Prizmu, jer se autorova temeljna potreba prema izražavanju u polju vizualne i materijalne kulture prelama preko njegovih raznovrsnih pristupa prvom, izvornom stvaralačkom impulsu: mogućnostima poigravanja s određenim materijalima, prirodnim ili izgrađenim okolišima ili okruženjima, ali i sadržajima koji se ostvaruju unutar međuljudskih odnosa potaknutih (i) kreativnom razmjenom, sudjelovanjem u vlastitom, autentičnom segmentu umjetničkog svijeta te proizvodnje kulture i znanja.

Jedan od mogućih modela takvog, umjetnošću oblikovanog i opredmećenog rada i življenja, svakako je Đukezova participacija unutar Umjetničke radionice Petikat (s Borisom Cvjetanovićem, Borisom Greinerom, Stanislavom Habjanom i Danijelom Žeželjem), pokrenute kako bi njeni članovi, potpuno u duhu DIY (do-it-yourself ) etike i svjetonazora, mogli sami donositi sve odluke tijekom procesa vlastite autorske proizvodnje; koja se, u Đukezovom slučaju, široko razgranala od slikarstva, preko fotografije, foto i video-instalacija, do dizajna unikatnih i serijski proizvedenih predmeta, izložbenih postava i ambijenata, te mnogočega drugog. Ono što u sklopu tog raznovrsnog autorskog korpusa odmah "upada u oči" je težnja, nekad pritajena, a katkad posve jasna, za zajedničkom, kolektivnom akcijom, hepeningom, de facto igrom; i u smislu umjetničkih izvedbi, i u širem smislu začudnih, nesvakidašnjih događaja, pogonjenih umjetničkom lucidnošću i kultiviranjem preuzetih izložbenih i drugih javnih prostora.

Na tom tragu, bilo da se radi o slikarstvu ili skulpturi, pojedinim komadima namještaja ili dizajnu interijera, oblikovanju postava izložbi ili scena za žive izvedbe, ili svemu tome u isti mah, Đukezov rad uvijek sadrži slojeve inscenacija; odnosno, stremi suptilnom, dobronamjernom i često duhovitom poticanju novina u navikama i ponašanju ljudi koji ishode njegovog rada koriste i koji u njemu sudjeluju. Na radost svima. Slično jest i s Društvenim igrama, Đukezovom novom samostalnom izložbom u Galeriji AŽ. Atelijeri Žitnjak su prostor koji autor poznaje i voli, u čijem suživotu svakodnevnice i umjetnosti kao čest posjetitelj i prijatelj žitnjačkih članova/ica, korisnika/ica atelijera, sudjeluje takoreći od početka. Ovdje i vrijedno rade i vježbaju dokolicu oba Petikatova Borisa. Ovdje se, riječju, i Đukez osjeća kao kod kuće, pa se, prirodno, osjetio i pozvanim da na sebi svojstven, lucidan i pomalo burleskan način prokomentira međusobne odnose ukućana, namjernih i slučajnih posjetitelja/ica; te uopće da svojom slojevitom prostornom intervencijom-instalacijom naglasi atmosferu svakodnevnih susreta ne uvijek posve istih ljudi (jer svi smo svakog dana pomalo različiti), njihovog prijateljskog praćenja kroz dan, zadirkivanja, isticanja vlastitih identiteta u prilikama koje su postale pomalo tipske, pa i njihovi likovi tako postadoše vrlo prepoznatljivi u svojim karakterističnim, dosljednim izdanjima. Članovi/ce AŽ u Đukezovoj prostornoj interpretaciji, "u vremenu zamrznutoj" i svjesno scenski statičnoj, apstrahirani do arhetipova svojih životnih i stvaralačkih uloga, stupaju u vezu s likovima i prikazima iz klasične povijesti umjetnosti, čime se ističe vitalnost puta prijeđenog od klasicizma preko avangarde do danas.

Taj bi se zajednički spoznajni put trebao zrcaliti u djelovanju svih sebe svjesnih stvaraoca, pa kako je to svakako slučaj s redom svim članovima/icama AŽ, logično je što ironija, ali i autoironija prema Đukezovoj recepturi, mogu služiti pri izoštravanju pogleda na uobičajene stvari i riječi, pojave i stanja. Nekmoli pri fokusiranju kamera, koje kao ready-made elementi Đukezove site-specific intervencije ne samo što zaoštravaju jasnu vezu njegovog kreativnog svjetonazora s toplom bespoštednošću dadaizma, već i žitnjačku priču postavljaju u širi kontekst međusobnog individualnog i kolektivnog nadziranja u navodno razvijenim društvima, što ovdje dođe kao povod dobrohotnom, duhovitom odražavanju fakta da se zna dogoditi da svi provedu po dan-dva u svojim atelijerima, a da nitko nikog ne vidi. Sve dok im ne dosadi privremena samoća, pa se, primjerice u unutarnjem dvorištu nekadašnje osnovne škole, zajednički iznova ne prepuste kratkotrajnom zajedničkom dokoličarenju, kakvo je preduvjet bilo kojeg predanog i posvećenog rada. Poput i novoga gostujućeg, Hrvojevog, izvornog u zrcaljenju žitnjačkog života kao nit' u tragovima agresivne, no ipak malko anarhoidno intonirane igre. (piše Bojan Krištofić)

Hrvoje Đukez (Zagreb, 1972.) je pohađao Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna te diplomirao godine 1996. na Odsjeku slikarstva Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Đure Sedera. Od 1992. godine redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama (devedesetih je s multimedijskom grupom Legen realizirao niz likovnih radionica i scenskih događanja u zemlji i šire). Aktivno djeluje u područjima dizajna, slikarstva, arhitekture i scenografije.

Od 2008. je član Umjetničke radionice Petikat unutar koje realizira zajedničke autorske projekte: Dućan metafora, Gaštronomija, Skale do sunca; dizajn muzejskih izložbi: Pun kufer (Hrvatski muzej turizma, 2012.), Švicarska kuća (stalni postav, HRMT, 2013.), Kvarner Express (HRMT, 2014.), Život na plaži (HRMT, 2015.), Pioniri turizma (Petikat, HRMT, 2015.), Kutak RAO (stalni postav, TMNT, 2016.), te niz recentnih dizajna izložbenih postava u zagrebačkom Tehničkom muzeju (stalni postav Planetarija (2020.); Medonosno bilje: oblikovanje vrta u sklopu radionice sadnje bilja (2019.); Torpedo: prvi na svijetu (2018.); Da bi zemlja rađala kruhom (2018.) i dr.); dizajn festivala: Sanjam knjige u Istri (Pula, 2015.), Festival dječje knjige Monte Librić (Pula, 2016.). Uz ljubav prema izvedbenom dizajnu, nerijetko se vraća mediju slikarstva (izložbe: Quadrologija, Galerija AŽ, 2015; Donja banda, Galerija Skale do sunca, Stara Novalja na Pagu, 2015; Dizajner, obitelj i stablo za Gretu, Galerija Greta, 2015; ciklus izložbi dnevničkih zapisa Putopisi Jadranom pri internetskoj galeriji e-Gle, 2017.—2020.) te drugim srodnim medijima (film: Ruke koje govore, 2013; izvedba u živo: Soljenje mora u Kostreni, 2016.). Živi i radi u Zagrebu.

Samostalna izložba Društvene igre Hrvoja Đukeza u Galeriji AŽ se održava od petka, 29. travnja do petka, 20. svibnja 2022. godine.

Program Galerije AŽ u 2022. podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba.