Khan je oduvijek bio poznat kao veliki radnik na domaćoj reperskoj sceni, ali i kao pomalo konfliktan tip koji 'ne da na sebe'. Godinama je gajio imidž opasnog kvartovskog tipa koji repa tzv. boom bap, da bi se novim albumom - ali i nekim ranijim singlovima - okrenuo (melodičnom) trapu. Naravno, čuje se u njegovoj glazbi i dalje taj 'stari zvuk', ali Khan već nekoliko godina otvoreno eksperimentira i s trapom, od kojega očito više ne zazire, što je čest slučaj kod stare garde repera. Paralelno s glazbenom karijerom, koju je revitalizirao prije nekoliko godina, gura i razne projekte na YouTubeu, poput Dangladeša, Ljutih 9 ili podcasta Ril Tok.

O starim danima rapa, novim danima trapa, publici na YouTubeu te još mnogim stvarima porazgovarali smo s Matijom Gečevićem Khanom.

Devet godina nije vas bilo s albumom i sada se vraćate, i to dok na sceni vladaju neke potpuno drugačije okolnosti. Zašto ste odlučili izbaciti album, je li to bio neki statement 'Khan je i dalje tu'?

Da, devet godina prošlo je od zadnjeg službenog albuma i definitivno je to bio statement u nekom smislu: da sam i dalje tu, aktivan, gladan, usudio bih se reći i bolji nego prije. Što se tiče samog izbacivanja albuma, došlo je to nekako samo od sebe, zgrabio sam priliku, iskoristio moment kada su moje ime i, nazovimo, persona opet aktualni - najviše zahvaljujući mom podcastu te još nekim projektima sa strane, kao i mojim modernijim i svježijim zvukom na kojemu radim zadnje dvije godine. Mislim da je bio idealan trenutak da se izbaci tako nešto, pri čemu će se moći ponešto i unovčiti, što će u jednu ruku i nagraditi cijeli taj trud i višegodišnju borbu. Smatram i da sam se prilično dobro prilagodio tim novim okolnostima, zvukovima i sl., no najvažnije mi je što sam 'sam svoj gazda' i doslovno sam određujem što i kako, što mi definitivno odgovara jer sam unazad dvije godine, otkad sam odlučio se vratiti na glazbenu scenu prvim singlom, rekao sam sebi da neću više dopustiti da mi muzika bude stres. I eto, došli smo do toga nešto malo kasnije.

Da ste i dalje tu, pokazali ste i na nedavnom nastupu na festivalu 'Drito iz Boćarskog', na kojem ste nastupili prvi, prije sve te 'djece'. Kako se osjećate u toj ulozi veterana rapa koji sada otvara nastupe mlađima? Oni vas nazivaju OG (original gangsta). To mi se sviđa, činjenica da imaju neki respekt prema vama.

Nastup na Dritu bio mi je vrhunsko iskustvo, iako sam već prije dvije godine nastupio na Drito Open Airu uz Vojka V. To je nevjerojatan festival, nevjerojatan pokret, događaj, i sama ta vibra i atmosfera su nešto što, nažalost, u mojim mladim danima i počecima karijere nismo baš doživljavali. To je nešto što je baš nedostajalo cijeloj našoj priči. Nemam nikakav problem s tim što otvaram nastupe, tj. ovaj nastup točnije, jer inače to nije slučaj. Oduvijek se smatram realnom osobom i nakon 21 godine na sceni sama činjenica da sam uopće pozvan na najjači festival kod nas, s uvjerljivo najjačim imenima regionalne scene, definitivno je uspjeh za mene. Kad pogledam svoju generaciju artista, realno, jedini sam još uvijek tu, relevantan i aktivan na visokoj razini. Logično je bilo da ću otvoriti Drito, čak mi je bila i čast, i skupio se popriličan broj ljudi tako rano kako bi me vidjeli uživo, a na tome sam veoma zahvalan, ali iskreno i ponosan. Lijepo je vidjeti da i nakon 20+ godina cijela priča ide dalje. Što se tiče respekta, nikad ga nisam pretjerano tražio od njih i vjerujem da mi ga daju više iz nekih drugih aspekata, kao što su dugotrajnost, kredibilitet izvan muzike i sl., ali što god i kako god da je, jako to cijenim jer ga i oni dobivaju od mene. Lijepo je znati i osjetiti da se sav taj rad koji sam uložio ipak cijeni i da nije prošao ispod radara.

