'Hitan poziv na akciju i prepoznavanje podmuklih obrazaca i mehanizama populističkog vala koji se širi svijetom - prije nego što bude kasno.' To je jedan od opisa nove knjige Ece Temelkuran, višestruko nagrađivane književnice, novinarke i dugogodišnje kritičarke Erdoğanova režima, a koja je nakon velike čistke progresivnih, lijevo orijentiranih snaga u Turskoj pronašla novi dom u Zagrebu.

'To se ovdje ne može dogoditi', čula je kako govore razumni ljudi u Velikoj Britaniji u noći glasanja o Brexitu. Čula je kako razumni ljudi u Americi govore isto to u noći u kojoj je Trump pobijedio na izborima uz povike sljedbenika: 'Sagradi taj zid.' Čula je kako istu rečenicu izgovaraju razumni ljudi u Turskoj dok je Erdoğan namještao izborne rezultate i gradio ekonomiju na temeljima kroni-kapitalizma, a svoje protivnike proglašavao teroristima.

'Vjerovali ili ne, što god da se dogodilo Turskoj, to dolazi k vama. To političko ludilo globalni je fenomen', upozorava autorica u knjizi 'Kako ostati bez domovine', u kojoj ulazi u trag zajedničkom obrascu uspona desnog populizma te prepoznaje sedam koraka koje populistički vođa poduzima kako bi se preobrazio iz smiješnog lika u zastrašujućeg autokrata, dok do srži korumpira cjelokupno društvo svoje zemlje.

Prvi korak kojim se populistički vođa transformira u autokrata u vašoj knjizi stvaranje je pokreta koji uključuje tzv. pravi narod. Što populisti misle pod tim 'pravim narodom'?

Pravi narod je podmukao koncept jer čim politički vođa proglasi da predstavlja stvarne ljude, kritičari dolaze u nezavidan položaj te trebaju dokazati da su i oni pravi. To je jedan od trikova populizma koji nijedna zemlja dosad nije uspjela nadvladati. Svi smo učinili istu pogrešku jedući im iz ruke i ulazeći u rasprave o tome tko je pravi, a tko nije. Ideja pravog naroda zgodan je način za ubiranje plodova nagomilanog gnjeva među masama i posljedičnog manipuliranja u prividnu veličinu. Međutim, s vremenom se vid stvarnosti mijenja prema preferencijama političkog vođe i na kraju se sve svodi na poslušnost. Tko je poslušan vođi, dio je pravog naroda, a svi ostali su lažnjaci, 'izdajnici', 'vrijedni žaljenja' itd.

Dosta se bavite problemom političke rasprave s pristašama populističkih vođa i na jednom je mjestu opisujete ovako: 'Kao da pravite frape bez poklopca.' Kažete na koncu da zapravo ne bismo trebali raspravljati s ljudima koji su na strani desnog populizma. Je li zaista tako najbolje?

Savjetnici za kampanje desničarskog populizma tu su da uklone dijalog i raspravu te onemoguće osnovno ljudsko rasuđivanje. Takav teror u jeziku nema mjesta u razgovoru. Možete pokušavati uspostaviti komunikaciju sa spin doktorom koliko god hoćete, ali kada mu krajnji cilj nije dijalog, nego paraliziranje čitavog razgovora, vaš trud je uzaludan. Međutim, pristaše ovih političkih pokreta još je moguće razuvjeriti ako, naravno, nisu istinski neuki. Nemogućnost razuvjeravanja raste kada je neznanje 'proračunato', a ne urođeno.

U knjizi pojašnjavate i kako je nedostatak zajedničke priče u neoliberalizmu, njegov svojevrsni etički vakuum, omogućio uspon desnog populizma.

