Sonya Radan je figurativna slikarica i već je nekoliko puta izlagala u Zagrebu svoja ulja velikih formata tako da njene 'Kupačice', 'Ptice' ili radovi iz ciklusa 'Žene u znaku žudnje' nisu nepoznate hrvatskoj javnosti. Kako već 25 godina živi u Londonu iza sebe ima više od 20 izložbi u tom gradu, a na velikoj izložbi Mediteraneo, održanoj u Londonu, predstavljala je BIH svojim radom. Izlagala je na samostalnim i grupnim izložbama u Beogradu, Mariboru, Splitu, Dubrovniku, Beču, Thomastownu u Irskoj, naravno, i u rodnom Sarajevu, gdje će sredinom godine ponovno izlagati u Nacionalnoj galeriji. Također su je pozvali da početkom ljeta izlaže u Muzeju grada Hvara, a tu je i poziv iz Trogira.  

Bavi se i humanitarnim radom: već godinama radi u likovnoj koloniji u Počitelju koju polaze siromašna djecu, zatim jednom godišnje prikuplja novac za sirotište u Sarajevu, a u Londonu je godinama vodila art terapiju za žene s psihičkim smetnjama. 

Može li se reći da ste ovom izložbom 'Sjećanje drva', na kojoj pokazujete radove na drvetu, napravili zaokret u svojoj umjetnosti. Što vas je inspiriralo na taj zaokret? Zašto drvo?

Kad sam slikala ciklus 'Kupačice' odlazila sam u lokalni sportski centar i tamo sam naišla na drvene grede, koje su ljudi ostavili nakon renoviranja viktorijanskih kuća. To su bili neiskorišteni komadi lijepog drveta, sa čavlima koji su virili iz njih, i to mi je izgledalo jako dramatično. Kako sam ja figurativac počela sam u njima prepoznavati neke likove. Likovi su počeli navirati sve više, kao da je drvo oživjelo, i ja sam zamišljala te ljude koji su živjeli u tim kućama. Stvarala se priča i pomislila sam kako bih te ostatke drva mogla iskoristiti u svom radu. ... Onda sam te grede donijela u svoje dvorište i počela na njima slikati, našavši tamo novi svijet.     

I na tim drvenim radovima su lica žena, što je inače vaša vječna tema i inspiracija. Zašto baš žena?

Čovjek najlakše priča o sebi. Zašto tražiti inspiraciju negdje drugdje kad je sve pohranjeno u meni? Ja zapravo na svojim slikama pokazujem priče o sebi, to su neka poglavlja mog života, to je potraga za ženskim identitetom u raznim fazama života. Valjda se nisam još dovoljno upoznala i preispitala da bih se mogla maknuti od tog motiva. No bavim se i drugim temama. Upravo sam započela novi ciklus radova 'Levitiranje' koji su inspirirani Sarajevom. Ideja je krenula u trenutku kad sam mislila da se u Sarajevu događa revolucija, jer mi se činilo da građani traže neku promjenu. Primjerice, okupili su se u akciji Ja sam muzej pokušavajući skrenuti pozornost javnost za spas Zemaljskog muzeja BIH. Čak smo nas par Sarajlija bili spremni doći u grad i nekako pomoći. Zato mi je žao što se situacija ne mijenja pa sam započela ciklus parova, mojih prijatelja koji su ostali živjeti u Sarajevu. Dakle, u središtu mog zanimanja nije samo žena, nego čovjek. 

Kako vam iz perspektiva života u Londonu gdje ste već 25 godina izgleda dnašnje Sarajevo?

Često se vraćam u svoj rodni grad i zaboli me kad vidim da ljudi misle da je sve gotovo i završeno, i da se ništa ne može poboljšati. A opet Sarajevo ima dušu i toplinu. Ja se od 2012. godine pomalo se vraćam u Sarajevo i cijeloj regiji, i svugdje sam bila lijepo primljena. U Sarajevu živi jako puno talentiranih umjetnika, no kulturna scena nije više kao nekad, no ljudi kažu da ni oni višu nisu isti. Premda se održavaju koncerti i kazališne predstave, sve izgleda pomalo otužno jer nema dovoljno novca, pa mi se čini da kulturna scena sve više tone. 

Rođeni ste u Sarajevu gdje ste završili likovnu akdemiju. Kako ste se odlučili za slikarstvo? Jeste li talent genetski naslijedili?

