Povodom njezine nedavne 200-te izložbe - što je u polju djelovanja nezavisnog kustosa doista impresivna brojka - o freelanceanju u kulturnom polju, položaju umjetnica i umjetnika te o samoj umjetnosti porazgovarali smo sa Sonjom Švec Španjol.

Nedavno ste otvorili svoju 200-tu izložbu. O čemu se radi i zašto je vrijedi posjetiti?

Riječ je o samostalnoj izložbi pod nazivom "Klinci" akademske umjetnice Ivane Barišić Tomšić u Galeriji ZILIK u Karlovcu. Izbornica sam Zimske likovne kolonije (ZILIK) koja je jedinstvena u Hrvatskoj jer je osnovana prvenstveno zbog djece bez adekvatne roditeljske skrbi tj. djece koja su štićenici Centra za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor" u Karlovcu. ZILIK postoji već punih 48 godina i u sklopu kolonije svake godine organiziramo likovne radionice koje vode akademske umjetnice i umjetnici za štićenike Centra, ali i svu ostalu djecu koja nam se pridruže na ZILIK-u. Ivana Barišić Tomšić je jedna od umjetnica koja je vodila likovnu radionicu ove godine na 48. ZILIK-u pa smo joj u znak zahvale organizirali samostalnu izložbu. Umjetnica se predstavila recentnim ciklusom crteža i slika unutar kojeg bilježi vlastiti svakodnevni život, a ulogu glavnih protagonista na slikama preuzimaju njezina djeca. Izložbu vrijedi posjetiti zato što je umjetnica kroz ovaj ciklus podijelila s nama intimu vlastitog života na nevjerojatno topao, srdačan i neposredan način ukazujući pritom na ono najvažnije – neponovljive trenutke kojima svjedočimo i koje provodimo sa svojom obitelji i najdražim ljudima, a koje nikada ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, jer upravo su ti trenuci ono što će nas sasvim spontano i nesvjesno formirati u ono što smo danas.

Vi ste freelance kustos. Obično kao freelancere zamišljamo programere, razne druge IT-jevce i sl. Zašto ste birali taj put, a ne onaj institucionalni? Nije li vam bilo interesantnije "ugnijezditi se" (ne volim koristiti riječ "uhljebiti") u neki državni muzej ili galeriju?

Zapravo sam stjecajem okolnosti završila u freelancerskim vodama, a kada bolje promislim, upravo ovako je i trebalo biti. Naime, po završetku studija i stručnog osposobljavanja za rad bez uspostave radnog odnosa te polaganja stručnog ispita za kustosa, više od godinu dana sam predano i uporno tražila posao u struci. Prijelomni trenutak je bio razgovor za posao u jednom zagrebačkom muzeju gdje su ravnateljica i viša kustosica otvoreno hvalile moj dosadašnji rad da bi me potom upitale "što bih ja tako agilna i predana radila u tako inertnoj ustanovi poput njihove?". Nakon tog iskustva odlučila sam da svi ti silni razgovori za radna mjesta koja su u pravilu već unaprijed bila rezervirana za one s vezom i poznanstvima nemaju smisla, a kako nisam htjela odustati od svoje struke koju iskreno volim, odlučila sam sama stvoriti svoj posao i krenula sam u nepoznate vode nezavisnog kustoskog djelovanja. Na početku je bilo izuzetno teško, ali evo, nakon više od 10 godina samostalnog djelovanja mogu reći da sam zadovoljna postignutim rezultatima i da je upravo ovaj nezavisni put moj iskonski životni poziv.

Sigurno vam je bilo važno i pitanje slobode - kada djeluješ van institucije, prostor je veći.

U radu mi je izuzetno bitna sloboda izbora, razmišljanja i odabira projekata na kojima želim raditi i ljudi s kojima želim surađivati, a to nikad ne bih mogla unutar ustanove. Kao jedinu boljku nezavisnog djelovanja navela bih vrlo često male i neredovite honorare što u konačnici dovodi do financijske nesigurnosti i neizvjesnosti. Članica sam Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i imam status samostalne umjetnice što podrazumijeva da nisam kreditno sposobna i nemam pravo na godišnji i bolovanje. Takav oblik djelovanja dugoročno otvara niz ozbiljnih pitanja kojima se nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne bavi – niti strukovne udruge, niti nadležno ministarstvo.

Kako, zapravo, izgleda radni dan freelance kustosa, recimo u periodu pretprodukcije izložbe a zatim i tijekom njezinog trajanja?

Uh, to je jako teško pitanje zato što osobno nikada ne radim samo na jednom projektu. Primjerice, do kraja godine imam šest izložbi u listopadu, pet izložbi u studenome i tri izložbe u prosincu. Pritom vodim portal o umjetnosti PerceiveArt, kao i dvije kolonije a članica sam i nekoliko umjetničkih savjeta galerija što znači da osim organizacije i realizacije izložbi, pišem stručne tekstove za web portal, osmišljavam i pišem prijave projekata za financiranje, a kao članica spomenutih savjeta galerija žiriram godišnje natječaje za izlaganje, pišem i objavljujem natječaje za sudjelovanje na određenim projektima, selektiram umjetnike za sudjelovanje na kolonijama, te vodim društvene mreže za sve projekte na kojima sam uključena kao izbornica ili organizatorica projekta.

Dobro, uzmimo da pripremate samostalnu izložbu umjetnika ili umjetnice.

Inicijalni korak je razgovor s umjetnikom i posjet ateljeu te razgled i selekcija radova za izložbu. Potom slijedi istraživanje opusa i pisanje predgovora. Nekoliko dana prije otvorenja radi se likovni i tehnički postav izložbe u izložbenom prostoru. Ja u pravilu pišem i šaljem press materijale tj. radim medijsku najavu izložbe jer želim da autor i izložba dobiju adekvatnu medijsku vidljivost što zna biti izazovno u današnje vrijeme kada u medijima prevladavaju skandali i žutilo. Nakon toga slijedi službeno otvorenje izložbe i govor na otvorenju za posjetitelje te izjave za medije, fotografiranje otvorenja izložbe i slanje medijske objave s fotografijama s otvorenja izložbe te promoviranje izložbe na društvenim mrežama. Ako je riječ o grupnoj žiriranoj izložbi na kojoj sam autorica koncepcije i izbornica, posao je daleko opsežniji, jer se prvo mora osmisliti, razraditi i napisati koncept izložbe, potom se piše i objavljuje natječaj za sudjelovanje na izložbi, prikupljaju se i sistematiziraju prijave, pregledavaju prijave, vrši se selekcija sudionika, objavljuju se rezultati, kontaktiraju odabrani autori, a nakon toga slijede i svi oni poslovi koje sam navela i za samostalnu izložbu – pisanje predgovora, postavljanje, govor, najava i promocija projekta.

Kako birate umjetnike i umjetnice kojima želite raditi izložbe?

Odlično pitanje. Imam nekoliko glavnih kriterija. Prvi i osnovni kriterij je kvaliteta umjetničkog rada. Kako radim nezavisno i imam slobodu odabira, sudjelujem isključivo na izložbama autorica i autora iza čijeg rada mogu stručno i odgovorno stati te podržati lik i djelo. Osim toga, izuzetno mi je bitno uzajamno poštovanje u smislu da su sve uključene strane profesionalne i odgovorne te da se poštuju dogovori. Smatram da jedino tako izložba može imati maksimalan uspjeh na zadovoljstvo svih uključenih. Ako netko želi dominirati nad drugom osobom ili misli da je glavna zvijezda koja će drugima naređivati i iskaljivati vlastite frustracije, to nije projekt u kojem ću ja sudjelovati. Maksimalno poštujem umjetnice i umjetnike, želim da njihov rad bude prezentiran na najbolji mogući način, ali to je izvedivo isključivo ako svi uključeni poštuju dogovor, tuđe vrijeme i obaveze.

Gajite li privatne odnose s umjetnicima ili zazirete od toga? Zašto?