Moje pitanje u knjizi je 'tko je junak u neoliberalizmu?' Bogataš? Filantrop? Ako gradite sustav na pohlepi i beskrajnoj konkurenciji i ako uklonite ideju solidarnosti i ljudskog dostojanstva, kako možete stvoriti prihvatljiv model? Ovo je retoričko pitanje jer ne možete. Zbog toga je u neoliberalizmu neizbježna promjena. Ironično je to da čak i velike zvjerke ovog sustava sada glasno obznanjuju kako je potrebna reforma. Financial Times govori o resetiranju kapitalizma, a ljudi u Davosu govore o porezu. Pitanje je hoće li nam planet i priroda dati dovoljno vremena da razmislimo o tome ili ne. Sve promjene moraju se dogoditi sada, a mogli bismo početi od našeg razumijevanja čovječanstva. Moj 'junak' je ponizan, nesebičan, dostojanstven, suosjećajan i pun ljudske ljubavi. Mora biti junak za svijet i od svijeta kako bi planet preživio.

'Mali grad - veliki pakao' jedno je od upozorenja vaše knjige, podsjetnik da provincije uvijek imaju značajan utjecaj na fenomen rastućeg populizma. Možete li se osvrnuti na taj utjecaj?

Uvijek se prvo u periferiji sruše politički i sudski mehanizmi kada sustav zapadne u probleme. Mehanizmi provjere i ravnoteže političkih sustava uvijek su slabiji i osjetljiviji na marginama. Stoga je prirodno da desničarski populizam potječe iz malih gradova na nacionalnoj i s rubova Europe na međunarodnoj razini. Provincijalizam i ispolitizirani provincijalizam velik su dio desničarskog populizma. Kao što smo vidjeli u Turskoj, konzervativna politička perspektiva i tlačiteljski skup vrijednosti pokrajine mobilizirani su prije nego što je režim bio u punoj snazi u središtu. Tragično je vidjeti to da se identična stvar događa u takozvanim najrazvijenijim zemljama poput Britanije i SAD-a.

U kontekstu razgovora o desnom populizmu i populističkim vođama upozoravate i da dobro pazimo zbog čega se (im) smijemo i kako se smijemo. Zašto?

Kad desničarski populizam izađe na političku scenu u zemlji, njihove gluposti i neupućenost šokiraju ljude. U tom trenutku smijeh djeluje kao rehabilitacija, smiruje tjeskobu. Oporba tada koristi smijeh i humor kao političko sredstvo za sramoćenje vođe. Međutim, kada desničarski populistički pokret prikupi dovoljno snage da zavlada zemljom, smijeh počinje biti utočište. Udobno političko i emocionalno utočište koje nitko ne želi napustiti. Nakon toga smijeh postaje samoobmanjujuće, iluzorno sredstvo za produljenje pasivnosti. Dolazi do toga da humor postaje apolitičan čak i kad je politika njegova središnja tema.

O Donaldu Trumpu pišete kako je još u svom prvom književnom djelu 'The Art of Deal' opisao nešto što ga je kasnije i dovelo u Bijelu kuću - 'istinitu hiperbolu'. Što kažete na trenutna zbivanja oko pokretanja njegova opoziva?

Skorašnje javne optužbe na njegov račun ne znače da je on stjeran u kut i da je hiperbola istine izgubila borbu protiv istine. Naime, prije nekoliko dana objavio je videozapis u kojem govori o Bidenovoj zloupotrebi službene dužnosti u Ukrajini, koju su milijuni Amerikanaca shvatili kao neoborivu istinu. Problem je to što je politička vlast u cijelom svijetu toliko korumpirana da će Trump i njegova sorta uvijek naći materijala za svoj 'a što je s njim/njom' argument što koriste kao napad na politički establišment kad ih se prozove za neki propust. Ironično je što to nikad nisu u potpunosti neosnovane sumnje. Zato u knjizi tvrdim da ne bi uspjelo samo obnavljanje ili utvrđivanje postojećeg političkog mehanizma. Iz istog razloga vjerujem da je demokraciji potrebna revolucionarna preobrazba i to ona koja će podsjetiti svijet da niti jedan oblik demokracije ne može djelovati bez socijalne pravde.

