Autorica, inače asistentica na riječkom Filozofskom fakultetu, točnije na Odsjeku za kulturalne studije, svoje sociološke i druge uvide koje rasprostire romanom lijepo pakira pod plašt preciznog poetskog izraza, pa se na koncu čini da neka nada, svemu unatoč, ipak može postojati (toliko o snazi poezije). Nije tu riječ, međutim, o jeftinoj feel-good prozi; zakopamo li i malčice u dubinu ispod njezinih rečenica, najčešće nas može jedino zaboljeti želudac.

Roman "Mirovanje" strukturiran je od pseudodnevničkih zapisa te je izrazito lokalno i situacijski obojen. Junakinja romana zaposlena je na projektu riječke Europske prijestolnice kulture - čiji se megalomanski planovi raspadaju uslijed početka pandemije koronavirusa - i prolazi kroz egzistencijalne, zdravstvene i druge probleme. Pritom, njezino se stanje savršeno podudara sa svijetom koji je okružuje. Budućnost je nesigurna, mirovanje poželjno. A ono nam, pak, pruža vrijeme za toliko potrebnu retrospekciju od koje - htjeli mi to ili ne - u "redovno doba" uporno okrećemo glavu.

Dunja Matić napisala je roman o psihološkom, emocionalnom i društvenom kaosu koji nas odavno vreba iza ugla, i koji nas je konačno dograbio s pojavom pandemije. Napisala je i gradsku priču, kojom se odmakla od trendova u suvremenoj domaćoj literaturi. Na koncu, napisala je i ultimativnu ljubavnu priču, "snovitu i rokersku u isti mah". Roman je to duboko uronjen u sadašnji trenutak - sigurno će jedan dan poslužiti kao sjajan dokument vremena - a kroz bespoštedno ispisivanje vlastitih traumatičnih iskustava (djelo sadržava lako uočljive elemente autobiografskog), autorici Matić uspjelo je ispuniti najvažniji zadatak koji književnost može staviti pred nju: prenijeti osobno na opće.

O mirovanjima, krizama, budućnosti i pisanju porazovarali smo s Dunjom Matić, koja je do sada objavila i romane "Troslojne posteljine" (Studio TiM, 2017). te "Sinestezije" (Vertia, 2019.).

Vaš prvi roman "Troslojne posteljine" (2017.) danas promatram kao vrlo solidno ostvarenje, ali sjećam se i da je bio opterećen greškama mladoga pisca; zagušen referencijalnošću, epitetima, ponegdje i pregustim stilom koji "davi" čitatelja. Navedeno je posve neutralizirano u vašem novom romanu, gdje je stil pitak, a rečenice lake - u najboljem smislu tih riječi. Kako biste opisali vaše spisateljsko sazrijevanje od perioda pisanja "Posteljina" pa do danas?

- Posteljine su posljedica mladenačke megalomanije, želje da se sve prikupljeno iskustvo i znanje prevede u jezik književnosti. Danas to razumijem kao bahatu ambiciju, s obzirom na to da sam se do tog trenutka bavila uglavnom teorijskim tekstovima, nisam pisala prozu. Bilo bi skromnije, promišljenije i sigurnije da sam pristupila pisanju kroz kraće forme, ali velika želja da napišem roman preveslala je moje realne sposobnosti. Također, u dvadesetima sam, kako u životu tako i u umjetnosti, preferirala gustoću, obilje i kaos. Danas su moje sklonosti drugačije, više cijenim smireno, odmjereno pripovijedanje. Osim toga, između prvog romana i drugog stoji puno prakse, još više čitanja i usvojena nemilosrdnost prema nespretnosti. Mnogi su pokušaji završili u smeću. Jednostavnije rečeno, između prvog i posljednjeg romana stoji puno rada.

U "Mirovanju" se bavite trenutno vjerojatno najpopularnijim žanrom u domaćoj (i stranoj) književnosti - autofikcijom. S obzirom na to da živimo u maloj i počesto incestuoznoj kulturi, jeste li osjećali opterećenje pred činjenicom da u romanu pišete, između ostalog, i o vašim kolegama, suradnicima, prijateljima, suprugu i obitelji? Strahujete li da ćete u narednim tjednima morati objašnjavati kako je to "samo književnost"? Jeste li to već morali činiti?

