Objašnjavajući taj projekt i svoju kompleksnu umjetničku filozofiju, temeljenu na prepoznavanju simbolike u jednostavnim pojavama u prirodi, Galeta je najavio da kompletna retrospektiva ‘Krajolik nulte točke’, održana u MSU, potkraj listopada seli u Paks u Mađarsku gdje će biti zaokružena, kako je rekao, ‘monografijom kao objektom’, a nakon toga odlazi i u Rumunjsku.

Zanimalo nas je da li Galetin rad ‘Multiplicirani autoportret u nestajanju’ otvara jedno od bitnih pitanja na umjetničkoj sceni današnjice - odnos cijene i umjetničkog dijela - te smo ga pitali je li to bit koncepta njegovog doista nesvakidašnjeg performansa u HDLU-u?

‘Uvjetno rečeno, rad je nastao 25. rujna 1980. godine u Centru Georges Pompidou u Parizu gdje sam se fotografirao za propusnicu u fotokabini prilikom boravka u Centru, i to dva puta po četiri snimke’, objašnjava Galeta, dodajući da se jako iznenadio kad je desetak godina kasnije slučajno naletio na nju te otkrio da se ta fotografija postupno razgrađuje, prateći njegovo starenje u stvarnom životu.

‘Nakon te začuđujuće spoznaje, odlučio sam se 'konceptualno' pozabaviti fotografijom i dovesti njeno propadanje u odnos s njezinom stvarnom vrijednošću. To znači da joj je prvog dana, kada je snimka nastala, vrijednost bila samo jedan euro neto, da bi svakim sljedećim danom njezina cijena rasla za jedan euro. A danas vrijedi 12 tisuća eura i nitko ju ne može povećavati niti smanjivati, jer je cijena ugrađena u strukturu djela. S obzirom da ovaj paralelizam, odnosno životnost, ukazuje da je djelo svakim danom izvorno i neponovljivo, predložio sam da u okviru 48. Zagrebačkog salona na zidu galerije HDLU-a vlastoručno to olovkom i zabilježim. Tako od 1980. godine do danas postupno ispisujem retke, točan datum s točnom cijenom, preko 12 tisuća redaka. Ovim postupkom vrijednost umjetničkog djela unaprijed je određena i njome se ne može manipulirati. Drugim riječima, vrednovanje je dobilo na svojoj objektivnosti, što je vrlo važno prilikom njegove eventualne preprodaje’, zaključio je Galeta, pojasnivši da je u cijeloj priči iznimno važan i proces raspadanja jer tako fotografija svakim danom dobiva na vrijednosti, što je po njegovom mišljenju suprotno današnjim pravilima čuvanja i održavanja umjetničkih djela, a iz toga proizlazi da će taj rad imati najveću vrijednost u trenutku kada se potpuno razgradi.

Galeta je poznat i kao pionir u ekološkom i holističkom pristupu poimanja umjetnosti, primjerice, čuvena je njegova tvrdnja da je osnova svega humus, te je tako 40 godina pokušavao, kako nam je otkrio, odgovoriti na pitanje što povezuje humus s humorom?

Također, poznat je po razlikovanju tri kategorije – kreaciji i birokraciji, koje su po njegovim riječima komplementarne, ali imaju određene zadatke, dok treća prikrivena kategorija birokreacija može izazvati nezgodne posljedice. Takvim razmišljanjem često je pomicao granice, provocirajući javnost.

Zbog toga je Galeta ponekad nailazio i na nemalo iznenađenje kulturnih krugova, kao što je bio slučaj kada je inicirao da se 29. veljače proglasi Svjetskim danom suzdržavanja od umjetničkog stvaralaštva na planetu Zemlji, tzv. NoArt Earth Day.

Taj je prijedlog iznio na međunarodnom simpoziju u Budimpešti 2008. godine gdje je sudionicima u 40 minuta izlaganja, uz 90 fotografija, iznio provokativnu ideju o recikliranju umjetničkih proizvoda, jer se oni sve više gomilaju, a kako bi se riješio problem njihovog skladištenja, gradi se sve više deponija za ta umjetnička djela – muzeja, koji također postaju ekološki problem jer zauzimaju prostor i koriste veliku količinu energije.

Na pitanje kako je došao na tu ideju, Galeta odgovara da su i drugi puno prije njega prepoznali da umjetnička produkcija poprima zabrinjavajuće razmjere, posebice njeno 'skladištenje', dok se on ‘samo malo 'našalio', kada je na tom međunarodnom simpoziju u Budmpešti predložio Dan od suzdržavanja od umjetničkog stvaralaštva na planetu Zemlji’.

Budući da se Galeta tokom četiri desetljeća bavio različitim medijima i njegova se djela nalaze u fundusima svjetskih muzeja, primjerice u Centru Georges Pompidou, pitamo ga može li iz svog nesvakidašnjeg opusa izdvojiti tri djela, koja najbolje prezentiraju njegovu umjetničku ideju i filozofski svjetonazor po kojem je uostalom i zadobio posebno mjesto u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti.