Citirate i jednu novinarku koja kaže kako svaki razgovor s pristašama Donalda Trumpa završava na 'poštovanju'. Kako populistički vođe pretvaraju 'poštovanje' u političku robu?

Zahvaljujući političkom dekoru koji je politika identiteta popularizirala tijekom 1980-ih i 1990-ih, politizirano i organizirano neznanje danas zahtijeva poštovanje kao da se radi o etničkom, vjerskom ili političkom identitetu. Zahvaljujući i našoj novoj tradiciji političke korektnosti i njezinim zabludama trebali bismo poštovati ljude koji vjeruju da je svijet ravna ploča. Dvije stvari moraju biti jasne. Prvo, ne traže poštovanje, već traže potpuno priznanje i neosporno mjesto u sferi politike. Drugo, znanstvena i moralna shvaćanja ne mogu biti predmet rasprave. Ne možete raspravljati o gravitaciji ili zlostavljanju djece i uvažavati ljude koji misle da gravitacija ne postoji, a djeca ne mogu biti silovana u slučaju pristanka. Ovi primjeri mogu zvučati nečuveno, ali vidjeli smo takve slučajeve u Turskoj i slične stvari će se događati i u drugim zemljama. Nijedna zemlja nije imuna na političku i moralnu ludost te vrste.

Kažete da vas redovno pitaju ima li nade u borbi protiv rastućeg populizma u svijetu i gdje je tražiti, ako je uopće ima. Na jednom mjestu kažete: Pratite mlade žene. Možete li se osvrnuti na tu misao?

Kad smo kod toga, danas poželim ponoviti ovu rečenicu ili uputiti poziv još energičnije i glasnije: slijedite žene! Ne mogu vjerovati i pretpostavljam da zaista nisam jedina koja vjeruje da je napokon došlo vrijeme da žene interveniraju u trenutnu političku i moralnu krizu planeta. To je već u punom jeku. Alexandria Ocasio-Cortez, Greta Thunberg ili njemačka kapetanica broda Carola Rackete, koja je nastavila spašavati izbjeglice unatoč svim preprekama. One, kao i mnoge druge žene, nisu slučajne junakinje, nego pionirke nove ere. I nisu same u tome, mnogo ih je diljem svijeta. Ovo je prvi put u ljudskoj povijesti da su žene dovoljno obrazovane te imaju dostatnu ekonomsku moć i političko iskustvo da mogu govoriti u ime i zalagati se za čovječanstvo. To će, vjerujem, donijeti promjene. Nada je lijen pojam i kada se netko samo nada, čini mi se, pokušava izbjeći vlastitu odgovornosti jer nikad nije bilo jasnije gdje se nada nalazi. Nada je u odlučnosti da promijenimo svijet kako bi planet bio održiv, kako bi se zaštitilo ljudsko dostojanstvo i održala vrsta. Upravo su najvećim dijelom žene posvećene tom poslu.

Što kažete na kritike koje Greta Thunberg doživljava, pogotovo nakon njena govora na samitu UN-a?

Vrlo zanimljivo. Pritom ne mislim samo na činjenicu da šesnaestogodišnjakinja pokušava promijeniti svijet, to se podrazumijeva. Svi želimo promijeniti svijet prije nego što počnemo praviti kompromise. Ono što mi je posebno zanimljivo je strah koji je stvorila i kako se taj strah manifestira u obliku beskrajnog bijesa. Druga zanimljiva strana priče je to da mnogi gotovo s uzbuđenjem čekaju njen poraz i predaju. Dođe li do toga, njihova politička lijenost i apatija dobit će opravdanje. Ako se ona preda, neće preostati ništa drugo da ih zastraši i ljudi će se vratiti svom pesimizmu i cinizmu. Zato ih svaki novi dan dodatno razbješnjuje jer ih podsjeća da oni ništa ne čine.