Ali zašto bi se netko i dalje borio u toj areni s igračima kao što su Rasta, Buba Corelli i ostali? Teško ćete ikada dostići te preglede. Koliko vam oni uopće znače?

Uopće se ne borim s njima, niti mi je cilj nadmetati se s njima u pregledima. Ti momci su itekako zaslužili sve što im se događa, sav taj uspjeh koji se ostvaruje iz dana u dan. Pratim ih od samih početaka, znamo se i osobno, i znam što su prošli, koliko su se žrtvovali i dali sebe u sve to, sviđalo se to nekim ljudima ili ne. Moj zvuk i rad nikako nisu paralelni s njihovim, niti im pokušavam parirati. Bih li volio te brojke i sve što ide uz to? Ne lažimo se, svakako bih. Ali, kao što sam već rekao, realan sam i smatram da je to pristup koji treba gajiti, znati se snaći u situaciji u kojoj jesi i izvući maksimalno iz nje. Brojke, financije, poslovne suradnje i projekti su mi na najboljoj razini do sada, što znači da neprestano rastem, iako ulazim u dvadeset i drugu godinu postojanja kao izvođač. U svojoj knjizi, ja sam uspio, a što se tiče samih brojki, ne znače mi nešto previše u smislu da mi određuju kvalitetu što mojeg, što tuđeg rada, već mi znače u smislu osobnog razvitka i naravno, u poslovnom smislu. Imao sam svoje zlatno doba karijere, punio sam prostore s 1000 ljudi, krcao klubove diljem zemlje, vrtio velike brojke u samim počecima YouTubea i sl., kad je sve to bilo znatno slabije nego danas, i onda mi se dogodio ogromni pad.

Pad u kojem, eto iskreno, neke od pjesama nisu imale ni 1000 pregleda u šest, sedam godina, a prosjek mi je bio oko 2000 pregleda. To je ono što sad odradim u doslovno nepuna dva sata od izlaska pjesme. Nekome je to malo, no meni nije. Ponajviše zato što su to organske brojke, realne i prave. Bez sponzoriranih postova, Google adsa, objavljivanja i šeranja preko velikih imena i sl. Recimo, jedna pjesma na mom kanalu ima 10.000 pregleda u svega nekoliko dana, netko će reći - malo. Ali zamislite 10.000 ljudi pred sobom. Ogroman uspjeh. Mislim da su artisti danas previše opterećeni brojkama na internetu, više nego brojkama u stvarnom životu i obliku. Meni je, recimo, važnije koliko ću karata prodati na svom koncertu, koliko kopija albuma, boxova, mercha i sl. Istina, streamovi su najvažniji oblik slušanja danas, ali i tu ima puno laži i prevara. Fascinantno mi je to kako neki artisti vrte po pola milijuna pregleda, streamova, čega god, ali ne mogu prodati ni 200 karata na koncertu. Ne trebaš biti genije da shvatiš da tu nešto ne štima. Uvjeren sam da treba izgraditi neku svoju bazu fanova i od nje i živjeti. Jako dobar primjer za to je Bore Balboa.

Interesantno, jedan ste od rijetkih repera iz 'stare ere rapa' koji su se uspješno prilagodili novom zvuku. U intervjuima ne krijete da ste u početku i zazirali od tog zvuka. Kako je došlo do toga da ga prihvatite i počnete stvarati drugačiji sound, bliži tom 'omraženom' trapu?

Opustio sam se. Doslovno, sva znanost je u tome. Samo sam se opustio i počeo uživati u glazbi koju rade ti mlađi izvođači i shvatio da tu stvarno ima vrhunske muzike. Prestao sam tražiti realitet u svakoj njihovoj izgovorenoj riječi ili svakom kadru u spotu. Opustio sam se od onog grča u kojem sam bio čitavu svoju karijeru, prestao sam razmišljati o tome što rap kao žanr 'mora i treba' predstavljati, kakav treba biti. I iskreno, sve je onda krenulo na bolje. Shvatio sam u jednom trenu da su ti momci jako, jako dobri, odlični štoviše, iznimno kvalitetni, i da se cijela ta priča jako razvila. A najviše od svega, shvatio sam da oni stvarno uživaju u tome što rade, i to se itekako čuje. Imao sam osjećaj da smo svi mi, nazovimo starijeg kova, iznimno ogorčeni i tvrdi u shvaćanju svega. Hvatali smo se za gluposti zbog nekakvih vlastitih neostvarenih ciljeva. S tim opuštanjem došlo je i do opuštanja u mom zvuku. Dosadio mi je stari zvuk, taj boom bap, jednostavno mi je postao ravan i htio sam se okušati u nečemu novom. I isto kao i mlađe mi kolege, doslovno uživam u tome i volim eksperimentirati. Muzika mi više nije stres, već mi je užitak i bijeg od svega.

