Marina Petković Liker (39) bavi se u sklopu svoje Umjetničke organizacije Četveroruka istraživanjem ženskog principa, odnosno, strukturiranjem femininog unutar umjetničke prakse. U tome joj pomaže njena stalna dramaturginja Maja Sviben. Istodobno se bavi i istraživanjem kazališnih procesa, a također i glasa, koji dodiruje, kako napominje, najdublja mjesta u nama i koji iskazuje ono što je neiskazivo riječima. Njene angažirane predstave, koje krasi jedinstveni kazališni rukopis, snažno djeluju na publiku. To je totalno neočekivano jer njezino kazalište nije niti provokativno niti spektakularno. Baš suprotno. Ono je senzibilno, eksperimentira s tišinom, istražuje psihičke i emocionalne procese i prati neku unutrašnju mudrost.

'Naše predstave bave se bolnim mjestima, ali ne na način da ih pamfletiziramo, ili direktno objašnjavamo, nego ulazeći ispod, u duboke slojeve. Gledatelji kažu da su se spojili s tim slojevima, osjetili oslobađanje i na drugi način počeli gledati ljude. Mnogi tvrde da naše predstave imaju terapeutsko djelovanje i da ih iscjeljuju. Takve reakcije zaista nismo očekivali', kaže redateljica, pojasnivši da nakon svake predstave anketiraju gledatelje i organiziraju razgovor s njima što se pokazalo, kaže, najdragocjenijim segmentom, jer im otkriva osjećaje, doživljaje i mišljenja publike.

Prije ili na kraju njezinih predstava često se nudi hrana i piće, da se smire uzburkani osjećaji. 'To je ulazak kazališta kroz utrobu, kroz svih pet osjetila i kroz duboke osjećaje što je više ženski nego muški princip. Ta cjelokupnost doživljaja pomaže publici da se oljudi i da ih se prihvati kao važne svjedoke određenog događaja. I u životu svaki težak osjećaj prolazi kroz našu utrobu i ostavlja na njoj tragove. Neki osjećaji traže čaj, a neki rakiju, neki kolač, a neki slano. Zato se predstava događa paralelno u mislima i mašti gledatelja, kod kojih se otvaraju paralelni svjetovi koji međusobno komuniciraju', pojašnjava redateljica, dodajući da predstave prati neobični fenomen: zbog druge publike svaka izvedba je drukčija jer se pojavljuju drukčiji sadržaji – imena, priče, nijanse, koje odgovaraju upravo tim gledateljima.

Počeci njezinog angažiranog rada sežu u 1995., kad se kao gimnazijalka prvi put predstavila javnosti s feminističkim akcijama i predstavama. U to je vrijeme polazila Studio ZKM-a gdje su im pedagozi bili Vlado Kruščić i Ines Škuflić, koji su je kazališno oblikovali. Taj kazališni svijet i kazališni iskaz činio joj se jedino mogućim.

'Već sam u gimnaziji osjetila potrebu da kazalištem izražavam svoje ideje, koje tada nisam prepoznavala kao feminističke ili angažirane. Tek sam kasnije osvijestila da je cijeli svijet dramaturgije i klasičnog oblikovanja i razumijevanja stvari koje gledamo na filmu i kazalištu na neki način više muški i patrijarhalan nego ženski. S druge strane, nije me zanimala solo izvedba. Oduvijek sam htjela djelovati u suradnji s grupom umjetnika, koji na sličan način doživljavaju svijet. Zajedno s Majom Kovač i Sanjom Hrenar osnovala sam kazališnu grupu Not Your Bich s kojom sam realizirala kratku, 10-minutnu predstavu 'Gole i ćelave'. Osim u školi igrale smo je i na Lidranu, Močvari, Đuri i na sceni Attacka. Predstava je bila potaknuta poezijom Sylvie Plath, našim osjećanjem svijeta i doživljajem tjelesnosti, no to je više bila naša unutrašnja gesta i potreba za izražavanjem nego promišljena akcija. Te dvije godine žarile smo i palile našim krikovima i vriskovima', ispričala je Marina Petković Liker.

Ubrzo nakon što je diplomirala fonetiku i komparativnu književnost, a zatim i režiju na Akademiji dramskih umjetnosti, shvatila je da u postojećim institucionalnim okvirima ne može dovoljno duboko uroniti u istraživanje kazališne strukture.

