Apolonia Sokol rođena je u alternativnom kazalištu u Parizu i odrasla je u zajednici umjetnika. Studirala je na jednoj od najprestižnijih europskih umjetničkih akademija. Dugi je niz godina danska redateljica Lea Glob pratila njezino nastojanje da nađe svoje mjesto u umjetničkom svijetu, njezine borbe s agonijama i radostima odrasle žene, odnose s drugima te vlastitim tijelom i stvaralaštvom. Svih tih godina Glob je pratila priču Apolonijinu priču stvarajući dvostruki portret umjetnice u mladosti. "Apolonia, Apolonia" njezin je prvi samostalni dugometražni dokumentarac. Razgovor s autoricom vođen je elektroničkim putem.

Vaš film "Apolonia, Apolonia" je portret umjetnice u mladosti. Možete li ga opisati u nekoliko rečenica?

- To je film o slikarici Apoloniji Sokol. Nedavno smo imali azijsku premijeru u Hong Kongu, gdje su prilagodili naslov filma lokalnoj kulturi – "Ona i ona, autoportret". Rekli su mi da bi se to moglo odnositi i na nju i na mene. Mislim da je to divan prijevod jer je film i portret i autoportret, s obzirom na to da vidimo odrastanje dvije umjetnice – Apolonije koja slika i mene koja snimam, kao i naš odnos. Snimala sam ga od 2009. do 2021. godine.

Kako ste izabrali Apoloniju kao objekt proučavanja?

­­- Sve je započelo kao zadatak na filmskoj akademiji, a dogodilo se slučajno. Trebalo je snimiti dokumentarni film od 20 minuta – mene je u trenucima dok sam studirala zanimalo žensko iskustvo u umjetnosti pa sam u skladu s time i tražila svoju temu. Kontaktirala sam mnogo ljudi, između ostalih i Malou Leth Reymann, danas redateljicu, tada mladu glumicu. Ona nije htjela sudjelovati, ali mi je dala Apolonijin broj telefona. Kad smo se prvi put čuli putem Skypea, osjetila sam da imam nešto posebno. Kroz kadar kamere su čitavo vrijeme prolazili ljudi, no to mi nije smetalo, jer sam bila usredotočena na Apoloniju. Kao dokumentaristica znam da neki ljudi jednostavno stvaraju film svojom prisutnošću i da ga samo treba "uokviriti". To je bio naš prvi susret.

To se čini drugačijim od onoga što vas uče na filmskoj akademiji.

- Da, uče nas kako etape produkcije trebaju biti strogo odijeljene. Za početak bismo trebali istražiti pozadinu priče, zatim donijeti neke odluke, nakon toga ući u predprodukciju i produkciju… Ništa od toga nije se ostvarilo. Kad sam upoznala Apoloniju uživo, a to je priča koju ne pratimo u filmu, bila je odlučila vratiti se u očevo pariško kazalište, mjestu gdje je odrasla, kako bi brinula o mlađoj braći. Ukrcala sam se na vlak s nešto ušteđevine, jednostavnom kamerom i stigla u Pariz. Apolonia mi je dala adresu i broj telefona te rekla da dvaput viknem njezino ime kad budem ispod prozora – tako smo dobili naslov filma. Ona se zatim spustila na ulicu, uvela me u kazalište i počela mi objašnjavati što je to. Ja sam čitavo vrijeme snimala, tako da u filmu imamo taj prvi susret. Nisam mogla pretpostaviti da će postati sjajna slikarica, ali sam odmah znala da je krasi lice velike glumice, idealne za film.

Jeste li imali uzora u ranijim filmovima?

- Budući da naša generacija nije imala prilike gledati žene kao kompleksne likove na velikom ekranu, bila sam fascinirana kad sam vidjela ženu sa svojim mislima, izborima i kompleksnostima ličnosti. Jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o njoj i nakon što sam snimila dvadesetominutni film za potrebe školovanja. Poslije, s diplomom u rukama, zatekla sam se u Parizu radeći na drugom projektu. Nazvala sam Apoloniju i predložila da snimimo još jedan, pravi film.

Možete li procijeniti koliko je Apolonia uspješna u svojoj slikarskoj praksi?

- Uspjela je u onome što malo slikara uspije – doživjela je priznanje za života. Sigurna sam da će za desetak godina svi znati tko je ona.

Pratili ste Apoloniju dugih 13 godina. Kako ste zaključili da je film gotov?

- Ako želite napraviti portret umjetnika, morate imati mnogo strpljenja. Mislim da bi bilo pogrešno prekinuti snimanje u ranijim trenucima. Da smo ga, primjerice, završili s Los Angelesom, bio bi to sasvim drugi film, ali takav me kraj ne bi zadovoljio. U tim je trenucima bila je u teškom stanju, i kao umjetnica i kao osoba. Htjela sam nastaviti i vidjeti kako će isplivati iz toga. Naravno, nisam mogla obuhvatiti čitav proces razvoja svojom kamerom.

Činite se prilično različitima osobama. Kako ste se slagale u početku?

- Počelo je gotovo službeno – redateljica i objekt interesa, ali se taj odnos razvijao s vremenom. Promatrala sam je kao filmašica, ali mi je i bilo stalo do nje. S godinama se naša interakcija, barem što se tiče odnosa snaga, prilično promijenila. Obje smo završile obrazovanje, ali je ona postala uspješnija, odnosno mogla je živjeti od svog rada. Pomagale smo si u najtežim trenucima, a posebno pamtim njenu podršku dok sam bila teško bolesna, što mi je dalo snage da završim film. Majčinstvo mi je također bilo velika promjena.

Što vam je bio najveći izazov prilikom snimanja filma?

- Izazov je bio učiniti priču univerzalnom, to jest podići je na razinu gdje bismo mogli govoriti o uvjetima rada žena u umjetnosti i žena općenito. Uskoro ćemo imati projekciju filma u Poljskoj, gdje mlade danas žive bez prava na pobačaj. Sukladno tome, priča o našim tijelima je priča o svim ženama. Rekla bih da je to bio najveći izazov, i pritom ne izgubiti duboko osobne priče.