Iako je manifeste vjerojatno najispravnije smatrati još jednom od relikvija avangarde, sama forma očito je iznimno uspješno preživjela sve stilske pravce od početka 20. stoljeća te se i danas pokazuje kao omiljeni obrazac za proglase svih vrsta i oblika. Ili barem kao zgodno marketinško oruđe. Upravo je u tom duhu predstavljen novi naslov autora teoretičara Michiela Scwartza i dizajnera Joosta ElffersaSustainism is the new modernism kao kulturni manifest održivog doba.

Naslov zaslužuje pažnju barem iz dva razloga. Prvi je formalna vježba u atraktivnoj formi manifesta, a drugi je dakako, sam sadržaj, koji bi se, u kratkim crtama, mogao svesti na objavu o novom dobu održivog dizajna, koji stupa na scenu nakon upokojenog modernizma i postmodernizma 20. stoljeća. Dizajn nove ere nije samo zelen i ekološki, kako bi se možda površno mogla shvatiti mantra o održivosti, on je odgovoran, inkluzivan i kolaborativan te nije usmjeren samo na oblikovanje novih predmeta za svakodnevicu, već ima mnogo šire polje djelovanja. Održivost se (ili bi se trebala) odnosi(ti) kako na lokalne resurse, društvene medije, urbano planiranje, proizvodnju hrane, a čemu mora prethoditi temeljiti zaokret od paradigme modernizma. Još kraće rečeno, složena situacija današnjeg svijeta zahtijeva posve novi mentalni sklop, koji je, suvišno je i napominjati, fleksibilniji i progresivniji od prijašnjih.

Valja zaključiti da u formalnom pogledu autori knjige nisu razočarali. Započeli su s novim -izmom koji bi naravno trebao zamijeniti onaj stari, modernizam. Potom, sveli su vizualno na najnužnije i najjasnije predstavivši novi simbol koji se sastoji od tri međusobno ovisna dijela, tzv. trolisni čvor, koji se zatim varira u nekoliko varijanti zadržavajući prijeko potrebnu prepoznatljivost. Neovisno o tome barataju li s prirodnim elementima, kao što su zrak, zemlja i voda ili o količinama CO2 koje se ispuštaju u atmosferu, logo i dijagrami iz knjige direktno se obraćaju svakom potencijalnom konzumentu, neovisno o razini njegove upućenosti ili zainteresiranosti za temu održivog dizajna. A kada se upečatljivom vizualnom jeziku dodaju lako pamtljive parole kao što su 'činiti više s manjim' (što je odgovor na očito passé tezu minimalizma 'manje je više') ili 'dizajn s prirodom, a ne protiv nje', 'dizajn s ljudima, a ne nad ljudima', nova knjiga prosto postaje jedan od onih nezaobilaznih naslova.

No knjiga koju je International Herald Tribune nazvao 'vježbom u brendiranju' (kako svog sadržaja, tako i sebe kao potencijalnog nakladničkog hita) u idejnom pogledu donosi uglavnom brzopotezne opreke na osovini modernizam – održivost, tj. nekad – sad. Umreženi sustavi umjesto strogih hijerarhija, značenje prije funkcionalnosti, različitost, a ne uniformnost, otvoreni pristup informacijama samo su neke od općih odrednica koje bi arhitekti, dizajneri, urbani planeri i inženjeri trebali usvojiti kao načela u novom poretku. Očita činjenica da je velika većina izrečenih načela održivosti u knjizi dobrano poznata većini aktera kojima je namijenjena nije nimalo omela autore da po tko-zna-koji-put proglase smrt modernizma i obznane dolazak, novog prosvijećenog doba. Za stvarne probleme kao što su neusuglašenost oko kriterija koji točno čine održivu, etičku i ekološku proizvodnju, te za konkretnu implementaciju načela, nema jasnih odgovora. Električni automobili, organski materijali i tzv. humanitarni dizajn, usmjeren na područja pogođena krizom, samo su neki od primjera prakse koja itekako zaostaje za idealističkim načelima održivosti.

Stoga naslov zaslužuje pažnju ne zbog toga što opravdava svoj ambiciozni program u retro avangardnoj formi, svakako ne zato što duboko zadire u Zeitgeist održive ere, već jednostavno zato što u digest-formi predstavlja dobro znane i uglavnom opravdane činjenice koje će ionako kroz dogledno vrijeme sigurno trebati još niza puta ponavljati i slagati u lako čitljive dijagrame.