- Onda ove godine neću praviti bakalar - serviram mužu vijest uz jutarnju kavu i novine.

Moj muž ne zna donositi odluke. Kad ga inače pitam želi li bakalar na crno ili na bijelo, on samo slegne ramenima kao da je svejedno. A ja mu želim ugoditi, pa onda spremam obje verzije. Ove godine ništa ne pitam, sama sam odlučila. Nema smisla ići u onu gužvu ljudi, tući se za najljepšu ribu u dućanu, namakati je i zasmrditi čitav stan. Ionako, tko će to sve jesti, za nas dvoje mogu skuhati malo blitve i krumpira. Post je, bit će dovoljno.

Ovo je prvi Božić da je i Mirna otišla. Marko je barem za Božić redovito dolazio, ali ove godine ima smjenu. Nema ga već tri Uskrsa, tri rođendana, jedno vjenčanje i četiri krštenja. Dođu oni, kad god mogu, al karte su skupe, da putuju za svaku sitnicu ne bi mogli ništa uštedjeti. A bolje da čim prije uštede koliko treba, pa da se mogu vratiti zauvijek.

Mirna zove svaka tri dana na WhatsApp, to mi je instalirala i postavila na mobitelu kad je bila doma preko ljeta. Tako je jeftinije, samo veza često ne štima. Nema dugačkih žica koje spajaju zemlje i prenose glas, nego ti nevidljivi internetski valovi sjeckaju Mirnine rečenice.

- Ne – b-rini ma-ma. Pa v-i-dje-t će-mo se. Na Sk-y-pe-u.

Za Božić su karte najskuplje, tad se svi sjete nekamo ići, lete avionima bjesomučno oko kugle zemaljske. Bar bi na Božić trebali ostati doma, u svojoj kući.

- Nije kuća isto što i dom - objašnjava Mirna.

Ona dijeli stan s još dvije cure iz Slavonije. Dvosobni, s pogledom na parkiralište šoping centra, sat vremena od centra Dublina, četiristo eura svaka. Nekad mi nije jasno zašto je otišla. Ali ništa ne pitam. Ima dovoljno godina, sama je svoj gazda.

Marko i njegovi su barem bliže, u Švedskoj. Lijepo odeš na autobusni kolodvor, daš vozaču pedeset kuna i predaš mu kartonsku kutiju s teglicama ajvara, kobasicama, špekom, oljuštenim orasima, pokojom sitnicom za unuke. Ali preko mora, ne ide to. Ti avioni su strašno komplicirani. Nisam se nikad vozila, ali Mirna mi je pričala da ti čak ne daju da poneseš bočicu vode sa sobom.

Marku je sad sezona, hoteli su puni i on dočekuje goste na recepciji. Priča s turistima švedski, engleski, njemački i talijanski, još od srednje škole učio je jezike. Mislio je u diplomaciju, vanjska politika, promoviranje hrvatske kulture i tako to, ali eto, nije išlo. Doći će s djecom kad prođe gužva, sigurno su porasli od prošlog ljeta. Mislim da ove godine neću praviti čitavu puricu s mlincima.

- Je l' dosta samo noga? Ili hoćeš prsa? - pitam muža.

On opet slegne ramenima. Otkako je u mirovini, to njegovo slijeganje ramenima postalo je učestalije. Kao da ga više ništa ne interesira osim novina, prati dnevnu politiku i rješava križaljku na zadnjoj stranici. Ponekad mi se čini da sam zaboravila njegovo ime, godinama sam ga u prisustvu djece zvala “tata”, a sad kad su djeca odselila, jednostavno izbjegavam bilo kakvo oslovljavanje.

Ove godine ne ćemo ni bor kititi, ma što će nam to, samo iglice padaju po podu, treba to usisavati, gnjaviti se, a ionako nema djece da se vesele. Stavit ću lampice na policu s knjigama, tek toliko. Barem se muž ne će morati mučiti i tegliti bor do trećeg kata.

Napravila sam popis stvari za kupovinu, a onda križam viškove, šteta da se hrana baca. Na tržnici je velika gužva, snijeg je već dva dana star, umrljan blatom s cipela, pretvoren u bljuzgu i smeđe lokve koje pokušavam izbjeći dok hodam od štanda do štanda. Trebala bih kupiti nove čizme, ove brzo promoče pa mi se prsti lede.

Volim svoju tržnicu; tu je moj mesar koji mi uvijek čuva najbolje komade, moja ribarnica za koju znam da ima svježu ribu, moja teta za sir i vrhnje, i ona za domaća jaja i rezance. Mirna priča kako ona kupuje meso u supermarketu, pile na aluminijskoj tacni, već upakirano u plastičnu vrećicu, začinjeno, treba ga samo staviti u pećnicu.

Marko već dugo navaljuje da dođemo u posjet, djeca su sad krenula u školu u Švedskoj, teže je organizirati dolazak uz njihove školske praznike i Markove sezone u hotelu. U toj Švedskoj je neprestano sezona, a hladno je. Ništa mi to nije jasno.

- Ping! - čuje se iz džepa kaputa.

Premještam vrećice u drugu ruku, skidam rukavicu i iz džepa izvlačim mobitel. Nova fotografija na WhatsAppu – Marko, Ana, Jakov i Ivan izrađuju švedske keksiće od đumbira.

- Vidimo se u 5 online - stoji u poruci.

Puhnem u smrznute prste i pošaljem smajlić.

Križam s popisa čokoladu za kuhanje. Odustajem od pravljenja mađarica za Božić. Prekomplicirano je, previše posla, a na kraju nas dvoje ne možemo pojesti cijelu tepsiju. Ali baš mi se jedu mađarice! Ulazim u pekaru i kupujem malo pakiranje u plastičnoj kutiji, tko zna, možda budu valjale.

