Milena Marković (1974., Srbija), nagrađivana je pjesnikinja, dramska spisateljica i filmska scenarista. Za roman „Decu“ nagrađena je Ninovom nagradom 2022. godine u Srbiji. „Deca“ su jedna od onih velikih knjiga, jedna od onih knjiga koje autorov život dijele na prije i poslije nje. „Deca“ su priča o Mileni Marković, dramskoj spisateljici, pjesnikinji, kćerki, unuci, majci djeteta s teškoćama u razvoju, djevojčici i ženi, ali prije svega svega – roman o ljubavi, ljubavi kao neprestanoj žrtvi i žrtvovanju. Ova je knjiga kao napad panike, furiozna, intenzivna, strastvena, na trenutke bolna i teška, uostalom, kao i život sam.

„Deca“ su nedavno premijerno izvedena u Gavelli, u režiji Saše Božiča i dramatizaciji Dmitrija Kokana. U ovoj predstavi u kojoj se izmjenjuju snaga glasa i pokreta, snaga riječi i tišine, uzdaha i izdisaja, igraju Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Viktoria Bubalo. O „Deci“, književnosti, zagrebačkoj predstavi, Milena Marković govori u intervjuu za Tportal.

U produkciji zagrebačke Gavelle i DeFacta prošlog su tjedna premijerno izvedena „Deca“, a izvedbe su sve do sredine ožujka rasprodane. Jeste li očekivali ovakav prijem kod zagrebačke publike? Kako vam se sviđa zagrebačka insenacija Dece?

Reditelj Saša Božić i dramaturg Dimitrije Kokanov su osmislili izuzetnu predstavu. Ono što je meni naročito uzbudljivo i što me je pomjerilo je glumačka igra. One su nevjerovatne, smiješne, dirljive, strašne. Vrlo je teško precizno izraziti stihiju, silu, bol i detalj bez oružja koje ti daju sukob i odnosi.

Na stranu književnoteorijske rasprave o tome jesu li Deca roman u stihovima ili poema, ovo je jedna od onih knjiga poslije koje njenom autoru u životu više ništa neće biti isto?

Ja sam znala što radim, međutim, nisam znala da ću doživjeti toliki uspjeh. To može promijeniti čovjeka u smislu da osjetiš veliku nesigurnost što raditi poslije. Pošto je pisanje meni poziv, osjećam se pozvana, meni taština može smetati u odnosima s ljudima, mada, borim se, ne može smetati mom pozivu. Natjecateljske sam prirode i volim iznenaditi, zbog toga radim potpuno drugačiju stvar sad. Ja sam samotni radnik, život ne može mnogo da mi se promijeni.

Koliko ste dugo pisali Decu i koliko ste materijala zapravo 'odstranili'?

Decu sam pisala četiri godine i bacila sam jednu knjigu, stotinjak stranica. Nije im tu bilo mjesto.

Je li bilo eventualno bolno 'sagledavati' vlastiti život dok ste pisali Decu? Je li proces bio mučan i tegoban?

Ja sam pisala knjigu. To može biti mučno kad nije dobro i kad ne ide, bilo što da pišeš jedan dan misliš da si pozvan, drugi dan misliš, što ja ovo radim. Može biti tegobno kad nemaš vremena nego moraš raditi nešto drugo, što ti je u tom trenutku manje važno. Pa ti je tegobna činjenica da ne možeš raditi ono što želiš, da je odrasli život tegoban. A onda osjetiš zadovoljstvo kad vidiš da si nešto dobro uradio. Jedan dan ovako, drugi dan onako. I tako stalno. Pisanje nije psihoterapija, to je rad.

Zašto ste se odlučili na ovakvu formu? Što ona piscu pruža i donosi, a što joj je eventualna zapreka?

Odlučila sam se za roman u stihu da bi pokazala da mogu. Pruža i donosi čin a prepreka je znaš li to raditi.

Decu bismo mogli čitati i kao jednu veliku, jako dugu pjesmu. Pjesmu koja najviše nalikuje paničnom napadu ali poslije kojeg dolazi veliko oslobođenje i otpuštanje. Ima li u suvremenom svijetu mjesta katarzi ili nam je to postalo previše 'tradicionalno', 'daleko' i 'precijenjeno'?

Svako tko se bavi jezikom pripada nekoj tradiciji. To može biti vezano za etos i etnos a može biti za sam jezik. Postoji i pjesnička tradicija koju izabereš da se ugledaš. Ugledanje je unutarnja stvar, ne mora se vidjeti. Meni su bili bliski imažinisti, Jesenjin prije svega, onda ruski brutalisti, to se možda vidi. Ne vide se Knausgard, Proust, Joyce.

Katarza je obavezna, to je sveti i plemeniti zadatak umjetničkih disciplina. To se ne dovodi u pitanje uopće.

Za sve su kriva djetinjstva naša, napisala je svojedobno Vesna Parun. Jesmo li mi na ovim prostorima bivše Jugoslavije pretplaćeni na kolektivne traume i tuge, na transgeneracijske traume? Jesmo li pretplaćeni da zapravo nikada ne možemo odrasti?

Vesna Parun je zanosna pjesnikinja, dugo je nisam čitala, jako sam je voljela, hvala što ste me podsjetili na nju. Svako na svijetu ima svoju traumu i tugu. Ja nisam gradila svoj identitet ni integritet na traumi. Mislim da je to u krajnjoj liniji kič. I toga ima dosta u bivšoj Jugoslaviji.

Zašto su nam sjećanja važna, jesu li ona ponekad jedini način da se čovjek (samo)identificira, da sastavi vlastiti život?

Sve je sjećanje.

Mnoge tragedije koje danas svatko od nas živi rezultat su činjenice da smo i dalje negdje u sebi ostalo dijete – nevoljeno, nezaštićeno, pomalo i zlo. Jesu li djeca današnjem svijetu višak, opterećenje? U ovom ljudskopravaškom svijetu, prava djeteta i djece, postaju tako staramodna?

Ja ne upotrebljavam olako riječ tragedija. Da bi nešto bilo tragedija, mora imati veličinu. Današnji svijet je opako farsičan, nema mnogo tragedije.

U jednom ste intervju nedavno kazali kako će „žene opet platiti“ jer se ne rješavaju socijalna i klasna pitanja, nego seksualna. Što žene danas najviše ugrožava?

Živimo u novom barbarskom dobu, u novom feudalizmu gdje mala grupa moćnika pije krv svih ostalih. Oni to čine veoma slatkorječivo i to sve divno izgleda. Svi ostali se muče.

U Deci je zapravo mnogo radosti, nade, ljubavi i žrtve. Ima li života bez žrtve?

Ja do sada to nisam vidjela.