krenuli u realizaciju rada?

Slikao sam često i intenzitet mi je bio jako bitan za ovaj rad. Jer, kada bih slikao 10-15 ovih portreta dnevno, u formatu 10x10cm, što predstavlja jednu vrst repeticije, ja sam se morao okrenuti likovnoj varijaciji, odnosno, istraživanju slikarstva.

Koliko je trajao sam slikarski proces za svaki od ovih 1300 portreta?

To je bilo dosta relativno i ovisilo je o tome je li portret realističan, je li stiliziran i u kojoj mjeri, ide li u apstrakciju… Nekad mi je trebalo 20 minuta za portret, a nekad i sat vremena. U prosjeku sam, rekao bih, radio oko pola sata na svakom portretu. Inače, namučio sam se s Titom.

Zašto?

Slikajući njega, imao sam osjećaj kao da se natječem sa svim tim velikim slikarima koji su ga slikali ranije. Zanimljivo, Broza sam naslikao na polici Marina Tartaglie, uz još 20 drugih portreta.

Otkud vam Tartagline police?

Bile su u njegovom ateljeu i sačuvao sam ih na nagovor mentora Zoltana Novaka. Zadržao sam 8 polica, a neke smo Feđa Gavrilović i ja podijelili drugima. Jednu je dobio Seder. Onda smo, slikajući na tim policama, napravili hommage umjetniku kroz izložbu u Galeriji Forum “Tartagline police”. Uglavnom, na toj Tartaglinoj polici ja sam naslikao Tita baš prema njegovom portretu, jer mislim da je najbolji.

Što vam je najvažnije u slikarstvu?

Da proizlazi iz intuicije. Da nije sasvim logično i racionalno.

Je li vas brine da bi vam netko u ovoj zemlji mogao protestno uništiti ovaj rad?

Brine me. Puno sam uložio u njega.

Možete li reći koliko ste potrošili na materijal za njegovu izradu?

Rad svakako nije bio jeftin.

Jeste li imali do sada neugodnosti zbog teme rada?

Bile su neke situacije gdje su me prozivali komunjarom, ali ne bih o imenima. Komentirali su i da slikam ratne zločince. Po prirodi ja nisam konfliktna osoba pa ne ulazim u svađe. Uostalom, ja slikam pobjednike Drugog svjetskog rata, osloboditelje okupiranog Zagreba, Dalmacije… Mnogi ljudi to i cijene. Stiglo je i puno pohvala na rad. No, na društvenim mrežama situacija je nešto dramatičnija. Zadnji komentar koji sam pročitao bio je: “Gazi komunjare”.

Pozadina rada je crna. Istodobno masna, ali i nekako prozračna. Vidimo i natruhe bijele, crvene boje. Što ste time htjeli postići?

Čim sam krenuo raditi ovaj spomenik, shvatio sam da to mora biti objekt u prostoru, da stvar ne bi funkcionirala ako bi stajala uza zid. Dakle, trebao sam imati i poleđinu. Kao rješenje, nametnula mi se zemlja. U početku sam htio napraviti sliku na tragu umjetnosti enformela, i htio sam stvarno prikazati tu zemlju. Jedna od karakteristika enformela jest da su slikari stavljali netipične materijale na svoje radove.

Kao što je radio Slavko Kopač.

Da. Ali, odustao sam ideje enformela zato što mi to nije sasvim leglo u moj slikarski temperament. Odlučio sam pojednostaviti stvar i koristiti boju. No, i dalje se tu radi o crnoj zemlji, zemlji po kojoj su partizani gazili, koju su oslobodili, ali i u koju su bili pokapani i koja je nama ostala.

Iza rada, na zidu, vidimo izvješen i jedan portret većih dimenzija. O čemu se tu radi?

To je portret Rudolfa Pušenjaka, zvanog Uragan. Portret sam naslikao 2018. godine. Uragan je bio u jurišnom bataljunu 15. divizije, koja je prva ušla u oslobođenu Ljubljanu. On je moj predak. No, za svoje zasluge nije dobio orden heroja.

Ide li izložba dalje, hoće li postati putujuća?

Prvo ide u Split. Prostor još dogovaramo. Nadam se da će nakon Splita putovati i dalje.