Da, u mom životu događalo se da žene igraju značajnu ulogu pa su tako moje obje bake slikale u slobodno vrijeme. Mislim da sam likovni talent naslijedila od njih. Moja majka je htjela da studiram medicinu, ili barem ekonomiju, i da imam sigurno zanimanje i dobru plaću, no kako sam već u gimnaziji stalno nešto slikala odlučila sam se za slikarstvo. Premda nisam išla u Školu primijenjene umjetnosti bila sam sjajan student. Pamtim studijsko putovanje u Parizu gdje sam u Louvreu vidjela Michelangelovog 'Roba' što me je je toliko razgalilo da sam počela plakati. Nakon završene akademije počela sam raditi u srednjoj školi kao profesor povijesti umjetnosti, krenule su i izložbe, o meni se pisalo u novinama. A onda je došla 1991. godina i zajedno s tadašnjim suprugom i kćerkom, koja još nije imala godinu dana, otišli smo na ljetovanje u Tribunj.      

Možete li ispričati kako se jedno ljetovanje u Tribunju 1991. godine zbog ratnih okolnosti pretvorilo u 25 godina života u Londonu?

Otvorila sam izložbu u prestižnoj Galeriji Energoinvesta i otišli smo na more, a kako sam bila okupirana malim djetetom i svojom karijerom nisam primjećivala da se nešto ozbiljno događa u bivšoj Jugoslaviji. Tada mi je majka javila telefonom da je bolje da se ne vraćamo u Sarajevo, situacija nije bila sjajna. Otišli smo u Grčku gdje sam slikala portrete ljudi na pločniku i tako smo preživljavali. Zatim smo došli u Firenzu pa u Rim, sve u nadi da će se situacija smiriti. Osjećala sam se frustrirano, htjela sam se vratiti kući. Međutim, talijanske novine su pisale da je situacija sve gore, da se u Beogradu mobiliziraju muškarci, i otišli smo u London gdje je već bilo dosta izbjeglica iz Sarajeva. Imali smo samo 300, 400 funti i teško smo živjeli. Zatražili smo pomoć od Svjetske židovske organizacije koja nam je omogućila nužan smještaj, a ja sam počela slikati. Kad je moj tadašnji suprug prodao moj crtež za 150 funti bila sam presretna.

Kako se osjećate između dvije zemlje, dva grada i dva jezika? I što vam je dao London, kako vas je promijenio?

Ne mogu bez Londona, a ne mogu ni bez Sarajeva. Kada idem u Sarajevo, kažem 'Idem kući', a kad se vraćam u London, opet kažem 'Idem kući'. Uvijek nosim sa sobom svoj mali blok i crtam u avionu, pa mislim da je moj dom negdje između. Poslije 25 godina života u Engleskoj nisam još prava Londonka, ali nisam više ni Sarajka. No moram reći da me je taj život u Londonu, kao i sve druge izbjeglice, jako promijenio. Proširio nam je horizonte, počeli smo drukčije gledati na stvari. Mislim da u Londonu svatko može naći sebe. Jako je važan osjećaj slobode koju vam daje London. Primjerice, u kvartu gdje živim govori se 158 jezika i svi dobro funkcioniramo. Londono mi je dao mogućnost da slikam i pravim izložbe, da svakog dana posjetim Nacionalnu galeriju i vidim originalne umjetnine o čemu sam kao studentica mogla samo maštati. Dao mi je i mog Nicka s kojim sada dijelim život. Mojoj kćerki dao joj je dobro obrazovanje i širinu pogleda na svijet. Mislim da Engleze treba upoznati jer su oni premda djeluju distancirano jako osjećajni ljudi, a s druge strane su točni i drže se dogovora. No fali mi toplo more i druženja s ljudima.    

Kod nas slikari, pa i kolekcionari nevoljko govore o cijenama slika, smatrajući to nepristojnim, dakle, nismo transparentni u pogledu financija. Kako je u Londonu po tom pitanju?

Ne vidim razloga da se ne govori o cijenama slika. To je u Londonu normalno i uobičajeno. Zna se da galerist u centru Londona uzima od umjetnika 50 posto od prodaje njegovih radova, no on mu zauzvrat organizira izložbu, radi promociju i sve potrebne poslove. Slikarstvo je moja strast i moj život, i ne bih mogla bez umjetnosti, ali u isto vrijeme ja živim od prodaje svojih slika pa moram formirati i cijene. Tako će i ova izložba u Galeriji Kranjčar biti prodajna i svi zainteresirani će moći kupiti moje radove. Primjerice, cijena ovih drvenih slika/skulptura bit će od 300 do tisuću eura, a ulja velikih formata su skuplja i prodajem ih za tri, četiri tisuće eura.