"Neprijatelj nije birao što će gađati topništvom iako smo mi na kulturne građevine i spomenike lijepili oznake kako je riječ o kulturnoj baštini. Kolega Petrović i ja, a ponekad i Petrović i Zdravko Dvojković, išli smo po gradu i obilježavali znakom svaki spomenik", prisjeća se ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar Ružica Marić dodajući kako je prva granata koja je te 1991. s druge strane Dunava upućena prema Vukovaru razorila kupolu nekadašnjeg Grand hotela, monumentalne historicističke arhitekture.

Agresiju na Vukovar u ljeto i jesen 1991. godine ova muzeologinja dočekala je na mjestu kustosice vukovarskog muzeja da bi 1993. godine, u progonstvu, bila imenovana i ravnateljicom, naslijedivši ratnu ravnateljicu Zdenku Buljan.

Na pitanje jesu li tijekom boravka u progonstvu Vukovarci znali što se dogodilo s njihovim gradom, pa i kulturnim spomenicima i umjetninama iz Zbirke Bauer, Gradskog muzeja i Franjevačkog samostana, odgovara kako je to vrijeme i te osjećaje danas praktički nemoguće opisati.

"Ti slušaš i pratiš preko radija, televizije, tiska o tome što se događa u Vukovaru u onoj mjeri u kojoj su informacije bile dostupne. Nikada nije međutim bilo jasnih vijesti što je sa muzejom i umjetninama. Nismo mogli znati što se u stvari događa u okupiranom Vukovaru", kaže Marić i dodaje kako je prvi susret s razarajućom agresijom doživjela upravo u Dvorcu Eltz, sagrađenom 1749. godine i jednim od najljepših arhitektonskih objekata iz razdoblja baroka u Slavoniji, kada je na zgradu paviljona dvorca 25. kolovoza pala bomba.

R. Marić: Nisam mogla pojmiti što se događa, bol je bila strašna

U avionskom i artiljerijskom napadu na grad toga i idućega dana, od eksplozija granata oštećeno je pročelje i krovište na dijelu dvorca u kojem se nalazio Muzej, dok je drugi dio dvorca potpuno uništen avionskom bombom.

"Toga sam dana, iako smo dobili naputak da ostanemo u kućama, izašla do grada s fotografskim aparatom i ulazim u dvorište dvorca i vidim razrušeni paviljon. Ja to tada jednostavno nisam mogla pojmiti, niti shvatiti što se u stvari događa. Naprosto nisam mogla prihvatiti da se nešto tako događa. Svi smo gledali ratne filmove, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo, nešto toliko blisko da je bol bila strašna", priča dodajući kako je toga dana u Vukovaru čula samo tišinu, koja je plašila više od bilo kakve buke.

Iz Vukovara je Ružica Marić izašla 13. rujna i više se nije mogla vratiti jer su svi ulazi u grad od tada bili zatvoreni.

"Tadašnji ministar kulture Božo Biškupić smjestio nas je u Muzejski dokumentacijski centar i odatle smo djelovali skupljajući sve što se moglo naći o Vukovaru i tako smo počeli stvarati Muzej Vukovara u progonstvu, čekajući dan kada ćemo se vratiti svojim umjetninama koje su ostale zarobljene", kaže navodeći kako je uvijek tinjala nada da u opustošenom i razrušenom Vukovaru ipak nije uništeno sve.

"Mi smo još prije prvih razaranja sukladno naputku Ministarstva kulture sklonili naš stalni postav, ali nisi imao kuda nego jedino u hodnike. Svi ostali prostori koji su pružali neku zaštitu bili su predviđeni kao skloništa za građane. A kada su krenuli topnički napadi, bilo je strašno. Ja sam svaki put sama sebi govorila: Pa gore, od ovoga danas ne može biti. A bilo je, i to puno strašnije", kaže tužno.

Prvi susret sa razrušenom kulturnom baštinom Vukovara, nakon što je u rujnu 1991. izašla iz grada, imala je u prosincu 1996. godine kada je skupina kulturnih djelatnika, na inicijativu Bože Biškupića pod okriljem mirovnih snaga UNTAES-a ušla u Vukovar. "Kada smo ušli u grad, to je bio strašan osjećaj. Prošli smo i kroz ulicu u kojoj se nalazila moja kuća, ali ja nisam prepoznala niti ulicu, niti kuću jer je sve bilo sravnjeno. Pored dvorca smo prošli bez zadržavanja dok smo u crkvu sv. Filipa i Jakova ušli i u njoj zapalili svijeću ne vjerujući u tu silinu uništenja kojoj smo svjedočili", kaže Marić.

Bilo je uništeno i odneseno sve što je vrijedno, pa i umjetnine Franjevačkog samostana koje su se nalazile u samostanskoj kripti u koju je bila pohranjena i Zbirka Bauer, i to na inicijativu tadašnjeg kustosa Stjepana Petrovića, kojega će okupacijske vlasti 20. studenoga 1991. ubiti na Ovčari zajedno s drugih 199 žrtava odvedenih iz vukovarske bolnice nakon sloma obrane grada, kamo se Petrović sklonio.

Nepoznata sudbina još 589 umjetnina iz Zbirke Bauer, za njima traga i Interpol

Marić podsjeća kako Zbirka Bauer, koja je nastala sukcesivnim donacijama Vukovarca Antuna Bauera, muzeologa, povjesničara umjetnosti i arheologa i njegove supruge Antonije Bauer, sadrži najcjelovitiji presjek moderne hrvatske umjetnosti s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća te ima iznimnu vrijednost.

