'Da, ministre' Antonyja Jaya i Jonathana Lynna jedan je od najboljih primjera britkog britanskog humora čijim je postulatima nemoguće ne priznati aktualnost čak i nekoliko desetljeća nakon nastanka. Sam sa sobom u razumijevanju i analiziranju društva kojem pripada, takav humor liječi ili barem uči ono što nije i, nažalost, ne može, iako bi trebalo, biti školska materija. Umjesto bubanja ovdje ionako nepotrebnih znanja o političkom sustavu, trodiobi vlasti, institucijama koje rade svoj posao i marnim službenicima koji 'zarađuju svoju plaću' i 'služe narodu', upravo bi zaplete iz ove serije trebalo organizirati kao nastavne jedinice predmeta koji bi se trebao, umjesto Politika i gospodarstvo, zvati Politika i spletkarstvo, kad ne bi bila riječ o sinonimima.

Unatoč tome, u Komediji je redatelj Zoran Mužić od svega uspio napraviti tek površni skeč bez okusa i mirisa, koji se kazališne strasti i želje za ruganjem tek sjeća. Čak bi i Satiričko kazalište Kerempuh od tog materijala uspjelo napraviti nešto čemu se čovjek barem može nasmijati, zbog teksta ili interpretacija, ali na Kaptolu to ne ide. Vjerojatno zbog podzemnih voda.

A nije da nije moglo biti drukčije. Jer i Damir Lončar, kao veteran scenskog humora, i Igor Mešin, koji je s njim u tandemu čak počeo režirati, mogu i znaju napraviti komediju u Komediji, i to su već nekoliko puta dokazali. Obojica su glumci kojima ne treba puno uz urođeni šarm, ali obojica su ovoga puta zakazala. Kao da im se nije dalo ili kao da materijal nije poticajan. Što je pak nemoguće, jer riječ je ipak o seriji koja je gledana u cijelom svijetu i koja 'radi' na svim paralelama i meridijanima, čak i tamo gdje je parlamentarna demokracija psovka na stranom jeziku.

Pa ako njima nije išlo, ni ostali nisu mogli biti ništa bolji. Saša Buneta kao sir Humphrey Appleby, pravi glavni lik te političke satire, pokušao je biti uštogljeni prevrtljivac i stroj za verbaliziranje magle, ali je u inzistiranju na ljigavosti ipak pretjerao i stvorio beživotnu karikaturu koja nakon petnaestak minuta predstave prestaje biti zanimljiva jer nema nikakvog razvoja. I na koncu, tu je Mila Elegović kao Judy Hacker, ministrica kojoj bezličnost i ne potpuno shvaćanje mehanizama vlasti omogućuje da dođe do samog vrha te vlasti. Između pijuna koji se pomirio s manipuliranjem, lutke na koncu koja taj konac obožava, Mila Elegović je zbog svoje niske razine glumstvenosti i poluprivatnog tona koji ju je proslavio kako na pozornici, tako i na malom ekranu, dobila pravu ulogu. Problem je jedino u tome što je skoro svaka njezina uloga gotovo ista, pa između one iz 'Bitangi i princeza' i ove nema neke velike razlike.

Takva podjela i takva režija, pa posljedično i takva predstava, zaslužuje pozornost samo zbog svoje 'konceptualne' strane, koje sama možda nije ni svjesna. Naime, onoliko koliko hrvatska demokracija nalikuje britanskoj, o kojoj možemo misliti što god želimo, toliko i ova predstava ima veze sa serijom 'Da, ministre'. Ako je to okvirna teza, tada je logično i da je gluma takva kakva jest, da je oprema predstave na takvoj razini, da je prijevod loš, a izgovor britanskih imena katastrofalan, i da, konačno, sve skupa potpuno nema veze sa satirom, humorom ili bilo čime drugim.

Crveni pod koji tom nijansom boji ministričin kabinet i tako priziva uobičajenu sintagmu koja politiku stavlja među najstarije zanate na svijetu te velika ženska torba koja priziva aktualnost hrvatske politike, rijetki su prodori smisla u ovu bespotrebnu produkciju. Preporuka ljubiteljima izvornika – ni slučajno ne gledati!