Autor stihova Mile Kekin udružio je snage s međunarodno priznatim i višestruko nagrađivanim ilustratorom Tomislavom Torjancem kako bi duhovitim, lako pamtljivim stihovima te sjajnim pratećim ilustracijama potakli na razmišljanje i zauzimanje kritičkog stava prema stereotipima vezanima uz izgled i društveno prihvatljivo ponašanje, stoji u najavama slikovnice.

U pitanju je “divna slikovnica koja slavi individualnost i različitost", poručuju iz Profila, dodajući kako "Mala vrti cijeli svijet oko svoga prsta".

S Kekinom smo porazgovarali o slikovnicama, odrastanju, neprilagođenim pojedincima i njegovom nadolazećem solo albumu.

Kako je došlo do toga da ste se odlučili baviti dječjom književnošću?

- Ne bih išao tako daleko i gurao se među dječje književnike. Napisao sam pjesmu za koju me inspirirala moja kćerka, a po kojoj je onda Tomislav Torjanac nacrtao slikovnicu. Vjerojatno me je i roditeljstvo i činjenica da sam dosta tih slikovnica čitao dovelo do toga da sam napisao Malu na ovakav način, što je onda rezultiralo i slikovnicom.

Svi mi imamo neki svoj omiljeni naslov iz djetinjstva, slikovnicu, prvu knjigu… koji posebno pamtimo. Koje biste naslove vi izdvojili, kakve ste priče kao dijete najviše voljeli?

- Prva knjiga koja me baš oborila s nogu bila je "Tarzan", i to neko njemačko izdanje, tad još nisam čitao na hrvatskom. Mislim da sam bio peti razred. Sjećam se sitnih slova i maltene biblijski tankih stranica, izdanja nalik na bibliju i mirisa te, za mene tada prastare, knjige. Osjećao sam se kao Indiana Jones, koji otkriva tajne drevnih civilizacija. Čitao sam, inače, sve što se tada već čitalo. "Pet Prijatelja", volio sam Edgara Wallacea i njegove mistične krimiće, poslije su došli stripovi, a onda naravno Miller, Bukowski, Hesse, što se već treba čitati kao adolescent... Na faksu sam se okrenuo malko zahtjevnijem štivu.

Kakvi ste vi bili kao dječak, čega se najviše sjećate iz tog doba? Kako je izgledalo vaše odrastanje?

- Bio sam dosta maštovit dječak, zadužen za osmišljavanje igara. Cijele dane smo provodili vani, na biciklima po poljskim putevima i šumama. Bilo mi je uvijek zanimljivije sam smišljati igre za ekipu, nego naganjati loptu. Starci su mi stalno radili pa smo buraz i ja imali dosta vremena za igranje nakon škole. S ključem oko vrata bismo došli iz škole, ja bih podgrijao ono što je bilo u frižideru i onda brzo van na cestu do večere.

Kako biste opisali Malu iz vaše priče?

- Ona je živahna, svojeglava i kako ono pjesma već kaže: "Neobično nepraktična i samo sebi slična". Nije svima po volji, ali to je previše ne muči. Tomislav Torjanac ju je nacrtao tako da nema dvojbe o kakvom se zeznutom karakteru radi. Ako jedna slika govori tisuću riječi, onda njegova slikovnica valjda prikazuje cijeli psihoprofil te moje Male.

Znači Mala je tip antijunakinje, autsajder?

- Apsolutno. To i jeste moja vječna tema, a nalazi se i u korijenu rock and rolla kao životne filozofije. Autsajderi, neprilagođeni u sukobu s normama i očekivanjima su moja najveća inspiracija. Za nekoliko dana će se pojaviti i spot za pjesmu. Režiju i montažu potpisuje Tomislav Fiket po vizualima Tomislava Torjanca. Znači iza Male stoje dva Tomislava i jedan Mile koji se u stvari zove Milan.

Koje su osnovne poruke koje ste htjeli prenijeti mladim čitateljima i čitateljicama koji će uzeti vašu slikovnicu? Jeste li u stihovima zadržali onu vašu direktnost koju poznajemo iz vašeg glazbenog stvaralaštva?

- Na trenutak je to možda malko i predirektno za dječju slikovnicu. Moji stihovi jesu malko ponekad eksplicitni, ali Torjanac ne bi bio vrhunski ilustrator da se nije dosjetio kako riješiti i taj problemčić. Ipak, u audio verziji tekst ide kako već ide, bez cenzure.