- Više od izlaganja intime žao mi je što sam se smjestila u ladicu koja je zaista prepuna. Ako već forma nije nimalo originalna, nadam se da pojedini uvidi koje ta priča nudi jesu. Zbog toga sam se i odlučila na autofikciju, tim mi je putem bilo najlakše izraziti teme koje su me zanimale. Sve što sam o sebi tim romanom podijelila, izabrala sam na osnovu univerzalnosti problematike i zanimljivosti perspektive. Drugim riječima, birala sam teme koje ilustriraju određene društvene problematike, a ne (samo) moju osobnu situaciju. Majka se nije naljutila, suprug je sretan, ostalim reakcijama ostajem blaženo neopterećena. Zanimaju me, dakako, dojmovi o književnom tekstu koji je nastao, ne o mom životu na kojem se tekst temelji.

Kad već govorimo o autofikciji, koja su to djela koja su vam se u tom žanru svidjela unazad nekoliko godina? Sjećam se da to nije bio Karl Ove Knausgaard, jer napisali ste svojedobno oštru kritiku njegove "Moje borbe". Zbog čega vas je, odnosno čime, udavio Knausgaard? Što ste u tom smislu pokušavali izbjeći pišući svoje autofikcijsko djelo?

- Knausgaardu sigurno nisam zamjerila odabir žanra. Niti sam ga čitala isključivo na temelju njegove književne kvalitete, već kao kulturološki fenomen. Razrađeni prikaz dostupan je na stranicama gradske knjižnice Rijeka, pa bih znatiželjne uputila na tu adresu. Ovdje mogu sažeti osnovno. Zasmetale su me mizoginija i filozofska neurednost. Na jednom će mjestu Knausgaard govoriti o svojoj sklonosti da ljude procjenjuje na temelju njihove fizičke pojavnosti, na drugom će strastveno prosvjedovati protiv površnosti i smještati se na stranu, kako kaže, dubine. Pozdravljam esejističke sekvence u beletristici, polemiziranja i propovijedanja, ali to je zahtjevan zahvat. Knausgaard je oponašao manire klasika, na tragu Manna ili Dostojevskog, ali je činio to ofrlje, diletantski. I za kraj, negativno konotiranje "ženskosti" u 21. stoljeću u zapadnoj kulturi smatram nepodnošljivim, kada očito još uvijek nije nedopustivo. No, ono u Knausgaardovom slučaju nije bilo toliko upadljivo, a ta nekonzistentnost njegovih stavova vjerojatno je nešto u čemu su se ljudi mogli prepoznati, ako su na to uopće obratili pozornost. Ne bih danas bila toliko stroga prema njemu. On je svoju publiku stekao s razlogom. To što ja razloge osobno ne pronalazim, ne znači da oni ne postoje. Što se tiče meni dragih ostvarenja tog žanra, izdvojila bih Đurđicu Čilić, Semezdina Mehmedinovića, Edouarda Louisa, Annie Ernaux, Joan Didion, ali prije svih, talijanskog pisca Andreu Bajanija. "Knjiga domova" zaslužuje da se o njoj pišu doktorati i to upravo zbog načina na koji je Bajani riješio dvojnost pripovjedačke pozicije u autofikciji. Ali, ovdje nemamo prostora za taj hvalospjev. Neka to bude teaser, poticaj da se prošeta do knjižnice.

Napisali ste ispovjedni roman. Je li on na vas imao terapeutski učinak? Zamislite na trenutak da ste napisali isti taj roman, ali da on nikada nije bio objavljen. Mislite li da bi u tom slučaju tekst i dalje imao takav učinak na vas, ili barem potencijal za takav učinak? Ako ne mislite, ispada da je stvar u objavljivanju u kojemu se krije ovaj transformativni potencijal - a ne u samome pisanju. Razmišljao sam o tome jutros i zatekla me je ta spoznaja, pa me zanima što vi imate reći na to.

