Bauk Miroslava Krleže i dalje kruži hrvatskom književnošću, ovaj iznimno produktivni i vulkanski neukrotiv pisac, koji se uspješno okušao kao dramatičar, lirik i prozaik, i danas je neupitni vrhunac hrvatske književnosti, te mjerilo koje većina njegovih kolega nikad neće biti u stanju dostići. Krleža je dominantna književna pojava hrvatske književnosti 20. stoljeća, no nipošto anakron autor čija djela nemaju relevantnosti u suvremenom svijetu, između ostaloga je istaknuto na predstavljanju zanimljive znanstveno-publicističke knjige 'Miroslav Krleža – hrvatski klasik' Reinharda Lauera

Studiju njemačkog profesora slavistike i književnosti sa sveučilišta u Goettingenu na hrvatski je jezik prevela Bojana Zeljko Lipovščak, a objavila Naklada Ljevak, čime se obimnom domaćem istraživanju značenja i ostavštine Miroslava Krleže nudi i jedan apartni, izvanjski glas. Naime, Lauer je dobar dio svoje karijere proveo baveći se Krležom, u kojemu je prepoznao pisca europskog formata, koji je imao mnogo šire obzore od mnogih svojih poznatijih kolega iz iste epohe. Lauer je pisao ekstenzivno o Krleži, baveći se njegovom ekspresionističkom fazom, ali i pojmovima identiteta i nacionalnog u obimnom opusu Miroslava Krleže.

'Miroslav Krleža – hrvatski klasik' ujedno je i knjiga u kojoj Lauer sažima svoje višedesetljetno bavljenje ovim piscem, pozicionirajući ga književno i politički u kontekst vremena u kojem je Krleža djelovao, ali i ističući kako je riječ o književnosti bezvremenskog formata. Naročito se ističu i Krležine ideološke pozicije, koje se kreću između komunizma i salonskog ljevičarenja, kao važan element piščeva i književnog i javnog angažmana, iako Krleža nikad nije dozvoljavao da mu marksistička teorija diktira upotrebu talenta.

Lauer ključnom fazom Krležina života vidi deset godina između 1928. i 1938, kada pisac želi pokazati da postoji i lijeva literatura na visokoj umjetničkoj razini, iz čega nastaju Krležine najbolje drame, romani, pjesme i eseji te, kao remek-djelo među njima, 'Balade Petrice Kerempuha'. Za njemačkog slavista je Krleža i vizionarski pisac, s kojim se od europskih suvremenika mogu mjeriti Bertolt Brech i Frank Wedekind, pa ne čudi i što se Krleža – iako Zagrepčanec od glave do pete – nikad nije do kraja uklopio u glavni grad Hrvatske.

'Miroslav Krleža – hrvatski klasik' obrađuje i dugogodišnji brak i suživot Miroslava i Bele Krleže, kao i piščevo prijateljstvo s Josipom Brozom Titom, a Lauer se – i prema riječima predstavljača knjige Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca – ispostavlja kao jedan od najvećih krležologa, tim više jer izvana gleda na život i djelo ovog hrvatskog pisca, u kojemu se prepoznaje posve europski nivo stvaranja.