Zašto su reperi tako hejterski nastrojeni jedni prema drugima, kao i prema novim zvukovima, imenima na sceni?

Kako sam već naglasio, mislim da je razlog ogorčenost zbog vlastitih neuspjeha i neostvarenih ciljeva. Mislim da reperi trebaju više raditi na sebi i ne mislim tu samo na razvitku zvuka i sl., nego na sebi kao brendu. Od mnogih poslovnih suradnji u vidu sponzorstava koje imam, imam i nekih tristo poslanih mailova firmama i brendovima koji su me odbili. Ljudi moraju shvatiti da nitko ne čeka da ti da 100.000 kuna. Neće se to dogoditi samo od sebe. Trebaš raditi, gristi, tražiti, biti kreativan i konstantno 'haslati' te graditi svoju priču. Trebalo bi manje gledati tko ima koje ili koliko sponzora, tko gdje nastupa, tko ima koliko pregleda. Treba manje razmišljati u okvirima 'trebao bih ja tamo nastupati, a ne on, ja zaslužujem ovo, trebam ono'. Stisni, prihvati stanje kakvo je i radi na tome. I vidjet će svaki od njih kako se stvari mijenjaju, nekima manje, nekima više. Sve je u pristupu i ozbiljnosti, što dovodi i do manje ljubomore, jala i zavisti.

Poznato je da ste veliki radnik i da ništa ne prepuštate slučaju. Kada ste 2008. godine izbacili prvi album, sami ste organizirali turneju u 17 hrvatskih gradova. Što bi bilo da ste tada čekali nekakvog menadžera, organizatora da to napravi za vas? Danas pak sami producirate svoje spotove i pjesme, aktivni ste, ne čekate da se stvari dogode same od sebe - što stalno izdvajate kao vašu veliku prednost.

Ne bi bilo ništa da sam nekoga čekao, jer realno, skoro nikoga nije ni bilo. Sve je bilo jako limitirano i minimalno, ovisilo je i o jakom lobiranju snažnih pojedinaca na sceni. Pola scene bilo je u lošim odnosima, zakačeno među sobom, i onda ovaj neće raditi s ovim, onaj neće s ovim i sl. Prevelik fokus bio je na nekakvim osobnim odnosima i vendettama, a premali na poslovnim potezima i suradnji. Posao se ne bi trebao miješati s osobnim odnosima i smatram da bi, da je u ranijim danima to bio neki moto, cijela scena, a naročito moja generacija, bila na puno većem nivou nego što je danas. Osobno tvrdim da bi moja generacija tada ubila za jednog Zvonu Pušića, koji danas drži i bukira prominentna imena naše glazbene scene te organizira najjače i najkonkretnije festivale i događanja. On gleda na stvari isključivo s profesionalne perspektive i odličan je u svom poslu. Jako nam je nedostajao netko takav.

Danas ima puno više event managera i organizatora nego u naše doba, što je odlično, jer su prije svi bili reperi. Sviđa mi se raspodjela uloga. Mislim da ima prostora da svi zarade, uživaju u svojim karijerama i ulažu u budućnost. Što se tiče ovog produkcijskog dijela, spotova i svega što ide uz moju glazbu, tretiram to iz perspektive da neću nikoga čekati, jer nitko ne gleda to na način na koji ja gledam. Čekanje da mi nešto padne s neba, iskreno, mislim da to nije način, što također govorim iz iskustva, jer kad sam prije to radio, stagnirao sam na mjestu. Hrvatska, nažalost, još uvijek nije zemlja prilika, u kojoj će te ljudi vidjeti kao poslovnu priliku i 'iskoristiti te', a pritom da obje strane zarade. To se jako rijetko događa, naročito u ovim manjim žanrovima, i čovjek se jednostavno mora više potrgati. Tek kad sam primio stvar u svoje ruke i počeo gledati na sebe kao na brend i posao, kao na 9-17h day job, stvari su se počele kotrljati. A i sve to, iskreno, jako dugo traje, inače sam nestrpljivog karaktera i ne volim dugo čekati finalni proizvod.