- Jako zanimljiva misao. Moj bi vam psihijatar sada odgovorio da gotovo svako ispisivanje, kao "oslobađanje nakupljene energije" ima terapeutski učinak. Za mene se terapija, ipak, većinski odvijala prije pisanja i izvan njega, u ordinaciji, a roman je pobrao plodove tog procesa. Svejedno mislim da čin objave može imati određeni terapijski efekt, ali samo kao priznanje, nagrada za obavljeni posao.

Naslov vašeg romana "Mirovanje" upućuje na nekoliko "perioda pauze" koje ste iskusili na privatnoj i javnoj razini u posljednjih nekoliko godina. U romanu vi pišete o tijelu vaše junakinje koje miruje uslijed bolesti, o državi koja miruje uslijed tranzicije te o svijetu koji se zaustavio uslijed pandemije. Ove pauze za vas, odnosno za vašu junakinju, kao da su istodobno traumatične i potentne, i čini se da i vama i njoj otvaraju prostor za djelovanje iako su u svojim temeljima negativi fenomeni. Mislite li da je - i svijetu i vama, odnosno vašoj junakinji - bio potreban takav tip mirovanja?

- Nikome ne bih poželjela takav tip mirovanja, ali usporavanje, svima i odmah. Podijelila bih jedno malo istraživanje koje su provele studentice i studenti tada prve godine kulturalnih studija (2021/22). Dobili su zadatak da razgovaraju sa svojim vršnjacima i ispitaju ih kako su proživjeli lockdown, kako su iskoristili vrijeme, kako su se osjećali, kako su čitavu tu pojavu doživjeli. Kvalitativnom analizom šezdesetak iskaza pronašli smo iznenađujuće učestao opis osjećaja zadovoljstva koje je nastupilo. Naravno, bili su zabrinuti i novonastale okolnosti nosile su razne poteškoće, no mladi su ljudi govorili i o prilikama koje je mirovanje otvorilo. Konačno su se stigli "posvetiti sebi" i "biti sami sa sobom i svojim mislima". Osjećali su se sretno i zbog druženja s roditeljima, bakama i djedovima, pričali su priče o društvenim igrama, kuhanju, upoznavanju, prisnosti i dijeljenju. Treba također reći kako su svi ti iskazi započinjali isto: "Na početku mi je bilo" lijepo, zabavno, zanimljivo… što znači da ih je sustigao trenutak u kojemu više nije bilo tako, odmor im je dosadio (doduše, treba uzeti u obzir da nalazi nešto govore i o dobnoj skupini i klasnoj poziciji populacije koja je istraživanjem obuhvaćena, jer sigurno je bilo i bitno drugačijih dojmova). Ipak, ta čežnja za smirajem, usporavanjem, introspekcijom i intimnošću, sugerira što nam u našoj svakodnevici nedostaje. Brzo i intenzivno učimo, radimo, konzumiramo, osjećamo. To iscrpljuje.

Vaš roman strukturiran je u kraća poglavlja, riječ je o zapisima gotovo dnevničkog tipa. Zašto ste se odlučili za takav fragmentarni pristup pisanju romana?

- Prvotno sam zamišljala gigantski transgeneracijski roman. Jednom kad sam počela pisati, nastajalo je nešto drugo. Ljutila me ta prevara. No, prvi put sam odlučila pojednostavniti postupak, ići s onim što je nastupilo spontano, umjesto ganjanja grandioznosti. To je bila dobra odluka. Za nekog tko ima problema s pretjeranom kontrolom i maltene ne odlazi na wc mimo rasporeda, zanimljivo je da gotovo sve važne događaje u svom životu dugujem slučajnosti. Pa tako i ovaj roman.

U većini romana pripovijedate iz prvog lica, no u pojedinim poglavljima vi posežete za sveznajućim pripovjedačem, pišete iz trećeg lica, dok u nekim poglavljima pišete i iz perspektive drugih likova romana. Zašto ste se odlučili na ovo višeglasje, što ste njime dobili? Je li to bio nužan odmak od vaše junakinje, odnosno vas?