- Dušo! I ti si tu! - viče Barićka s drugog kraja tržnice.

Trči prema meni, a lisica oko njenog vrata poskakuje. Barićka i ja bile smo godinama kolegice u osnovnoj školi u kojoj smo radile. Otkako smo otišle u mirovinu, ona neprestano pokušava organizirati kavu. Ona je predavala kemiju, a ja hrvatski jezik. Ni u zbornici nisam znala što bih s njom pričala, a sad mi se još manje sjedi po kavama. Ljubi me u oba obraza usnama našminkanim narančastim ružem.

- Vidim kupuješ, krasno. Djeca dolaze? - govori slatko.

Ja slegnem ramenima, baš onako kako radi moj muž.

- A dobro, što se može. Neka samo rade, rade i zarade novac, je l' tako? - ponavlja, a ona lisica na njenom vratu kao da se kesi kroz zube.

- Valjda - procijedim.

Barićka me hvata pod ruku i vuče prema mesnici, iako sam ja kupnju mesa već obavila.

- Draga moja, lako je tebi, tebi djeca šalju novac iz inozemstva, a ja se od ove bijedne mirovine jedva jednom godišnje mogu počastiti bakalarom.

Stisnem čvršće vrećice s krumpirom i ne kažem ništa.

Barićka i dalje priča, o kuhanju i spremanju koje ju čeka, o lijenim snahama koje uvijek dođu k njoj za Božić na gotov ručak i silnim darovima koje treba kupiti za unuke. Njen pritisak napokon popušta.

- Samo da ova ludnica oko Božića prođe, moramo na kavu, da mi ne budeš tako sama - ponovo me ljubi za rastanak.

Brišem tragove njenog ruža s obraza, probijam se kroz miris pečenih kobasica i dotičem iglice borova što stoje izloženi na samom ulazu u tržnicu. Iglice su mekane, prinosim prste nosu i duboko udišem miris šume.

Vraćam se u stan s par vrećica, stavljam meso za sutra u frižider. U stanu je tiho, na stoliću pronalazim novine s riješenom križaljkom. Valjda je izišao van, to mu je već božićna tradicija da izbjegava poslove oko pospremanja stana i kuhanja. Zapravo, stan je u priličnom redu, nema razbacanih dječjih cipela, mrvica ispod stola i papirića pojedenih čokolada skrivenih iza fotelje. Odselili su svoj nered sa sobom.

Okrenem se oko sebe, zapravo ne znam što bih. Sjednem na fotelju, prevrtim po televizijskim programima, red pjesama, red loših viceva. Gulim krumpire. Gledam u sat. Otvaram one mađarice, znam da je post, ali tek jednu da probam. Ništa ne valjaju.

Čujem komešanje pred vratima, otključavanje vrata. Umjesto muža, na vratima se pojavi vrh zelenog bora. Skočim s fotelje i pomognem mu unijeti bor u stan i postaviti ga na postolje u kutu sobe. Bor mekanih iglica. Zauzeo je pola dnevnog boravka i ispunio čitav stan mirisom šume.

- Zar nismo rekli da ove godine ne ćemo kititi? Djece ionako nema.

Ovaj puta ne sliježe ramenima.

- Slušaj Sandra, ja sam mislio… ako bi ti ipak napravila bakalar. Na bijelo, taj mi je draži - pokazuje vrećice s osušenom ribom. Bio je i u dućanu!

- Ne ide to, bakalar se treba prvo namakati.

- Neka, možemo mi i sutra jesti. Glavno da miriši - odložio je vrećice i krenuo vaditi kuglice za bor.

Zvoni poznata melodija. Na ekranu kompjutera pojavljuje se Markova slika. Pritišćem znak zelene kamere. Četiri glave smiješe se s ekrana.

- Namjesti kameru, opet gledamo strop. Daj da i tata uđe u kadar - prigovara Marko.

Muž se smješta uz mene, pa maše blesavo unucima.

- Sad će i Mirna, kod nje je druga vremenska zona pa je zaboravila. Poslao sam joj poruku.

Opet zvoni. Ekran se dijeli na dva dijela, sad je lijevo Mirna, na glavi joj je nekakva zelena kapa za patuljka. Djeca u Švedskoj se smiju.

- Jao, vidi bor! Još ga niste okitili! Je l' miriše? - Mirna je odmah primijetila pozadinu.

- Kao šuma - odgovorim nakon dubokog udaha.

- Sigurno kuća miriše na bakalar - ubacuje se Marko, a Ivan pored njega dodaje - I na bakine mađarice.

Zaustim da odgovorim, ali muž me preduhitri.

- Miriše kao i svake godine. Divno miriše – nasmiješi se i stisne mi ruku.

Uzvratim osmjeh.

- Skoro da osjećam kako i meni kroz laptopu miriši. Zamisli da internet može prenositi i mirise Božića od doma do nas - veselo će Mirna.

- Bako, hoćemo sutra zajedno otvarati darove? - zapitkuje Jakov.

Pričamo o novostima, o Barićki koja im je predavala kemiju, mesaru koji je dodao još jedan pureći batak i običajima u njihovim novim zemljama. Dogovaramo zajednički Božićni doručak. Pred ekranom. Sutra u devet. Mašemo jedni drugima na pozdrav, a zatim obje slike nestaju s ekrana. Ostali smo opet nas dvoje. Stisne mi ruku.

- Eto, ipak će biti pravi Božić.

Nježno ga poljubim.

- Hvala ti što si donio bor. I bakalar. Neka nam je sretan Skype Božić, Luka.

Božić i Novu godinu čitateljima tportala čestitaju Mia Dimšić, Nina Badrić, Davor Bernardić, Marin Rozić…