'Zajedno s kolegicom i plesnom umjetnicom Sonjom Pregrad osnovala sam Umjetničku organizaciju Četveroruka, koja je zamišljena kao laboratorij za umjetnike ali i neumjetnike, mjesto otvaranja novih vidova kazališne komunikacije. Također i kao platforma čiji će projekti pridonijeti stvaranju nove publiku. Jednim dijelom je i predstava 'Razgovaranja' nastala iz potrebe da umjetnost komunicira sa stvarnim ženama i muškarcima koji imaju stvarne probleme. Taj susret s nama je otvaranje, gesta priznavanja, podrške i dodatnog osjećaja snage, vrlo svečan trenutak', kaže redateljica.

U zadnjih desetak godina realizirala je 30-ak predstava autorskog i istraživačkog karaktera na nezavisnoj sceni, ali i u Teatru &TD, HNK Zagreb i HNK Mostar, Zagrebačkom kazalištu lutaka, Gradskom kazalištu lutaka Split te Teatru Tirena. Radi kao docentica na Odsjeku glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a bavi se i znanstvenim radom te pedagogijom. Predstave uglavnom radi u ciklusima, odnosno u epizodama, koje nastaju tijekom dužeg razdoblja. Jedan od važnijih ciklusa svakako je 'Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji.' koji je započela 2011. i gdje je istraživala odnos žena prema današnjoj krizi, tj. kako one u trenutku susreta s bolnim mjestom oblikuju stvarnost i komuniciraju sa zajednicom. U svom autorskom projektu 'Gnijezdo', izvedenom u produkciji HNK Mostar, inspirirala se poezijom Marka Tomaša i progovorila o nesređenim i bolnim odnosima između tri sestre i tri brata i sudbini njihove zajedničke kuće. Za tu predstavu dobila je nekoliko značajnih nagrada u BIH, a zagrebačka publika ju je mogla vidjeti na gostovanju u Gavelli. Surađivala je i s Kazalištem slijepih gdje je ostvarila vrlo poetičnu predstavu 'Tvoj glas ne govori o ljubavi'.

'U ciklusu 'Od terora' bavili smo se primarno ženskom perspektivom i osjećajem nemoći, traumom, odnosno, načinom na koji se govori o traumi i kako se ona izvedbeno realizira, a s druge strane iskristalizirale su se određene strategije izvedbe i načini glumačke interpretacije. U tom ciklusu radila sam s puno plesača, pjevača, glumaca, glazbenika i vizualnih umjetnika, koji su bili jako otvoreni prema tim novim načinima izvedbe. Sve epizode bile su istraživanja u kojima je sudjelovala i publika. Naime, zanimale su me reakcije publike na određene izvedbe, primjerice, kako predstava počinje, kako se razvija, kako se dolazi do napetosti, kakav je kraj i što je poslije kraja, što znači hrana u izvedbi, kako se publika osjeća za vrijeme predstave itd. Ciklus je završio velikom predstavom 'Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje' u zgradi napuštene vojne bolnice u Vlaškoj, koja ima određenu društvenu konotaciju', kaže.

Naredni ciklus 'Udaljenosti' nastao je iz potrebe da kazališno progovori o osjećanju ljudi u postratnom društvu, koji ju je okupirao posljednjih godina u Zagrebu. Pitala se zašto živimo u nerazumijevanju, zašto se stalno izvlače problemi iz prošlosti, koji više ne bi trebali biti tema, zašto zaziremo od drukčijih i zašto se moramo ponovno boriti za prava žena. Odgovor na pitanje kako se danas žive u Hrvatskoj i kakvi se osjećaju skrivaju ispod tih zaglušujućih dnevno-političkih tema koje nas bombardiraju u svakodnevnom životu potražila je u Dardi u Baranji.

