Monografija "Jasenovac" povjesničara i sveučilišnoga profesora Ive Goldsteina, predstavljena je u srijedu navečer u Novinarskome domu u Zagrebu, a njezin autor vjeruje kako je knjiga korak prema boljem razumijevanju toga logora smrti o kojemu je, rekao je, 'napisano puno istine, ali i puno laži'.
Velika dvorana Novinarskoga doma bila je ispunjena zainteresiranima za najnovije Goldsteinovo djelo koje je nedavno objavila Naklada Fraktura.
Po riječima nakladnika Seida Serdarevića, Goldstein na oko tisuću stranica monografije donosi obilje arhivske građe, ali pripovijesti konkretnih ljudi - čuvara i žrtava toga logora, a u svojoj cjelini, kako ocjenjuje, knjiga jasno odgovara na revizionizam koji je o Jasenovcu prisutan u javnome prostoru od 2012.
Kustos Memorijalnoga centra u Jasenovcu Đorđe Mihovilović rekao je da je Goldsteinova monografija prikazala istinsku prirodu zločina počinjenih u Jasenovcu
S revizionizmom moramo polemizirati - to je civilizacijsko pitanje
Uz napomenu kako se 'čini da znamo sve o logoru smrti Jasenovcu koji i danas izaziva noćne more', analitičar, komentator i publicist Vuk Perišić smatra da se, zato jer se revizionizam ne može izbjeći, s njim treba polemizirati jer je to civilizacijski problem. Pri tome, dodao je, ne radi se samo o povijesnom revizionizmu, on je prisutan u mnogim sferama života kao što je, primjerice, negiranje potrebe za cjepljenjem koje je uzelo maha.
vezane vijesti
Jasenovačkil logor smrti, rekao je Perišić, "krvava je fusnota nacističke okupacije Europe", a u Goldsteinovoj monografiji prvi put je na jednom mjestu monografijski obrađen jedan od fenomena Drugoga svjetskog rata.
Perišić se osvrnuo na, kako je rekao, dvije 'epizode' iz monografije. Jedna se odnosi na dječake u dobi od deset do 11 godina za koje su, navodi Goldstein, ustaše sašili male uniforme i oni su u njima morali sudjelovati u mučenjima i zlostavljanjima zatočenika.
Druga 'epizoda' o kojoj je govorio Perišić je to što su ustaše u Jasenovcu zatočile i "cvijet hrvatske inteligencije", među kojima su bili i Grga Novak i Antun Barac. Istina je da su oni imali drukčiji 'tretman' od ostalih zatvorenika i da nisu bili fizički zlostavljani, a bili su smješteni i u boljim uvjetima. Ipak, ocijenio je Perišić, njih su mučili na drugi način tako što im nisu dali čitati ništa drugo do "Ognjišta" MiIe Budaka. Smatra kako je važno razumijeti kauzalnu vezu između tih dviju epizoda.
Goldstein vraća brojkama ljudsko lice
Recenzent povjesničar Goran Hutinec ocijenio je kako je Goldstein obradio temu na moderan način, u skladu s načelima "integrirane povijesti" u čemu smo u Hrvatskoj dosta kasnili, a kod Goldsteina je prisutna već u knjizi "Holokaut u Zagrebu", ali je sada, ocijenio je, taj pristup izoštren do krajnjih efekata.
Hutinec je podsjetio da je monografija trebala biti dio znanstvenoga projekta koji nije realiziran iz razloga koji su, dodao je, znani samo onima koji su tako odlučili. Nada se da će monografija još jasnije prikazati kakav je uistinu bio ustaški režim.
Uz napomenu kako se često piše o broju žrtava, Huzinec je ocijenio da je Goldsteinova monografija "dobar pokazatelj kako se brojkama može vratiti ljudsko lice". Ipak za njega je još važnije što monografija uspijeva osvijetlili prazninu koja je ostala iza žrtava.
Autor je posvjedočio da se ustaškim logorom u Jasenovcu bavi više od 20 godina - još od 1999. kada je bio svjedok na suđenju Dinku Šakiću, jednom od bivših zapovjednika Jasenovca. Podsjetio je da je zajedno sa, kako je rekao "svojim starim (Slavko Goldstein)" u knjizi "Holokaust u Zagrebu" iz 2001. jedno poglavlje posvetio židovskoj jasenovačkoj tragediji, te da su postupno proširili tu priču na opći prikaz povijesti Jasenovca u knjizi "Jasenovac i Bleiburg nisu isto" iz 2011.
Prikaz je tako, rekao je, dosegnuo stotinjak stranica i bio je kostur za širenje teksta, ali ga je trebalo reorganizirati. Spomenuo je kako je pokojnom ocu predložio da zajedno napišu knjigu, ali je otac tada imao drugi projekt te se njihova suradnja nije ostvarila.
Dodao je da je knjigu počeo pisati u vrijeme dok je bio veleposlanik u Parizu te da ona sadrži dvije paralelne priče - kronologiju logora, od njegova nastanka u kolovozu 1941. do nestanka u proboju u travnju 1945., a druga je problematska u kojoj se bavi temama kao što su deportacije, pljačke, glad, mučenje, ubijanje i umiranje.
Jasenovac - hrvatska Guernica
Goldstein je napomenuo kako je pročitao i analizirao mnoga i različita svjedočenja, među kojima i ona Ilije Jakovljevića, Erwina Millera i Milka Riffera te istaknuo kako su ona bitan temelj knjige i mozaik priče o logoru Jasenovac.
Tako je, dodao je, Erwin Miller svjedočio kako se spasio u proboju logora te da mu ljudi nisu mogli vjerovati što je sve preživio jer je to, kako je i sam rekao, mogao preživjeti samo logoraš.
Pogledavši na auditorij, Goldstein je ustvrdio da gotovo nitko od nazočnih ne bi mogao preživjeti Jasenovac jer je u proboju prosječna starost 86-oro preživjelih bila 26 godina, a najstariji preživjeli imao je 44 godine. Podsjetio je i kako je njegova profesorica Mirjana Gross, kada je nakon duga vremena progovorila o svom logoraškom iskustvu, rekla da je svako jutro snažila volju govoreći si - možeš preživjeti do navečer, a tako je uspjela spasiti i majku.
Autor je zaključio kako mu je veliki izazov u pisanju knjige bio da njezin sadržaj posloži na čitljiv način. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli te istaknuo kako naslovnica knjige, koja je dio slike što ju je akademik Boris Bućana naslikao u spomen na svoga djeda Stevu Bućana žrtvu Jasenovca, da je Jasenovac hrvatska Guernica.