Hm, vrlo zanimljivo pitanje. S obzirom na to da sam po prirodi vrlo privatna osoba, obitelj i prijatelji su mi prioritet i svoje slobodno vrijeme primarno posvećujem njima. No, istovremeno, kako iskreno volim svoju struku, posao i ljude s kojima sam se okružila u poslovnom svijetu, jer kao što sam već navela, imam slobodu birati s kime ću surađivati, neki od njih su mi postali i prijatelji, a neki vrlo dragi poslovni suradnici te određenom broju umjetnika uvijek stojim na raspolaganju za pomoć i sugestije, a s popriličnim brojem umjetnica i umjetnika sam ostvarila i višegodišnju suradnju što me izuzetno veseli te cijenim i njegujem ta poznanstva. S određenim brojem autora se čujem isključivo kad su u pitanju angažmani i projekti, no nemamo potrebu čuti se mimo projekta što je opet sasvim u redu jer svi mi imamo i svoje privatne živote, no, postoji određeni broj umjetnica i umjetnika s kojima održavam redovan kontakt, s nekima čak na dnevnoj ili tjednoj razini i s kojima razmjenjujem mišljenja i stavove o umjetnosti i različitim pitanjima.

Ako biste morali izdvojiti tri izložbe koje ste postavili unutar tih 200, koje bi to bile i zašto?

Neću izdvajati samostalne izložbe živućih autora zato što mi je nemoguće odabrati samo tri izložbe tj. tri autora. Izdvojila bih putujuću izložbu "Ivo Šebalj – Slikarstvo traži vrijeme" koju sam 2017. godine realizirala u suradnji s udrugom Val kulture. Tu sam po prvi put dobila apsolutnu slobodu i ukazano povjerenje od strane organizatora da sama osmislim, organiziram i realiziram putovanje izložbe, a to je ujedno bila i prva izložba s kojom sam počela konkretno putovati Hrvatskom i zahvaljujući kojoj su se otvorile prve suradnje s divnim kolegicama iz svih dijelova zemlje s kojima i dandanas surađujem. Također bih izdvojila izložbu "PerceiveArt – Leave a Trail" koju sam organizirala i postavila u 2018. godini povodom pete godišnjice portala PerceiveArt koji sam pokrenula i kojeg vodim i uređujem sad već punih devet godina. Za tu izložbu odabrala sam radove 17 umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske i atmosfera na otvorenju je bila predivna, kao i podrška koju sam dobila za svoj rad na kojoj sam iznimno zahvalna. Od recentnih projekata istaknula bih i grupnu žiriranu izložbu ISKRA koja je nastala na inicijativu i u organizaciji udruge Artoratorij iz Vrbovca, a ja sam bila angažirana u funkciji članice žirija i kustosice izložbe. Cijela suradnja i realizacija projekta je bila na vrlo profesionalnoj razini, a sam projekt me se dojmio jer je istovremeno spojio dvije vrste umjetnosti – književnost i likovnu umjetnost - tako da su likovni umjetnici bili pozvani da u svojim djelima interpretiraju književni opus i djelovanje značajne književnice i prevoditeljice Štefe Iskre Kršnjavi koja je djelovala pod pseudonimom Iva Rod. Također bih istaknula i putujuću izložbu ilustracija "Neustrašive žene" čija sam organizatorica, koordinatorica projekta i kustosica izložbe. Naime, na inicijativu vlasnice i glavne urednice nakladničke kuće Iris Illyrica Ivane Glavaš Bakija, ilustratorica Željka Mezić koja je ujedno i suorganizatorica projekta i moja malenkost putujemo cijelu ovu godinu Hrvatskom te otvaramo izložbu koja govori o značajnim ženama iz hrvatske povijesti i sadašnjosti kroz medij ilustracije. Odaziv javnosti i medija, pa i sam interes ustanova za ovu izložbu je iznimno velik tako da će izložba "Neustrašive žene" nastaviti svoje putovanje i u 2023. godini. Ovaj projekt smatram iznimno važnim jer istovremeno stavlja u fokus značajne žene iz hrvatske povijesti i sadašnjosti iz različitih sfera djelovanja koje su aktivno i nesebično doprinijele razvoju naše zemlje, ali i medij ilustracije i ukupno 23 suvremene hrvatske ilustratorice koje su portretirale značajne hrvatske žene. Izložba istovremeno posjeduje snažnu edukativnu i umjetničku notu i drago mi je da će obići cijelu Hrvatsku.