‘Ne, ne mogu’, rezolutan je Galeta, a taj svoj stav potkrijepio je tvrdnjom da je u svojoj cjelokupnoj umjetničkoj aktivnosti uvijek pokušavao pronalaziti ono što je zajedničko svim tim različitostima koje nas okružuju.

‘Moji su radovi uglavnom bili predstavljani pojedinačno izvan konteksta, te su izgledali kao medijske dosjetke’, kaže Galeta. ‘Govorilo se, Galeta se uglavnom šali malo s ping-pongom, zrcalnim klavirom, sviranjem naprijed-unatrag, čudnim šahovskim pločama i biciklima, malo slamom - sijenom, vilama i motikom, zabavlja se vrtom i češnjakom u Kraju Gornjem u kojem živi i radi. Da bismo mogli prepoznati što povezuje te naizgled različitosti, moramo ih staviti u međuodnos. A to se dogodilo na retrospektivnoj izložbi 'Krajolik nulte točke' u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu na kojoj su se pokušale pronaći veze između tih različitosti, od pisanog teksta, crteža, grafikona, školskih ploča, fotografija, scenarija, skica, nacrta, filmova, videa, performansa, zvuka, glazbe, predavanja, prirode, virtualnosti, analognosti i digitalnosti i tome slično’.

Galeta je naime na izložbi u MSU pokazao i zvučne performanse, eksperimentalne fotografije i filmove, video radove, primjerice video 'Ping pong', objekte, instalacije, projekt Deep End Art – dokumentarni niz fotografija prirode, zatim specifične školske ploče koje su dio njegovih posebno intrigantnih pedagoških, predavačkih performansa, te eksperimentalne filmove, od ‘PiRaMidas’ i ‘Sfaira’ do ‘END ART-a’, koji su na mnogim festivalima dobili nagrade.

Na pitanje nije li korištenje ploče, spužve i krede na predavanjima u današnje digitalno doba zastarjelo, Galeta je odgovorio da nas današnja globalizacija svakog dana uvjerava da je nešto zastarjelo i da treba težiti nečem boljem i savršenijem, te da sve treba digitalizirati, a po njegovom mišljenju tako gubimo bogatstvo raznolikosti i sve smo dalje od stvarnosti.

‘Mislim da je svaki pravi predavač zapravo performer, kojemu nije u osnovi prenijeti znanje, već ga pobuditi, a to se posebno odnosi na umjetničko-pedagošku aktivnost’, kaže Galeta. ‘Pogledajte na TED-u sjajnog dirigenta Benjamina Zandera ili znanstvenicu Jill Bolte Taylor, čija se uvjerljivost temelji na osobnom iskustvu, zrelosti, humoru i vedrini. Oni su zapravo performeri i u njihovim predavanjima nema medijskog kiča niti im je potrebna digitalna tehnika, senzorni ekrani i tome slično. Naravno da se ne mogu mjeriti s njima, ali i ja pokušavam na svojim nastupima vratiti dostojanstvo tzv. zastarjelim sredstvima i pomagalima - običnoj školskoj ploči, kredi i spužvi. Smatram da ploča može učiniti ono o čemu Power point ne može ni sanjati! Nanošenjem bilješki jedne do druge, pa jedne preko druge, nastaju vrlo zanimljivi slojeviti tragovi izvedeni mokro-suhim postupkom, koji direktno ili indirektno omogućuju ili sugeriraju razumijevanje određenog problema. Jednom sam se usudio izvesti seriju predavanja na kojima nisam brisao ploču cijeli semestar, nego sam samo pisao i brisanjem crtao, povremeno projicirajući dijapozitive na ploču. Polimedijsko miješanje ponekad nam, a da toga nismo ni svjesni, omogućuje doživljavanje vlastitog iskustva. A ono se kao takvo ne može prenijeti, kao što se ni umjetnost ne može naučiti.’

Na kraju smo Galetu kao bivšeg profesora na ALU, koji je napustio doktorski studij, upitali da komentira status umjetničkog područja u znanstvenom sustavu u Hrvatskoj s obzirom da je prošle godine uputio i pismo ministru znanosti u povodu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Po njegovom mišljenju, ne mogu se kriteriji koji se odnose na znanost primijeniti i na umjetnost, pogotovo ne u visokoškolskom obrazovanju.

‘Kod nas se sve svodi na znanstveni diskurs, a umjetnost je zanemarena, što potvrđuje podatak da umjetničkog područja nema ni u nazivu Jovanovićevog ministarstva, a ne spominje se čak ni u humanističkim znanostima’, tvrdi Galeta.

‘Još je Tesla svojedobno izjavio: 'Onoga dana kada nauka počne proučavati nefizikalne (duhovne) pojave, u deset godina napredovat će više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti.' Mi smo kao društvo zapostavili važnost umjetničke strane i potisnuli je u drugi plan, i sve dok ne shvatimo ozbiljno ovu neuravnoteženost, nisam baš siguran da ćemo dospjeti na zelenu granu’, zaključio je Ivan Ladislav Galeta.