S druge strane, mnogi bi to i zločesto komentirali. Kao, vidi ga, onaj Khan gura sam sebe…

I bili bi apsolutno u pravu. Jedina je razlika što ja ne vidim ništa loše u tome. A koga da guram? Tko ima taj žar u sebi i dalje, elan, volju i radnu etiku kao ja? Naročito nakon toliko godina. Smiješno mi je da ljudi pljuju i izruguju čovjeka koji se trudi oko sebe i svoje karijere. Nismo severine ili rozge da imamo tim ljudi iza sebe koji sve rade za nas, a mi smo lice i pojava. Nažalost, da se razumijemo, smatram da je to prijeko potrebno svakom izvođaču koji gleda na glazbu s profesionalnim pristupom. Više od svega volio bih da se trebam fokusirati samo na svoj tekst i izvedbu i vođenje podcasta. Bio bih još detaljniji i posvećeniji da nemam još deset drugih stvari koje treba odraditi uz to. Ali ljudi ne shvaćaju da kod 95 posto izvođača u našoj branši i žanru stvari ne funkcioniraju tako. I zato ja ne čekam da se stvari dogode same od sebe, jer, budimo realni, velika je šansa da se onda nikad i ne dogode. Kako nisam u cvijetu mladosti, niti sam najpopularnije ime na sceni, moram raditi sam na sebi, truditi se i davati cijelog sebe u sve to, jer to mi je doslovno život i izvor prihoda.

Početkom 2021. pokrenuli ste i do sada solidno gledan podcast Ril Tok, koji ste već spominjali u ovom intervjuu i u kojemu ste ugostili gotovo 50 gostiju s reperske (i šire) scene. Ranije ste imali i emisiju 'Dangladeš' na YouTubeu. Kakav vam je bio plan kada ste pokretali taj podcast, što vas je privuklo formatima YouTubea?

Ril Tok je doslovno nastao u karanteni, kao rezultat viška vremena i ukidanja gastro/lifestyle emisije 'Dangladeš', zbog cjelokupne situacije. Smatrao sam da postoji rupa u našim podcastima, u kojima je i dalje nekakva baza intervju, što podcast nije u svojoj suštini. Nedostajalo mi je na toj sceni nešto opuštenijeg duha, realnije i direktnije priče te tu i tamo malo 'tekuće hrabrosti'. Najviše što me ohrabrilo da krenem u to je činjenica da se većinu vremena vrte isti gosti po podcastima, iste priče, a smatram da imamo jako plodno tlo i ljude koji imaju toliko toga reći, a nemaju priliku. Toliko je tu neispričanih priča, zanimanja i hobija koji bi sigurno pobudili interes ljudi, što se na kraju ispostavilo točnim. Podcastu su me privukli jednostavnost, sloboda i apsolutna zahvalnost tog formata. Nema montaže u konvencionalnom smislu, nego pustiš onako kako je, prirodno, sirovo. Ljudi to jako vole, naročito na Balkanu. Ta realnost plijeni poglede. Nama samo ime podcasta govori to i usuđujem se reći da smo jedan od najgledanijih domaćih podcasta u manje od godinu i pol postojanja. Definitivno smo i među najkonstantnijima.

Čitao sam da ste studirali novinarstvo, možda i otuda taj žar za medijskim djelovanjem. Kakvo je vaše mišljenje o novinarima i novinarstvu danas?

Zanimljiva je činjenica da sva ta želja za medijskim djelovanjem uopće ne proizlazi iz mojeg obrazovanja i zanimanja. Tek na četvrtoj epizodi 'Dangladeša' prijateljica je u opuštenom razgovoru rekla kako je ovo super jer, eto, ja imam i diplomu koju mogu pokazati, na što sam ostao začuđen i zamislio se - gle, stvarno?! Moje medijsko djelovanje proizašlo je samo od sebe, iz moje inspiracije stranim artistima i njihovim projektima. Nikada se nisam pozivao na novinarstvo pri ostvarivanju tih projekata na YouTubeu. Iskreno, nemam neko mišljenje o novinarstvu i novinarima danas, ali smatram da je najlakše reći da je sve žutilo, što naravno nije slučaj. Samo bih primijetio da nedostaje malo urbanih tema, priča, iskustava i sl.

Vaš album 'Niđa', jasno je iz naslova, sugerira da je riječ o nekoj osobnoj priči. Kako biste ukratko za naše čitatelje saželi album, o čemu on govori?

Niđa je nadimak koji sam dobio tijekom godina, to je izvedenica iz Khan aka Khaniđa i ostalo je Niđa. Bliski ljudi tako me zovu, a sve više i šira masa, jer vjerujem da je zvučno i jednostavno. Album govori o nekakvom vlastitom rastu. Često spominjem novac, valute i financije, ne zato što sam bogat čovjek, nego zato što znam gdje sam bio prije i gdje sam sada, kako se osjećam povodom toga i koliku mi važnost ima u životu i svakodnevici. Ponosan sam na sebe kad se sjetim kakav sam bio prije, po mnogočemu, i kad vidim kakav sam danas. Album govori o promjeni karaktera, starenju, sazrijevanju i nekakvim malim vlastitim uspjesima, koji su realno jedino bitno mjerilo osobe. Naravno, neke navike teško umiru, i dalje ima tu poznatih elemenata, kvartovskih i njima sličnih priča, jer sam čitav život dio toga i to mi je urezano u kosti.

Uz album ste odlučili izbaciti sedam spotova, dakle za svaku pjesmu. Spotovi su kul, ali naravno - sedam ih je - oni ne mogu svi biti brutalno i skupo producirani. Ipak, tamo gdje nisu dobro ste se snašli s nekim low budget fintama i to korektno izgleda. Međutim na YouTubeu je ekipa danas opsesivna oko 'savršene', skupe produkcije, ne prolazi ništa što dolazi iz spektra do it yourself kulture. Što mislite o tome? Zašto je publika na YouTubeu tako zahtjevna? S druge strane, i sami ste imali neke stvarno skupe spotove dok ste zadnjih godina izbacivali singlove. Pada mi na pamet spot za pjesmu 'Como Pablo'.

Radeći te spotove za ovaj album, a s obzirom na njihovu količinu i neki splet okolnosti na koje nisam mogao računati, znao sam da će biti svakakvih komentara i da bi mogli pljuštati sa svih strana na račun tih spotova. Ipak, kako god okrenuli, to mi je bila želja, i mislim da je svakako bolje tako nego da sam objavio sliku covera s audiozapisom na YT-u. Publika je danas razmažena, neki su, usudio bih se reći, i nezahvalni, ne znaju računati koliki je trud uložen i kolika je žrtva za izvođača organizirati sve to. Nekako je logično da neće svaki spot biti high budget, ali ponavljam, smatram da su neki od tih mojih spotova uz album, koliko god bili jednostavni, svejedno kvalitetno odrađeni. Prisjetimo se, recimo, 50 Centovog albuma 'The Massacre', izbacio je DVD sa svim spotovima s albuma. Bilo je to 15+ komada, ako se ne varam, te mu je dobra većina spotova poprilično low budget, što znači da niti jedan 50 Cent ne može financirati u šusu toliko skupih spotova. Te su stvari jako logične, ali kad osoba odluči popljuvati nešto, iz njemu poznatih, ali čvrstih razloga, naći će uvijek razlog i nikad neće ni probati suosjećati s artistom.

Nikad nitko na ovome svijetu neće moći zadovoljiti baš svakoga, naročito danas, u moru pjesama i spotova, gdje doslovno na dnevnoj bazi izlazi na tisuće istih. No apsurdno mi je to da se ne cijene trud i rad. Sedam spotova je na kraju dana ipak sedam spotova. Treba ih osmisliti, režirati, snimiti. Nitko u Hrvatskoj nikada nije to napravio, ako se ne varam. A što se tiče publike i njene zahtjevnosti, stvar je upravo u toj razmaženosti, jer oni vide spotove, recimo, susjeda i misle da svi tako trebamo raditi, bez obzira na mogućnosti. Ta publika niti ne zna koliko to zapravo sve košta i ne mislim tu samo na financijsku stranu. 'Como Pablo', koji ste spomenuli, jako je dobar primjer. Na tom smo spotu radili pet mjeseci i stvarno je poprilično iracionalno očekivati da svi budu takvi. Nema smisla trošiti riječi na to, očito je da ljudi s kauča znaju bolje.

U podcastima ste znali otvoreno govoriti o tome da ste ranije bili konfliktni, u smislu da nikada niste dali da se dira na vas, zbog čega ste znali i nadrapati ni krivi ni dužni. Čini mi se da je danas ta treperska scena više opuštena, da se svi nekako drže zajedno, da nema tih frka i suparništva između grupa… Kako je u tom smislu izgledala reperska scena kada ste vi bili u ranim dvadesetima?

