Magris u svojim knjigama opsesivno istražuje svoj rodni grad Trst, zbog čega nije bilo boljeg gosta za prvi 'Doručak s autorom' ove godine u Puli, kad se Sajam bavi upravo temom gradova, rekao je na početku druženja Aljoša Pužar, kojemu se, uz autora, pridružila i talijanistica i anglistica Iva Grgić Maroević.

Magris je prije svega zahvalio svojoj prevoditeljici na hrvatski, Ljiljani Avirović, i dodao kako su upravo književni prijevodi ono čime se sada, kao 80-godišnjak, namjerava baviti u svome životu.

'Starost nije stvar osobnog mišljenja, zato moram birati projekte i jedna od rijetkih stvari kojim se namjeravam baviti je Europski institut za književno prevođenje 'Janus Pannonius'', rekao je autor u Puli.

Na pitanje može li se pobjeći iz naših gradova (za Magrisa, pored Trsta, ključan je (bio) i Torino), ili oni uvijek negdje ostaju u nama, poput duhova, Magris je komentirao kako je svaki grad susretište.

'Nikad grad nije nešto monogamno. U svakom od njih imamo mnoge nacionalnosti, mnoge društvene skupine i to je taj città, polis. Nije ni čudno što se aktivnost koja se danas u svijetu obavlja tako ružno - politika - zove baš tako, od grčki 'polis'', poručio je.

Pužar se prisjetio kad su prije mnogo godina, prilikom njihovog gostovanja na pulskom Sajmu 2006., Magrisa i čuvenog Umberta Eca odveli u posjet Muzeju Josipa Broza Tita na Brijune. Tamo su, ispričao je, bili, među ostalim, kao suveniri bočice ricinusova ulja.

'Učinilo mi se to tada tako neukusno, kao karikatura povijesti, ali izašavši iz muzeja, Eco i Magris, valjda potaknuti imenom Tito, počeli su jedan drugome na latinskom recitirati Tita Livija 'Ab urbe condita', 'Od osnutka Rima'. Usred vlažnog blata Brijuna i naše traumatske povijesti koja me tada toliko snažno okupirala, ta dva Talijana citirala su rimskog povjesničara', rekao je Pužar.

Magris je dodao da se sjeća tog posjeta Brijunima.

'Ecu sam rekao da je tu najvažniji među svima i da bi mu maršal, da je još živ, zato sigurno poklonio punjenog bizona i da ne bi smio odbiti. Pitanje bi samo bilo kako bi ga odnio sa sobom u Italiju', ispričao je Magris.

Za književnost je rekao kako za njega nastaje iz želje da spasi sjećanje.

'Književnost je borba protiv zaborava, protiv brisanja onih ljudi i događaja koji inače možda ne bi bili zapamćeni. Kad ih zapišemo, spašavamo ih. Zato kažem da je moja književnost kao mala Noina arka. Svjestan sam da će na kraju potonuti, ali svejedno u nju stalno pokušavam staviti ljude i događaje za koje mislim da su važni. Priče o našim roditeljima, prijateljima, zancima su važne jer nas povezuju', poručio je Magris dodajući kako su to primjeri pozitivnih, dobrih sjećanja.

'Nažalost, postoji i negativno sjećanje. Primjer takvog je kad sam bio na jednom susretu u Trstu, gdje su bili Talijani i Slovenci koji su se doslovno natjecali u tome tko je komu učinio više zla u povijesti', rekao je.

Na 'Doručku s autorom' u Puli osvrnuo se na danas veoma raširen fenomen slabog pamćenja.

'Tako je to u cijelom svijetu, ne samo sa stanovišta starca kakav sam ja. Ima tih ljudi koji su silne neznalice, a imam dva primjera i za to. Jedan je kad sam predavao u SAD-u, i to na dobrom koledžu, na njujorškom Bardu gdje je svojedobno predavala i Hannah Arendt. Od 33 studenta viših godina na mom kolegiju o političkom romanu, svega šest ih je znalo tko je Staljin. Drugi primjer je nećakinja mog dragog prijatelja, pisca i redatelja Emerica Pressburgera, kojoj su djed i baka, mađarski Židovi, skončali u Auschwitzu. Ona, koja živi u Americi, nije bila baš sasvim sigurna tko je bio Hitler', ispričao je Magris koji je najpoznatiji po 'Dunavu', knjizi iz 1986. kroz koju, od izvora do ušća, prati tok središnje europske rijeke esejizirajući povijest svjetova i kultura koji su pokraj nje nastali.

Malo nakon talijanske premijere 'Dunav' je objavljen na svim frekventnijim europskim jezicima uključujući i hrvatski te snažno utjecao na kulturne i književne tokove Europe kraja prošlog stoljeća. Magrisovim 'Dunavom' rođen je novi, sintetizirajući multižanr, neka vrsta totalne knjige.

Autor je više od trideset knjiga, među kojima su 'Nagađanja o sablji' (1984.), 'Stadelmann' (1988.), 'Ono drugo more' (1991.) i 'Mikrokozmi' (1997.). U prosincu mu je, u izdanju Frakture, izašla knjiga 'Časovito', zbirka priča ili mikroeseja o svim onim malim trenucima koje prečesto propustimo i ne zastanemo nad njima.