Kako je izgledao kustoski posao kada ste započinjali karijeru, a kako izgleda danas?

Kada sam počinjala bilo je iznimno teško i izazovno. Posebice dobiti prve angažmane, jer vas nitko ne poznaje i niste vidljivi, a da biste postali vidljivi morate otvarati izložbe. Puno lakše je bilo kada sam pokrenula portal PerceiveArt jer sam dobila na vidljivosti, a i ljudi su na jednom mjestu mogli vidjeti kako i što radim. Danas sve to skupa izgleda posve drugačije, jer povremeno moram i odbijati angažmane isključivo zato što ne stignem sudjelovati na svemu na čemu bih voljela. Radim sedam dana u tjednu od ujutro do ponoći i sad već iz iskustva znam koliko projekata mogu prihvatiti, a da ih kvalitetno i pravodobno realiziram. Ne želim "odrađivati" projekte i "štancati" izložbe, pa si uvijek zadam gornji limit koji ne prekoračujem. Iznimno cijenim svako ukazano povjerenje i angažman te mi je važno da se mogu kvalitetno posvetiti svakoj umjetnici/umjetniku i projektu.

U vašoj nedavnoj objavi na Facebooku spominjete i negativna iskustva koja ste doživjeli u poslu. Koliko nam možete otkriti o čemu se radi?

Srećom, negativna iskustva u mom djelovanju su daleko manje zastupljena od onih pozitivnih, no kao i u svakom poslu ih ima, a ona koja su se u nekoliko navrata ponovila u različitim ustanovama došla su od strane osoba koje vode galerije i s kojima sam bila dogovorila honorar prije početka projekta, da bi mi te iste osobe na otvorenju izložbe, znači nakon što sam obavila cijeli posao, rekle da je došlo do promjena u budžetu i da će mi honorar biti značajno niži od prvobitno dogovorenog. Kada radite kao freelancer i kada su vam honorari jedini izvor prihoda, a pritom su niski i neredoviti, i kada vam takvu informaciju serviraju nakon što ste sve odradili maksimalno profesionalno i prema dogovoru, osjećate se poniženo i izmanipulirano. Posebice kada svjedočite činjenici da se pritom nije štedjelo na nakladi tiskanih pozivnica, plakata, kataloga ili ne daj bože domjenka. Uvijek se štedi na ljudskom faktoru (bilo umjetniku, bilo kustosu), a ljudski faktor je od presudne važnosti kako bi projekt u konačnici bio kvalitetno izveden. Druga neugodna iskustva bih mogla svesti pod zajednički nazivnik razočaranja u suradnike s kojima duži niz godina surađuješ i koji tvrde da su izuzetno zadovoljni tvojim radom, a potom ti ciljano stopiraju angažmane jer "previše radiš, previše si prisutna". Moram najiskrenije reći da to nisam očekivala ni u najluđim snovima. No, čovjek uči dok je živ, pa tako i ja. Moje, sada već zaista bogato iskustvo naučilo me kako komunicirati, kako i kome vjerovati, na što i koga mogu računati i osloniti se, a s kime i u kojim situacijama treba biti oprezan i držati se na distanci. Iako sam nadobudno mislila, kada sam završila studij povijesti umjetnosti i muzeologije, da će u mojoj struci biti divni ljudi, jer se bavimo tako plemenitim i inspirativnim područjem života, brzo sam se spustila na zemlju. No, unatoč svim ne tako vrijednim i ne tako dobronamjernim ljudima, pronašla sam divne pojedince kako među kolegama tako i među umjetnicima koji žive struku onako kako sam oduvijek vjerovala da bi se trebalo. Pritom sam stekla neprocjenjiva iskustva, poznanstva, suradnje pa u konačnici i prijatelje. Na tome ću uvijek biti beskrajno zahvalna i ti ljudi će apsolutno uvijek moći računati na mene, a ovi ostali koji su jednom izgubili ukazano povjerenje morat će pronaći druge suradnike…

Kako se nosite s eventualnim negativnim kritičarskim osvrtima na vaš rad? Učite li iz njih ili ih odbijate čitati?