Zbog čega ste se odlučili na suradnju baš s ilustratorom Tomislavom Torjancem?

- Tomislava sam "lovio" već prije pet godina kad sam tražio omot za svoj solo album "Kuća bez krova". Našli smo se na kavi i odmah sam mu priznao da sam njegov veliki fan. On je doista jedan od talentiranijih ilustratora čije sam knjige čitao. Njegove slikovnice "Kako živi Antuntun" i "Grga Čvarak" sam redovito čitao svojim klincima. Kako mi je zadnji album bio dosta autobiografski i posvećen djetinjstvu, mislio sam da bi on bio idealan za izradu vizualnog rješenja. Tada je, nažalost, bio u nekim privatnim dramama pa od toga ništa nije bilo. Sada nas je ponovno spojio zajednički poznanik koji je čuo moju pjesmu i rekao da bi to bila savršena slikovnica. Bio je u pravu.

Odlučili ste se za pripovijedanje kroz stihove, što se u vašemu slučaju čini kao logičan izbor. No, jeste li razmišljali i o proznim ulomcima ili ste odmah znali da to treba biti pjesmoslikovnica?

- Trenutno sam koncentriran samo na stihove jer dovršavam album. Za prozne uratke imam neke planove, ali čekam da mi na proljeće izađe tih desetak novih pjesama pa da se bacim u spisateljske vode. Plan mi je jednog dana napisati knjigu u kojoj bih sebe podsjetio kako su mi pjesme dolazile, iz kojih životnih situacija, što je dovelo do toga da tako zvuče, a ne nekako drugačije.

Koliko ste uvjereni u moć slikovnice da u današnjem dobu služi kao orijentir, poticaj djeci za razgovor o problemima?

- Žena i ja smo uživali kupovati klincima slikovnice i gledati njihove reakcije. Mislim da su pravi način da klinci zavole čitanje prije nego ih u školi ubiju u pojam s klasicima pisanim arhaičnim i njima često potpuno nerazumljivim jezikom, kao i temama njima dalekim. Slikovnice, osim što objašnjavaju svijet, otvaraju prostor za razgovor o temama koje muče djecu. Zato su dobre slikovnice dragocjene u odgoju.

Koliko ste pratili produkciju tih slikovnica unazad desetak godina, pitam posebno s obzirom na to ste naslove kupovali i svojoj djeci.

- Slikovnica koje se sad najviše sjećam su "Piko i njegove avanture", "Krispin - praščić koji je imao sve", koja je dugo bila i moj favorit, te "Juha od Bundeve". Bilo ih je još puno koje sam im baš rado čitao.

Iza vas je bogata turneja povodom 35. obljetnice osnivanja benda, nakon koje ste kao bend odlučili i pauzirati određeni period. Koliko ste emotivno doživjeli tu turneju, koji nastupi su vam ostali u sjećanju?

- Zadnja je turneja bila odlična, koncerti su često bili rasprodani, na trenutke je bilo dosta dirljivo, pomalo gorko-slatko iskustvo. Najviše su me se dojmili zadnji veliki koncerti u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i Skopju, a najdirljiviji mi je ipak bio u Humu u kojem smo, zasad, spustili zastore na priču zvanu Hladno pivo.

Možemo li doznati što i o vašem solo albumu koji spremate za proljeće iduće godine? Koliko ste bili uzbuđeni oko projekta, kakav zvuk publika može očekivati, radi li se o izraženom pomaku od onoga što se ranije radili?

- Bit će glasniji i bjesniji od mog zadnjeg albuma. Bavim se na njemu dosta s ovim kataklizmičnim dobom, pokušavajući u njemu naći i smiješnu i vedriju stranu. Uz to, počeo sam prije dvije godine raditi s Mark Mrakovčićem. Nikad nisam tako radio prije, s jednim čovjekom koji sve snimi, a poslije s bendom samo još brusimo detalje. Stilski, album će biti mješavina svih stilova i bendova koji su utjecali na mene i svega što trenutno slušam od Viagra Boysa, Idlesa do Waitsa, znači od laganijih i nježnijih stvari pa sve do punka, americane i folk rocka. Sigurno će malo vući i na Hladno pivo, jer moj glas uz distorziranu gitaru uvijek prvo podsjeti na to .

Imate li već ideje za neke nove slikovnice?

- Zapravo da, po jednoj drugoj pjesmi s albuma, bit će malko mračnija, kao i pjesma koja će ju pratiti. Ali - o tom po tom.