- Kad smo kod slučajnosti, tako je nastalo i treće lice. Priče pisane iz trećeg lica odnose se na događaje i postupke koje mi je bilo teško nazvati vlastitima. Kasnije se kroz rad iskristalizirala i konkretnija funkcija tog odmaka, ono je učinak depresije, dojam brisanja, poništavanja identiteta, sravnjivanja osobnosti na strah i bol. Kao što sam i napisala, postajala sam sama sebi strana, sama sebi ona.

Na sižejnom planu, roman nas vodi iz prošlosti u sadašnjost pa se opet vraća u prošlost i tako u krug. Narativna linija nije, dakle, najčvršća ali roman itekako funkcionira kao cjelina. Vjerujem ni da poglavlja romana niste pisali linearnim pravcem. Kako ste na kraju slagali te fragmente, povezivali ih u roman? Čini mi se da je to bio jedan proces kojega bismo mogli usporediti s filmskom montažom.

- To je točno, roman nije imao pravocrtan put. Prva sam tri mjeseca pisala bez da sam imala predodžbu gdje tekstovi vode, u drugoj sam četvrtini formirala konture cjeline, u trećoj zaoštrila linije i granice, u posljednjoj sam fazi pokrpala rupe. Zbog toga je ovo zahvalna forma, većinu vremena mi je dopuštala da umjesto kronologije slijedim emociju, unutarnju potrebu i sklonosti koje su proizlazile iz trenutka, a ne samo iz naredbi narativa.

U drugom dijelu romana otvoreno pišete i o riječkom projektu EPK na kojemu ste bili zaposleni, a znakovit je zaključak vaše junakinje kako se to događanje naslonilo na rock, radništvo i partizane, "sveto trojstvo" od kojega, kako pišete, ne znamo tko je više mrtav. Što biste onda rekli, na kojim se živim odrednicama danas temelji riječki identitet, postoje li neke točke o kojima se može u tom smislu govoriti? Zašto se to ne radi nego se vječito forsiraju gore navedeni narativi?

- Razloge zašto smo još uvijek vezani uz stare identitete možda je moguće pronaći u izostanku drugih identitetskih uporišta koja se još nisu stigla razviti. Međutim, nisam sigurna da će do novih uporišta uopće doći. Urbane su sredine previše raznovrsne da bismo mogli govoriti o stabilnom identitetu grada. Samim time, vjerojatno je više gradova u ovom gradu, više rukavaca ove Rijeke, ovisno o tome kojoj društvenoj grupi pripadamo. Za mene je Rijeka još uvijek grad blagih, pristupačnih i benevolentnih ljudi, grad bez bahatluka, agresivnosti ili snobizma. No, nekad se bojim da je to dojam koji sam stekla u sigurnim granicama svoje grupe. Druge rukavce, osim onog u kojem plivam, ne poznajem.

Jedna od velikih tema vašeg romana jest i opća nesigurnost u kojoj živi većina naših vršnjaka, posebno onih koji su "zaglavili" u društvenim i humanističkim zanimanjima. Vaša junakinja, međutim, o tim problemima ne progovara pamfletarski, ratnički, prije sa sjetom i rezignacijom. O idejama revolucije i promjene paradigme ona, pak, progovara ironično, možda i cinično, što mi se čini kao totalno pogođen zeitgeist. Zašto smo, i kada, prestali sanjati o tome da su korjenite promjene zaista moguće?