Nemam apsolutno nikakvih problema s negativnim kritikama ako su one konstruktivne i dolaze iz dobrih namjera. Ako je netko jalan ili zloban i kritizira samo da bi ponizio ili ocrnio, takve kritike ignoriram, a konstruktivne kritike cijenim i zahvalna sam na njima. Zato je važna ona stara narodna poslovica "nije bitno što se govori, nego tko govori". I sama tako pristupam. Nikad lažno ne hvalim nečiji umjetnički rad jer smatram da tako radim medvjeđu uslugu umjetnicima. Ako me traže mišljenje uvijek ću ga iskreno reći, a sve u cilju da napreduju, razvijaju se i budu bolji. Isto očekujem i od njih. Čak ni na društvenim mrežama ne lajkam nešto što ne smatram dovoljno kvalitetnim, ali vrlo rado lajkam, pohvalim ili podijelim neki rad ili izložbu ako me iskreno oduševila. Mislim da je to bitno, jer živimo u malograđanskom okruženju gdje se na otvorenjima izložbi svi međusobno hvale, a onda tračaju i kritiziraju iza leđa. Kome takvo ponašanje može išta dobro donijeti u životu ili radu?

Kakvi su doista umjetnici danas, ima li i dalje onih koji drže boemski gard, kao nekada, ili su svi otišli u hiperpofesionalnost, kompetitivnost, hiperprodukciju? Može li se danas, uopće, biti umjetnik-boem, onaj koji ne mari o svom uspjehu toliko, koji ne igra na kartu samopromocije i tmsl.?

Umjetnici su izuzetno različiti i mislim da je nemoguće svesti ih pod jedan nazivnik. Postoje oni koji su krajnje introvertirani i samo rade svoje te ne brinu suviše ni o promociji ni o prezentaciji, a postoje i oni koji idu u drugu krajnost te su svoj lik i djelo izgradili na ekscentričnim izjavama i nastupima, a time zapravo ponekad i kompenziraju loš umjetnički rad. Naravno, postoje i oni koji su zlatna sredina i predano rade, a nastoje biti prisutni i viđeni. Kod nas nažalost ne postoje art menadžeri koji bi zastupali umjetnike, bavili se izlaganjem i prodajom djela, već umjetnici moraju sve sami – stvarati djela, pritom raditi i neki drugi posao da si osiguraju egzistenciju jer nažalost ne mogu živjeti od samostalnog umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj, ali moraju i promovirati i prodavati vlastiti rad. Ako pritom žele imati i privatni život ili ne daj bože obitelj, ne znam koliko točno sati bi njihov dan trebao imati da sva ta područja pokriju, a pritom budu sretni i zadovoljni.

Kako da bolje pozicioniramo naše mlade umjetnike na svjetskoj suvremenoj sceni?

Iznimno teško. Osim što nam nedostaju art menadžeri i privatne galerije koje bi zastupale umjetnike (i mlade i stare) nedostaje nam i uređeno tržište umjetnina, a bogami i kupci. Tako da, bojim se, nema brzog i lakog rješenja. Prednost mladih umjetnika jest moć interneta i činjenica da smo danas svi umreženi. Mladi umjetnici su vješti s novim medijima te ako odvoje vrijeme i ulože u svoju promociju i umrežavanje mogli bi putem različitih online platformi pronaći svoj put u svijet, a u skladu s time i galerije za suradnju i potencijalne kupce.

Imate li već ideju za 201. izložbu?

Ne samo da imam ideju, već imam dogovoreno šest izložbi za listopad, pet izložbi za studeni i tri izložbe za prosinac ove godine, te oko 20-ak izložbi za 2023. godinu pri čemu moram istaknuti da portal PerceiveArt iduće godine slavi punih 10 godina što također smatram velikim uspjehom s obzirom na to da je riječ o portalu namijenjenom isključivo likovnoj umjetnosti (uz iznimku pokojeg putopisa). Iako na PerceiveArt-u nema politike, skandala, žutila i senzacionalizma uspjeli smo stvoriti malu, ali vjernu zajednicu predanih čitatelja i pratitelja.