Sjećate li se Steve Karapandže? Bio je najpopularniji kuhar u Jugoslaviji. Imao je i svoj televizijski program u doba kada se Jamie Oliver tek rodio. Nedavno je objavljena njegova knjiga recepata Moji najdraži recepti, najavljena kao 'povratak velikog majstora kuhinje'. Naravno, stariji ga se sjećaju, a mladi o dometu njegove popularnosti nemaju pojma.

Tita se svi sjećaju, a i njegova kuharica - ili bolje rečeno jelovnik - također je nedavno objavljena, kao i knjiga o njegovim ženama te nova biografija. Dnevne novine objavljuju reportažu o glumcu koji se preodijeva u Tita i silazi među narod, vrlo neobično s obzirom da ga se još jučer spominjalo jedino kao 'velikog diktatora'. Zatim, tu je i intervju s Veljkom Bulajićem koji, kao režiser blizak tadašnjoj vlasti, rijetko dobije prostor u medijima. Početak biografske serije Antuna Vrdoljaka o Titu vidjelo je milijun ljudi, skoro svi osim onih koji baš namjerno nisu htjeli gledati. A na televiziji, HTV prikazuje seriju 'Nepokoreni grad' o borbi Zagrepčana protiv fašizma. Trend povratka u prošlost započeo je još jesenas serijom partizanskih filmova čija je gledanost dosegnula 17 posto, o čemu HTV inače može samo sanjati.

Čak su i izložbe kontaminirane tim prošlim vremenom: naprimjer, otvorena je izložba tvorničkog dizajna Jugokeramike – zamislite, u ona mračna vremena postojao je dizajn! Pa izložba Aleksandra Srneca – zamislite, u ono nedoba postojali su luminokinetički objekti!

Osoba mojih godina osjeća se kao u – vremeplovu. Ili kao u zoološkom vrtu, kako se uzme.

Doista, radi se o fenomenu. Čini mi se očiglednim da je nakon dva desetljeća od propasti bivšeg političkog sistema cool pozabaviti se socijalizmom na ovaj način. No je li taj pojam doista lišen ideološkog naboja? Jer donedavno se Tita spominjalo samo u negativnom, političkom kontekstu. Tuđmanovo vrijeme i novoproklamirani običaji nalagali su da se potisne politička prošlost, zajedno sa svim kulturnim dostignućima, od slikarstva do literature, dizajna, filmova… To se, naime, poistovjećivalo upravo s nostalgijom za političkim sistemom. U takvoj je atmosferi bilo dovoljno javno – a nekada i privatno – reći da se živjelo bolje i sigurnije jer je čovjek imao siguran posao, primanja, penziju, pa da bude politički prozvan kao jugonostalgičar. To jest, neprijatelj. Rezultat je bila šutnja, nelagoda i potiskivanje, a bogme i strah.

Jesmo li se toliko normalizirali (da ne kažem emancipirali od ideologije te navodno mračne prošlosti) da je sada legitimno biti kulturni jugonostalgičar, jer je taj pojam lišen ideološkog naboja? I otkuda odjednom provala te iste prošlosti, samo sada u kulturnom ruhu? Ili je baš u tome stvar, da kultura kao i ranije funkcionira kao nadomjestak za politiku, pa prošlost navire jer tu nalazi put? Uostalom, kultura ionako ni socijalističkoj ni nacionalističkoj vlasti nije važna osim kao sluškinja politike.

S druge pak strane, sigurno je da u posljednjih dvadeset godina nije stvoreno toliko kulturnih dobara da bismo se tek tako mogli odreći onih kapitalnih, ali stvorenih ranije, samo što dosad nije bilo vrijeme da ih se pokaže. Je li sada to vrijeme?

Naravno da se fenomen oživljavanja kulture i simbola iz nedavne prošlosti može protumačiti i kao puka reciklaža te iste prošlosti. No ipak mi se ne čini da su se filmovi poput Bitke na Neretvi od ideološke propagande pretvorili u komercijalnu robu. Budući da ne vjerujem da u gledanosti partizanskih filmova i TV serija igra ulogu znatiželja mlade generacije, jer mladi nisu stvorili nikakav odnos prema toj socijalističkoj prošlosti, za njih je to crna rupa - bit će ipak da među razlozima treba spomenuti nostalgiju odraslih koja je prvenstveno socijalno obojena. Ogromna nezaposlenost, štrajkovi, korupcija i, što je najgore, izostanak bilo kakve nade siju strah od budućnosti i čine to da ljudi bježe u prošlost. Bolje rečeno, u idealizaciju prošlosti.

Ovaj val prošlosti koji je preplavio zemlju (i medije) ipak nije posve lišen političkog značenja. Tito je, ne samo politički, nego i stvarno mrtav. Ali što je sa živim Stevom Karapandžom koji je svojom kuharicom doslovno uskrsnuo iz mračne prošlosti, pa je to i najavljeno kao njegov 'povratak'? Naime, kuda je taj čovjek bio nestao, gdje je bio svih ovih dvadeset godina? I zašto? Bojim se da njegov primjer pokazuje da je još prerano da se uskrsnuće socijalističke prošlosti kod nas prikazuje kao čisto kulturni ili socijalni fenomen. Jer u međuvremenu dogodio se rat koji je jako zaoštrio nacionalnu svijest. Rat i nacionalizam je protjerao Stevu Karapandžu iz Hrvatske zato jer je Srbin. Pojava njegove kuharice svakako je dobar znak, ali nije, ne može ni ne treba biti lišena političke simbolike. Barem dok netko ne nađe za shodno objasniti kuda je to i zašto nestao kuhar Stevo Karapandža.

Zaista, i Tuđman će bez obzira na svoje zasluge možda jednoga dana postati marka mineralne vode, šešira ili neke treće robe, svejedno. Sve će se to neizbježno dogoditi jer komercijalizacija predmeta, ideja, čak političkih sistema svodi na istu razinu sve, baš sve političke simbole i tako nas oslobađa političkih ideologija u ime one najviše, konzumerizma. Činjenica je da je, za razliku od moje generacije, današnjoj djeci Kraš drugo ime za čokoladu, a ne narodnog heroja. No bojim se da ćemo ipak malo pričekati prije nego u Hrvatskoj partizanska kapa postane samo modni dodatak ili prije nego što Tito postane samo marka šljivovice – jednako onako kako je Napoleon marka dobrog konjaka. Prije nego se to dogodi, bilo bi ipak dobro i korisno da ova generacija - pred čijim začuđenim i nezainteresiranim očima iskrsava prošlost o kojoj nema pojma - stekne stručno, a ne ideološko znanje o toj crnoj rupi naše povijesti.