- Ovisi što podrazumijevamo pod korjenitim promjenama. One se ne moraju postizati isključivo radikalnošću. Umorna sam od sredovječnih muškaraca koji iz svojih birtija i fotelja fantaziraju o revolucijama. Ako me se želite brzinski riješiti, samo mi šapnite da "treba srušiti kapitalizam". To ne znači da se sa stavovima iza te rečenice ne slažem, samo da me više zanima njezin drugi dio – nastavak koji odgovara na pitanje "kako?" – a koji rijetko imam prilike čuti u argumentiranom obliku. Razgovor o promjeni mora biti informiran širom slikom, ali i jasno fokusiran na konkretan problem. Revolucija je trenutno potrebna, na primjer, u Iranu, ona je nužan odgovor na nasilje. Tamo gdje problemi proizlaze iz zastarjelih ili neadekvatnih društvenih modela, gdje nepravda još nije eskalirala u otvorenu i sustavnu agresiju, tamo je umjesto rušilačkog bijesa možda korisnija promišljena srčanost. Potrebno je srčano željeti promjenu, ali mislim da se ona najbolje postiže hladne glave i usmjerenim, promišljenim akcijama. Da, užasno je važno da ljudi izlaze na ulice, prosvjeduju, izražavaju se. Ali to je samo jedan dio posla. Drugi dio čine edukcije, susreti, razgovori, ustrajno angažiranje u onom polju u kojemu najviše možemo doprinijeti. Kao što to, recimo, u Rijeci čini udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter. Ili na institucionalnoj razini, uvođenje građanskog, i sada zdravstvenog odgoja u škole. Ja još sanjam. Onda se probudim i radim – tamo gdje mogu biti najkorisnija.

Vaša junakinja je prilično nostalgična, i nerijetko se čini da se grčevito drži prošlosti umjesto da se prepusti životu i ide dalje. Zašto nam je tako teško ponekad krenuti dalje?

- Moja je junakinja ambivalentna prema tom sentimentu. Njezina prisjećanja na djetinjstvo, utješno ušuškavanje starim filmovima, čine je nostalgičnom osobom. S druge strane, opterećenost javnog prostora raspravama o političkoj prošlosti, zasićenost referencama u popularnoj kulturi, pa i to već standardizirano kostimiranje u tuđe revolucije, ljute je, protiv toga otvoreno progovara. Velikim dijelom zato što je privatno opterećena mirovanjem: ona leži bolesna kod kuće, bez stabilnog posla, bez prilika da se pokrene i realizira. Zabrinuta je i zbog obiteljskih problema, i tamo vidi samo starost, odgođenu smrt koja sabotira život oko sebe (što je bolan i okrutan način za promatrati voljenu osobu, njezinu baku). Zbog tih osobnih mirovanja, osjetljiva je i na ona kolektivna, društvena. I zbog tog protesta protiv prošlosti "Mirovanje" završava preuzimanjem bakinog sata čije se kazaljke konačno pomaknu. Mislim da se u djetinjstvo vraćamo ili po odgovore ili po utjehu, a najčešće po oboje. Nostalgija tu može funkcionirati i kao proces potrage i spoznaje, ali i kao logični eskapizam. Odrastanje donosi preuzimanje većih odgovornosti, a odgovornosti opterećuju. Možda nam je zbog toga tako ugodno zazivati uspomene, drogirati se sjećanjima. Kao i sa svim drogama tako i s nostalgijom treba oprezno.

Na nekoliko mjesta u romanu kritizirate i akademski svijet te karijere, u smislu da se od istih ne može dostojno živjeti, zbog čega i vaša junakinja odustaje od takvoga plana i prekida svoj doktorat. Kako smo došli do toga da se od akademskog zanimanja ne može normalno živjeti? Mislite li da će stići trenutak kada će društvena i humanistička znanja biti na cijeni kao što su to danas, recimo, IT znanja? Meni se čini da bi to moglo stići u trenutku konačnog čovjekovog otuđenja - na dan kada više međusobno uopće nećemo znati razgovarati. Ali tada će, čini mi se također, biti prekasno za bilo što napraviti.

- Već sada ne znamo međusobno razgovarati. Izvrstan članak o tom problemu društvene fragmentacije (pospješene društvenim mrežama) naslovljen "Why the Past 10 Years of American Life Have Been Uniquely Stupid" (The Atlantic, 2022), napisao je socijalni psiholog Jonathan Haidt i upućujem sve zainteresirane za temu da ga pročitaju. I akademska zajednica može naći svoje mjesto u kontekstu ovog fenomena, osobito društvene i humanističke znanosti. To što se u javnosti važnost društvenih i humanističkih znanosti ne prepoznaje, dijelom je problem samih društvenih i humanističkih znanosti. Posljednje se vrijeme puno govorilo o bjelokosnim kulama akademije i izoliranosti od ostatka društva, i drago mi je što se to konačno prepoznaje i polako mijenja. Razlog zašto još uvijek nisam profesionalno odustala od akademske zajednice, počiva na mojoj vjeri u njihov doprinos. Trenutno se taj doprinos manifestira u, recimo to romantičnim vokabularom, "osvještavanju", u poticanju na kritičko razmišljanje i podučavanju sofisticiranim analizama. Međutim, mislim da možemo biti direktnije angažirani, a posebno bi se trebalo pozabaviti popularizacijom znanosti. Znam da je taj pojam danas posve isprostituiran, ali taj višak uporabe govori i o realnim potrebama. Sigurna sam da ćemo s vremenom pronaći uspješnije prakse, u to me uporno uvjerava rad, na primjer, Borisa Jokića. Kada se, dakle, promijene naše prakse, i status će se promijeniti.

Ispod svih neprilika koje prolazi junakinja vašeg romana ostaje utočište za dvoje, jedna čvrsta i neraskidiva veza koja čini vaše djelo ultimativnom ljubavnom pričom. Što bi D. iz vašeg romana bez Luke?

- O, pa dogodila bi se sigurno neka televisa presenta situacija. Možda more više ili manje dramatičnih, lako zapaljivih, privremeno zanimljivih, ali dugoročno lako zaboravljivih afera, da dodatno zakompliciraju i ovako prenapucan radni raspored. Ne, šalim se. D bi vjerojatno zadržala svoj neglamurozni (ali vrlo lijepi) posao dadilje, upisala bi manje ambiciozni doktorat i slabije bi se stizala pripremiti za svoja loše plaćena predavanja. Zdravlje bi opet patilo i romani se ne bi imali kada napisati. A vjerojatno ni tog nonšalantnog promiskuiteta ne bi bilo – jer kada? Ali, mislim da bi(h) se snašla. Za nekog tko se bori s raznim dijagnozama, dosta sam tvrdoglava kad je u pitanju pronalaženje prostora za sreću, ili barem zadovoljstvo. Naći ću ih (dok god mi moždana kemija to dopušta).

Napisali ste naglašeno urbanu (žensku) priču, i s ovim romanom ostajete izvan dominantne struje domaće prozne produkcije. No, sigurno imate mišljenje o tome - zašto je toliko romana u ovoj zemlji smješteno u ruralne krajeve, patrijarhalne nedođije u koje se protagonist(kinja) vraća u potrazi za samim sobom, obiteljskim tajnama, zaboravljenim rođacima?

- Nemam ništa protiv ijednog trenda, ali imat ću zamjerke po pitanju egzekucije. Trendovi ne nastaju u vakuumu, oni su posljedica kulturološkog konteksta, objektivnih okolnosti i preokupacija. Ako je određeno iskustvo dominantno u književnosti ili bilo kojoj drugoj umjetnosti, znači da se radi o iskustvu koje (većinski) dijelimo, stoga nije neobično da ga biramo i podijeliti kreativno. Međutim, ako se ta umjetnička obrada oslanja na opća mjesta, šok efekta i svodi na trope tragedije, ako ne ostavlja prostora dvosmislenosti i odustaje od prikazivanja složenosti bića, stanja i pojava, ili na bilo koji način banalizira pri reprezentiranju određene društvene skupine, ako sklizne, kao što prečesto i klizi, u "misery porn" – tada imamo problem. Za mene je to vrlo vješto izbjegla Nora Verde s "Moja Dota", a veselim se i romanima Marije Andrijašević i Olje Savičević Ivančević.

Vremena su crna; rat u Ukrajini, inflacija, pandemija koja je i dalje tu, energetska kriza ... Mislite li da ćemo doživjeti apokaliptični scenarij za naših života?

- Ne. Vjerujem da su ljudi u gotovo svim povijesnim razdobljima imali razloga bojati se raznih apokaliptičnih scenarija. I premda su događaji kojima trenutno svjedočimo upravo stravični, ne moraju biti nagovještaj civilizacijske "apokalipse" kao kraja svijeta. Ipak, neporeciva kolektivna prijetnja svakako su klimatske promjene i njih se najviše bojim, razmišljajući o tome i meni dođe da vičem o rušenju kapitalizma.