"Prvih 110 slika i skulptura za Zbirku Bauer i buduću Galeriju umjetnina, kao donacija Gradu Vukovaru, stiglo je u Gradski muzej Vukovar 1948., a fundus se povećavao sve do smrti Antuna Bauera, 9. travnja 2000. godine, da bi na kraju sadržavao 3097 komada umjetnina od kojih je 2001. u Vukovar vraćeno 2508 dok je još uvijek nepoznata sudbina 589 umjetnina", podsjeća napominjući kako je Zbirka nakon što je odnesena iz Vukovara bila pohranjena u Vojvođanskom muzeju u Novom Sadu dok je nešto namještaja i arheološki nalazi iz Gradskog muzeja završilo u Muzeju grada Novoga Sada na Petrovaradinu.

Ključnu ulogu u spašavanju Zbirke Bauer kao i samostalnih umjetnina vukovarskih franjevaca među kojima su se nalazile i vrijedne oltarne slike, odigrao je franjevac Marko Kurolt iz zemunskog franjevačkog samostana koji je 12. prosinca 1991. došao u posve uništeni vukovarski franjevački samostan i u dogovoru s visokim časnicima JNA uspio tamošnje kulturno blago prebaciti u Šid, a onda u Novi Sad i Beograd.

"Te oltarne slike su 1994. godine dopremljene u Hrvatski restauratorski zavod gdje su restaurirane i onda smo u Klovićevim dvorima napravili veliku izložbu da bi tu istu izložbu, 18. studenoga 1999. godine postavili u tada još ruševnom Dvorcu Eltz, kao prve uopće spašene umjetnine iz Vukovara", prisjeća se Ružica vremena u kojem je, kako kaže, živjela bez razmišljanja što će donijeti sutra jer za sutra, napominje, jednostavno nije bilo vremena.

"Bio je najvažniji trenutak u kojem si upravo živio. Ne sjećam se da sam uopće dvojila hoću li više ikada ugledati ijednu vukovarsku umjetninu. Živjela sam za trenutak s točno određenim ciljem, da ti je najvažnije ono što upravo radiš. Nismo mogli znati u to vrijeme što se dogodilo s umjetninama, ali smo čuli da su odvezene iz Vukovara. Postojala je dakako sumnja što su potom uradili s njima. Uništili ih, prodali? Danas smo zahvalni muzealcima u Novom Sadu što su sačuvali vukovarsko kulturno blago", kaže podsjećajući kako je Protokol o povratu umjetnina između Hrvatske i Srbije potpisan 13. prosinca 2001. u mramornom predvorju Dvorca Eltz koji je nakon Domovinskog rata, pored Gradskog muzeja Vukovar, postao novi dom i stalnog postava Zbirke Bauer.

Tragamo za djelima Frangeša-Mihanovića, Meštrovića, Radauša, Augustinčića...

"Nedostaje nam još iz te zbirke 589 umjetnina među kojima 176 slika, 123 skulpture, 37 crteža i 263 grafike za koje ne znamo gdje su, a za kojima traga i Interpol. Među njima posebice nam je značajan 'Puran' Roberta Frangeša-Mihanovića i njegov brončani reljef 'Kopač' kao i poprsje Vatroslava Lisinskog. Tragamo i za 11 dijela Ivana Meštrovića, spomen poprsjem Antuna Bauera Vanje Radauša, a tu su još i dijela Rudolfa Valdeca, Davorina Hotka, Branislava Deškovića, Ive Kerdića, Antuna Augustinčića, Branka Ružića i drugih umjetnika čija su dijela bila dio predratne Zbirke Bauer", pobraja Ružica Marić velika imena umjetnika čija je dijela neumorno sakupljao Antun Bauer za svoju zbirku čiji je stalni postav u Gradskom muzeju Vukovar nakon Domovinskog rata otvoren 14. siječnja 2017. godine.

Dodaje i kako je od 245 umjetnina iz stalnog postava Zbirke Bauer do sada restaurirano njih 148.

Kao posebice zaslužnu za povrat umjetnina u Vukovar otuđenih u Domovinskom ratu Marić ističe nekadašnju pomoćnicu ministra Bože Biškupića, Branku Šulc koja se nalazila na čelu Povjerenstva za povrat kulturnih dobara Republike Hrvatske.

"Na kraju kada sve sagledate, morate osjećati zadovoljstvo kako je sve skupa završilo što se tiče vukovarskih umjetnina. Neke dijelove poput cijele etnografske zbirke nismo uspjeli spasiti jer je do zadnjeg predmeta izgorjela pa smo morali narodne nošnje ponovno šivati, a namještaj prikupljati ponovno uz otkup i posudbe. Cilj kojim smo se rukovodili pri stvaranju stalnog postava je bila načiniti rekonstrukciju života kakvim se u Vukovaru živjelo do te nesretne 1991. godine. Iz razloga jer nam je najvažnije bilo vratiti Vukovarcima osjećaj pripadnosti i vrijednosti kulturne baštine koja je čuvana u muzeju, a koja govori o važnosti Vukovara kroz povijest", kaže Ružica Marić.

Dodaje kako su se iz istog razloga u Vukovaru obnavljale ulice i kuće upravo onakvima kakve su prije bile. "Bilo je puno lakše, sve srušeno raskrčiti i zidati ispočetka nove stambene blokove, ali tada bi izgubili dušu ovoga grada, a to je bila cijena koju nismo bili spremni, niti željeli platiti", zaključuje dugogodišnja ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar napominjući kako 31 godinu nakon rata Vukovar može s ponosom predstaviti svoje kulturno blago koje svjedoči o bogatoj povijesti grada na Dunavu, duboko utkanoj u memoriju onih nešto starijih Vukovaraca s konačnim ciljem da to sjećanje baštine i mlađi naraštaji ovoga ponosnog grada.