Iza dramatičnog naslova stoji koloplet različito motiviranih prizora čiji tematski raspon seže od kritike berluskonijevske Italije i njezine kulturne politike do sjećanja na preminulu majku, od kafkijanske općenite egzistencijalne bezizlaznosti do konkretnijih sudbina ekonomski, fizički ili mentalno depriviranih. Taj gorki koktel bio bi previše čak i za predstavu dulju od dva sata, ali 'Poslije bitke' na kraju ipak ostavlja pomalo monoton dojam, unatoč naizgled programiranim vrhuncima, namjernoj izravnosti i violini Alexandera Balanescua.

Raniji dolasci Pippa Delbona i njegove kompanije u Hrvatsku, točnije u Zagreb i Rijeku, najavili su autora specifične poetike koja se gotovo i ne mijenja. Njegov raspon uvijek je isti, s ulomcima opera i pripadajućom tipično talijanskom patetikom, mnogo tekstualnih referenci iznesenih autorovim glasom u 'offu' koji se lako pretvara u vrlo scenski intenzivan 'on'... Nezaobilazni dio tog plana je i mješoviti izvođački zbor, sastavljen od vrlo kvalitetnih ili vrhunskih profesionalaca i onih drugih, koji produkcijama ove kompanije dodaju razlikovnu i uzbudljivu, ponekad i uznemirujuću, kvintesenciju. Bez obzira na predložak ili inicijalnu inspiraciju, koja može biti katastrofalni potres, memoari umirućeg pisca ili, kao u ovom slučaju, posveta nedavno preminuloj majci, Delbonov je stil prepoznatljiv, napokon priznat, ali i okamenjen.

Dramaturški, njegove predstave izgledaju poput naplavine prizora i nije uvijek lako pronaći čak niti osnovnu poveznicu ili razlog za njihov košmarni niz. Nabacivanje kostimski, scenografski i izvođački filigranski ispeglanim slikama, uglavnom polagane ekspozicije koja se pretvara u krešendo, Delbono ih ostavlja da se same 'ispušu' ili ih, otprilike jednako često, sam dovede do kaotične destrukcije. Sve to jest ne samo legitiman i učinkovit, čak i relativno prijemčiv postupak. Problem je što Delbono čini gleda li se njegov rad izvana. U sustavu kakav je kazališni, gdje je inicijacija dug i nerijetko bolan proces, a afirmacija tek suzdržana relativizacija, njegov rad može izgledati kao opasni virus kaosa infiltracija kojeg bi mogla promijeniti ustaljeni red stvari. Međutim, upravo način kako slaže svoje slike i kako ih sam, doslovno i simbolički preuzimajući i pozornicu i potpunu odgovornost za sve što se na njoj ili oko nje zbiva, Delbono ipak bezrezervno poštuje kazališni sustav. Bez njega ne bi ni mogao biti to što jest jer da nema namještene slike, on je ne bi mogao 'rasturati' svojom pojavom, komentarima ili poezijom. Utoliko je pogrešno njegov slučaj smatrati potencijalno revolucionarnim, on je tek samostvorena iznimka koja potvrđuje sva pravila, uključujući i ono da se infiltracija djeluje obostrano. Drukčije rečeno, on je, unatoč svemu, autor reakcije.

Delbono je zato važniji kao performer i ideolog, kompilator tekstova i humanist koji svojim projektima integrira izvođače različitih sposobnosti, energija i iskustva. Najprije je sam kao scenska pojava fascinantan, kako zbog hrabrosti kojom se mentalno i fizički izlaže, a onda i zbog načina kako je, legenda kaže, u svoj krug inicirao i osobe na koje bi 'društvo jednakih mogućnosti' inače zaboravilo. Bobò, Gianluca Ballaré ili Nelson Lariccia zašitni su znaci Delbonovih predstava, istodobno i prodor realnog u kazališno i odmak od svake vrste realnosti. Njihova očita drukčijost, koju Delbono naziva 'prirodnošću', manipulativna je prema gledateljima, što ih čini poželjnim scenskim znakom višestruke, ali i dvojbene funkcionalnosti. U kombinaciji s baletnim ili suvremenoplesnim profesionalcima, oni su poželjni eksces, ali kada se s njima samima uporno gradi scenska slika, njezin učinak naglo blijedi.

Predstave Pippa Delbona, koliko god slične, u pravilu imaju trenutak u kojem gledatelja tako 'uhvate' da je u stanju zaboraviti njihovu repetitivnost ili sporadične nesuvislosti i neprohodnosti. 'Poslije bitke' ne nudi takav vrhunac, osim možda kad verbalnu i vizualnu pirotehniku zasjeni 'mali kućni video' s autorovom majkom. To je onaj bitni dokaz protiv kazališne slike, čak i one koju uporno već četvrt stoljeća gradi ovaj nesumnjivo autentični mag antropološkog teatra s ljudskim licem. Delbonova magija, ukratko, ovoga puta nije upalila.