Kako u tom smislu komentirate činjenicu da smo sve donedavno od utjecajnih glasova u javnom prostoru - kako stranih, tako i domaćih - slušali priče o tome kako živimo "u najboljem od svih svjetova". Kako onda sada sve ove apokaliptične neprilike, ako je svijet tako najbolji?

- Pretpostavljam da mislite, među ostalim, na "Prosvjetiteljstvo našeg doba", Stevena Pinkera, studiju u kojoj autor uz pomoć statističkih podataka o različitim pokazateljima kvalitete života pobija pesimistične interpretacije dominantne u (opet poglavito) društvenim i humanističkim znanostima, ali i u širem javnom diskursu. Da, Pinkerove analize često znaju biti površne, a podaci probrani da podržavaju njegove teze, tako da je u pitanju diskutabilan rad (i stav). Međutim, moram reći da općenito nisam naklonjena tim krajnjim konstatacijama poput "živimo u najboljem" ili "živimo u najgorem" od mogućih svjetova. Pribjegavanje takvim binarnostima, rubovima spektra, doživljavam kao intelektualno lijeno rezoniranje. Sociolog Robert Merton lijepo je objasnio kako istovremeno supostoje funkcionalni i disfunkcionalni aspekti svih društvenih pojava. Uzmimo za primjer političku korektnost. Itekako se treba baviti pitanjem obespravljenosti i marginalnosti, razgovarati o tome, ukazivati na pogreške, kritizirati, mijenjati razumijevanje i ponašanje. S druge strane, vidimo kako je brzo i lako politička korektnost skrenula u nove oblike nekorektnosti, cenzure i povijesni revizionizam. S tim u vezi je i fenomen "nove nježnosti" takozvane snowflake ( i Z) generacije. Taj zaokret prema obzirnosti i pažljivosti bio je pedagoški potreban, no i on je doveo do disfunkcionalnih posljedica, prenaglašene osjetljivosti, istovremeno nesposobne i preopterećene djece kojima roditelji pišu zadaće i upisuju ih na fakultete. Dakle, ne samo da je teško zbrojiti i izračunati kako točno stojimo na spektru dobrog/lošeg života, već ni mnoge izolirane društvene fenomene nije moguće tumačiti kao isključivo dobre ili loše. Zbog toga me ne zanima fatalizam krajnosti, bio optimističan ili pesimističan.

Mislite li da pisci i spisateljice danas imaju moć mijenjati svije(s)t, ili udaramo po tipkovnicama "u prazno"? Što vi pokušavate postići svojim pisanjem?

- Opet, ovisi kako zamišljamo mijenjanje svijeta. Mogu li rušiti vlade i političke režime, oslobađati obespravljene, ne, vjerojatno ne mogu. Ali mogu postepeno ukazivati na previđene probleme, mijenjati ili barem poticati na promjenu načina razmišljanja. Znam što je kvalitetna književnost (i umjetnosti općenito) učinila meni, a učinila je puno. Sigurna sam da ne bih imala ovakva razmišljanja (ili barem ne ovako elaborirana) da nisam toliko čitala, gledala, pa i slušala. To ne znači da nas umjetnost nužno čini "dobrim ljudima", i najveći genijalci mogu biti grozni ljudi. No, ona otvara prostor za mogućnost promjene i to za mene ima nemalu vrijednost. Pišem jer mislim da je pisanje važno. Predajem jer mislim da su informacije koje prenosim važne. Kad više ne budem mislila da je to što činim značajno, ili da ja to značajnim ne mogu učiniti, prestat ću to činiti.

Što je iduće za roman i vas? Pišete li već štogod novoga?

Trenutno privodim kraju jednu zbirku eseja koja se bavi upravo temama o kojima smo ovdje razgovarali. Hvala na tome. Onda slijedi doktorat i tek nakon toga, roman. Ovog puta, nadam se, ne autofikcijski. Dosta je te golotinje. Za sad.