Pored zbirke 'Pijavice za usamljene' (2001.), u kojoj su pjesme nastale kolažiranjem novinskih naslova i tekstova, uz povremeno dopisivanje vlastitih stihova te likovno-pjesničkog putopisa ‘Jamerika: trip’ (2013.), Maša Kolanović poznata je po hvaljenom romanu 'Sloboština Barbie' iz 2008. u kojem je dočarala odrastanje u devedesetima. Njena najnovija knjiga, zbirka 'Poštovani kukci i druge jezive priče', koju je u travnju ove godine izdao Profil, sastoji se od 12 priča, minijatura o tome kako kapitalizam melje i preobražava ljude.

Fenomen potrošačkog društva Kolanović je inače već dugo područje interesa i istraživanja i u njenom akademskom polju. Radi kao docentica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, na kojemu je diplomirala i doktorirala, a od ožujka 2017. pri Hrvatskoj zakladi za znanost vodi projekt 'Ekonomski temelji hrvatske književnosti'.

Naslovna priča u zbirci 'Poštovani kukci' posveta je Franzu Kafki, njegovom 'Preobražaju'. Što vam znači ta knjiga i koliko je ona bitna i danas?

Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različita potencijalna značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti, apsurda i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Kafka je naposljetku svoje tekstove pisao u zamahu razvoja kapitalizma ranog 20. stoljeća, zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. U tom je smislu Kafka naš suvremenik, a iz toga svega je proizašao i moj motiv da metaforički povežem vlastiti tekst s Kafkinim. Kafkin 'Preobražaj' s odmakom možemo čitati kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo 'dobre namjere' dok istodobno dopuštaju da drugi pored njih crkne. Sve ono fantastično i nadrealno iz Kafke više i ne djeluje tako očuđujuće iz perspektive naše svakodnevnice.

U spomenutoj priči poigravate se zapravo frazom koju redovito čujemo u velikim trgovačkim centrima: 'Poštovani kupci'. Kako su kupci, po vašem viđenju, postali kukci?

Sam naslov je igra riječima, građena na tragu Kafkine metaforičnosti. Do same ideje je došlo kad je moj nećak, tada još potrošački neiskvarene mašte, prilikom jednog posjeta šoping centru namjesto kupci, čuo kukci što je za mene bio epifanijski trenutak. Mene zanima metamorfoza nas samih kao građana, drugova, radnika, seljaka i poštene inteligencije u kupce, korisnike i one bezlične 'poštovane'. To što smo dominantno postali kukci, pardon, kupci dio je procesa domestifikacije i naturalizacije kapitalizma, ne samo kao ekonomskog i političkog sustava, već i kao vrijednosti koja sve postojeće odnose stavlja u relaciju s novcem. Ideologija stvari čini 'prirodnima' pa se i nama čini da je potrošačka kultura kapitalizma naše prirodno stanište.

Mobiteli su sastavni dio mnogih priča u vašoj zbirci. Na jednom mjestu pišete, primjerice: 'Moj mobitel vibrira zvukom ažuriranja. On uvijek zna više i uvijek je pametniji od mene'. Kakav osobno imate odnos prema tehnologiji, tj. koliko ste (ne)ovisni o smartphoneu i drugim spravicama?

Mobitel je postao svojevrsno ticalo nužno za funkcioniranje u suvremenom svijetu. Danas ne možemo zamisliti život bez njega, naš mozak je istreniran da svako malo posegne za tom spravicom, a prije kojih 20 godina smo sasvim dobro funkcionirali bez njega. Naravno, da ga i sama koristim i da mi olakšava život, ali me užasava koliko je nepovratno izmijenio naš doživljaj drugoga. Komunikacija je postala lakša, brža i jeftina, ali se dogodila inflacija smislene komunikacije. Dogodilo nam se previše spama o kojem smo, što je još strašnije, postali ovisni u krpanju neke mračne praznine.

U priči 'Bolji život' o migrantskoj krizi, migranti vas pitaju zašto u Hrvatskoj nekad pišemo obično, a nekad 'krilato' U (kakvo, inače, viđaju posvuda po gradu). Kako komentirate odnos hrvatske javnosti i službene politike prema simbolima ustaštva u javnom prostoru? Jesu li ljudi tu zaista tupi prema otvorenom fašizmu?

Srećom, nisu svi. Primjerice, mediji, poput tjednika Novosti neumorno upućuju na opasnost takve relativizacije. Ali ima nešto zlokobno u banalnosti takve svepristutnosti. Vladajuća ideologija je mlaka i nije dovoljno nedvosmislena. Ona se ograđuje, relativizira i minorizira takve pojave, a trebala bi ih jasno, odlučno i nedvosmisleno osuditi. Uostalom, kako se možete ograđivati od ustaštva, a istodobno bacati antifašizam u ropotarnicu totalitarne povijesti? Dokle god ne budemo imali snažnu i jasnu antifašističku politiku i kritičku pedagogiju na svim razinama obrazovanja i javnog govora, dotle ćemo biti izrešetani slovima U na svakoj fasadi i u konačnici i otupjeti prema tome. Pritom, problem nije isključivo estetičko-semiotičke prirode.

Priča 'Beskraj' majčinstvo tematizira kao stanje koje je vrlo, vrlo daleko od idealnog. Dapače, cijelo je iskustvo na momente prilično zastrašujuće. Kako ste se odlučili za takav prikaz?

Iskreni govor o majčinstvu svojevrstan je tabu u našem društvu. Ideja majčinstva je prisutna kao naturalizirana uloga koja podrazumijeva da se žene prirodno u tome svemu snalaze jer bi im to valjda trebao biti smisao života. Nitko te ne pripremi na sve one neugodne emocije, iscrpljenost, nesnalaženje i bolnu transformaciju koju majčinstvo donosi tebi samom i odnosima oko tebe. To žene dijele u isključivo privatnoj komunikaciji jedna s drugom.

U knjizi zahvaljujete, među ostalima, Katarini Livljanić 'na bodrenju i zlata vrijednom savjetu' da ponekad jednostavno sve ostavite i samo pišete. Kako si organizirate dan da stignete (i) pisati?

Uz 'dnevni' posao, nije lako pronaći vrijeme za pisanje fikcije. Moj 'dnevni' posao je rad na Sveučilištu koji je sve zahtjevniji i uzima puno vremena i izvan okvira osmosatnog radnog vremena kao i kod mnogih drugih poslova u današnje vrijeme. Kod mene je relativno sretna okolnost što su moji znanstveni i moji literarni interesi organski povezani pa mi rad u znanost često pomaže u razradi neke ideje. Pišem između dva znanstvena, nastavna i administrativna poluvremena što kao svojevrsna 'nemoguća misija' često podrazumijeva kroničnu iscrpljenost u fazama intenzivnog rada na rukopisu.

Zahvaljujete i Miljenku Jergoviću na komentarima za jednu od priča ('Frižider') i kažete da vas njegovi tekstovi uvijek podsjete koliko je književnost važna i snažna u ovom vremenu i na ovim prostorima. S obzirom na to da se u Hrvatskoj stalno kuka kako malo ljudi čita, što biste rekli u takvim okolnostima - zašto je književnost ipak važna i snažna - tu i sada?

Domaće tranzicijsko književno polje još uvijek dominantno reflektira i artikulira političke i društvene realitete posljednjih tridesetak godina i na taj način, kako je to istaknuo Dinko Kreho u jednom intervjuu, književnost zapada nezahvalna zadaća da pokuša igrati ulogu odsutne politike. Književnost kod nas doista popunjava rupe suvislog političkog diskursa što ne mora nužno uvijek biti loše. Govor stvarnosti oko nas radi na tome da otupi našu refleksivnu moć, a književnost nerijetko oblikuje narative koji se tome odupiru.

Što mislite o domaćim piscima, osobito onima mlađe generacije?

Mlađe generacije obećavaju i srećom da ih pragmatičnost i prekarnost svakodnevne egzistencije nije pokolebala u ustrajnosti. Istaknula bih Moniku Herceg u poeziji i Mirtu Maslać u prozi, talentirane autorice koje su u svojim tekstovima artikulirale beskompromisne i hrabre glasove.

U sve svoje dosadašnje radove redovito ste uključivali i vlastite ilustracije. Zašto vam je važno kombinirati sliku i tekst?

Kad pišem tekst, prati me snažna vizija svega toga o čemu pišem u crtežima. Tekst i slika se kod mene nadopunjuju, značenjski podcrtavaju jedno drugo i potenciraju atmosferu u više dimenzija. Vizualni aspekt knjige mi je jako važan.

Kakav vam je dizajn ovdašnjih knjiga?

U prvom dojmu pogleda na police domaćih knjiga u knjižarama, dizajn knjiga nam još uvijek djeluje dosta otužno, nemaštovito i nemušto. Srećom ima onih svijetlih primjeraka od kojih me uvijek razveseli vidjeti što su napravili Dejan Kršić, Olga Grlić, Flomaster, studio Hamper, Damir Gamulin Gamba, Željko Serdarević, Dejan Dragosavac Ruta da spomenem samo neke. Odlične su, primjerice, i Hofbauerove ilustracije Kafkinih djela…

Od ožujka 2017. vodite projekt 'Ekonomski temelji hrvatske književnosti'. Kako ste se zainteresirali za istraživanje odnosa književnosti i ekonomije?

Ako preuzmete takvu analitičku perspektivu, primijetit ćete da književnost gotovo uvijek govori o ekonomiji bar u određenoj mjeri, u različitim stilskim formacijama i na različite načine. Pa i same stilske formacije u tijesnom su odnosu s ekonomskom dinamikom i vrijedilo bi propitati taj međuodnos estetske i ekonomske logike prema kojoj realizam percipiramo kao realizam, modernizam kao modernizam... Ima nas dosta u timu i obrađujemo različite partikulirane teme grupirane u nekoliko istraživačkih fokusa kao što su istraživanje ekonomskih reprezentacija u tekstovima, istraživanje pozicije književnosti kao institucije u ekonomskom polju i istraživanje analogija između diskurzivnosti književnosti i ekonomije. Projekt je u završnoj fazi, a cilj nam je bio analitički senzibilizirati istraživače za ovu temu iako nismo prvi ni jedini koji se time bave. Time smo nastojali uputiti na važnost književnosti u našem suvremenom kapitalističkom sada i vratiti se društvenom znanju o ekonomiji koje nude književni tekstovi, često puta kao alternativu mainstream ekonomskim tumačenjima. Neke smo teme osovili na noge, raspisali neke probleme, a pripremamo i završnu konferenciju u prosincu ove godine.