Bila je jako kompetitivna, što nas je tjeralo da grizemo. Nekad i doslovno. Bilo je puno tvrđe, ali ne nužno u smislu koji se danas poima na sam spomen te riječi, već je bilo dosta hladnije i teže. Nije bilo društvenih mreža, pa je sam put do nekakvog uspjeha bio podosta teži i trnovitiji. Bilo je to totalno drugačije doba, koje je zahtijevalo drugačiji način ponašanja, samoobrane, i realno je samo odrastanje bilo dosta zahtjevnije. Trebalo mi je stvarno dugo vremena i rada na samom sebi da shvatim da današnje generacije, kojima su glavne teme agresija, droga, gangsterizam i sve što taj žanr nosi sa sobom, zapravo nisu to. Oni su, kako ste i sami rekli, opušteniji, nekonfliktni su i gledaju na takve ljude sa zgražanjem. To meni isprva nikako nije bilo jasno jer dolazim iz generacije u kojoj je posebno važno bilo da ono što govoriš, to i postojiš. Sada više ne mislim da je izostanak toga nekakav problem, sviđaju mi se njihova opuštenost i zajedništvo. Iako, naravno, sigurno ima i tu svega iza kulisa.

Uvijek ste bili poznati po tome da dobro baratate flowom u rapu. Možete mijenjati flow više puta u pjesmi i to zna odlično zvučati. Biste li rekli da je flow vaše najjače oružje?

Da, moje najjače oružje definitivno je flow. On mi je općenito najvažniji u pjesmi, kako u mojoj, tako i u tuđoj. Zabavlja me i drži mi koncentraciju. Kao i sama izvedba, ta čvrstina i solidnost na traci. Također bih melodičnost u rapu dodao kao jednu od vlastitih vrlina, što je jedna od karakteristika koje sam među prvima, ako ne i prvi, uveo u domaću scenu. Nekada je to bio tabu i bio si proglašen mekanim ako bi zapjevao u rap pjesmi. Danas pak malo tko zaista repa. Što je sasvim normalno za taj novi zvuk, u kojemu kvaliteta ostaje na visokoj razini.

S druge strane, što se tiče lirika, čini mi se da vas već desetljeće interesiraju 'samo' kvartovske teme. Zašto mislite da je to tako, je l' to zbog Dubrave u kojoj ste odrasli? Jeste li razmišljali o tome da se bacite u neke druge teme?

To je jedna od navodnih činjenica koje se godinama protežu, a zapravo je jako neistinita. Ono što je činjenica jest da su te neke kvartovske pjesme najslušanije u mom katalogu, tako da vjerojatno ima malo i veze s tim. Ali na starijim projektima primam se raznoraznih tema, ima ljubavnih tema, priča o seksu, političkih tema, psiholoških... Stvarno je bilo svega. Ali pretpostavljam da odišem tim nekim kvart šmekom, što mi iskreno ne predstavlja nikakav problem i rado ga prihvaćam. Većina tema s novog albuma mogla bi pripasti kvartovskom žanru i definitivno je to zbog Dubrave te samog načina odrastanja i mentaliteta, što mog, što ljudi oko mene. Ali drugih tema će uvijek biti, pa sam 'Como Pablo', koji ste spomenuli, nema ni najmanje veze s kvartom, kao niti, recimo, moja pjesma 'Đavoli'. Bit će još svega, vjerujte mi.

Što iduće planirate?

Nastaviti raditi na raznim projektima. Dosta toga novog je u planu, ali o tom - potom. Ne volim unaprijed govoriti ništa jer se dosta toga zna izjaloviti, pa ispadneš pokisao u najmanju ruku, a na greškama se uči. Što se tiče glazbe, bit će nekoliko gostovanja narednih tjedana, a i pokoja nova pjesma nakon nekoliko mjeseci, kad se album 'Niđa' malo slegne. Prva stvar koja ide van nakon albuma jest pjesma koja je također trebala biti na njemu, ali sam ju izostavio jer zahtijeva veću pažnju i organizaciju te je jedna od onih za koje ne želim da budu filler, već želim da dobiju svoj momentum i ne utope se u albumskoj masi. Nadam se i nekim nastupima, koji su trenutno u pregovorima. Ril Tok traje do sedmog mjeseca, onda ide mala pauza, kao i pripreme za treću sezonu. Serijal Ljutih 9 na YouTubeu, na kojemu također radim, ide isto do srpnja, pa onda kreću pripreme za drugu sezonu, s još ljućim pitanjima i umacima. I prije svega, najvažnije, moram odmoriti malo, udahnuti, disati punim plućima i skupljati snagu za nove pobjede.