'Otišla sam u Dardu u Baranji, daleko od Zagreba i zaštićene klime u kojoj živim, u mjesto koje ima intenzivnu ratnu prošlost. Darda je zanimljiva zbog više razloga: prije rata to je bio bogat kraj, tvornice su zapošljavale puno ljudi, stanovništvo je bilo miješano, a danas se sve promijenilo i ljudi se sve više iseljavaju. U Dardi sam prvo razgovarala s muškarcima, a zatim i sa ženama. Naime, tema našeg postratnog društva toliko je široka i velika da ju se ne može sagledati samo iz jedne perspektive. Prva predstava iz tog ciklusa 'Udaljenosti – posustajanje' bila je iz muške perspektive i temeljila se na jakim vizualima i zvučnim slikama. Zatim su uslijedile dvije manje epizode 'Udaljenosti - Točka 285' i 'Ni prijatelj ni brat' koje su obuhvatile različite fragmente iste teme. Prilikom drugog posjeta Dardi razgovarala sam i sa ženama, pokušavajući uhvatiti njihovo osjećanje života u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svaki razgovor bi završio, bez obzira na moje pitanje, na traumama. Preloman trenutak bilo je pitanje 'Kako ste?'. U tom trenutku stvari bi se počele otvarati. Iz tog razgovora proizašao je dragocjen materijal, njihove iskrene životne priče u kojima možemo vidjeti probleme života u današnjoj Hrvatskoj, ali i njihovu unutarnju snagu. Primjerice, mogu li se te udaljenosti među ljudima i puknute veze ponovno uspostaviti. Mogu li te žene, usprkos doživljenoj boli i povredama, sjesti za stol i razgovarati. Ti razgovori sa ženama iz Darde rezultirali su s epizodom 'Razgovaranje'', pojasnila je autorica, dodavši da za petu epizodu trenutno nema financijskih niti organizacijskih uvjeta.

Kad se vratila u Zagreb počela je sa šest glumica - Ladom Bonacci, Slavicom Jukić, Jasnom Palić Picukarić, Barbarom Prpić, Uršom Raukar i Dijanom Vidušin raditi na već spomenutoj predstavi 'Razgovaranja'. Glumice su prvo preslušale snimke ispovijesti žena iz Darde, u kojima se one suočavaju s bolnim temama iz prošlosti i sadašnjosti. Zatim su na temelju tih priča, oboružane emocionalnim i političkim stavom prema njihovim sudbinama, počele stvarati tekst, koji je nastajao, kako kaže, kroz zadanu jazz strukturu. Taj termin zvuči nejasno i jako komplicirano, a zapravo se radi o negiranju dramskog teksta, pri čemu glumice reagiraju na ono što čuju, vide i osjete, a zatim se proizvodeći tekst iz trenutka nastavljaju jedna na drugu.

Marina Petković Liker je specifična i po tome što odabire neobične prostore za izvedbe svojih prostora. Epizoda 'Ni prijatelj ni brat' bila je izvedena u privatnom stanu u središtu grada za samo deset gledatelja, 'Rasplitanje' u bivšoj vojnoj bolnici u Vlaškoj, a 'Udaljenosti – posustajanje’ u plesnoj dvorani Akademije dramske umjetnosti. 'Izvedba predstave u kazalištu daje određeni kontekst, koji je teško razbiti. Kad sam se preselila u prostore koji su donosili i neke druge sadržaje, atmosferu i značenja, postajući živa scenografija, publika se oslobodila očekivanja i preuzela je odgovornost za bivanje u kazališnom događaju. I počela se događati specifična kazališna komunikacija', kaže.

Pitamo redateljicu kakvi su uvjeti za rad i opstanak takve nezavisne i nedovoljno dotirane umjetničke organizacije, kao što je Četveroruka, koja radi istraživačke kazališne predstave za mali broj gledatelja? Kakve šanse ima mladi kazališni umjetnik, koji se opredijelio za takvu vrstu kazališta?

'Šanse su jako male, gotovo nikakve. Kod nas nema dovoljno suvremenih izvedbenih prostora, a ne postoji niti sustavna podrške za suvremene, istraživačke kazališne projekte, osim onoga što radi Zaklada Kultura nova. Još je gore ženama koje žele afirmirati neku drugačiju kazališnu poetiku. Institucije ponekad podrže mlade pisce, ali ne i kazališne autore, a pogotovo ne dramatičarke, koje žele stvarati izvan okvira dramskog pisma. Pojedinci koji su dovoljno ludi, hrabri i izdržljivi uspijevaju sa svojim organizacijama nekako opstati i pomalo mijenjati taj sustav. KunstTeatar je fantastičan primjer, njihove predstave su prava poslastica', kaže naglašavajući da Zagrebu nedostaje 40 takvih prostora na kojima bi se izvodili nezavisni umjetnički projekti.

Zašto je ženama teže? Je li ona doživjela odbijanje zato što je žena?

'Nitko vam neće direktno reći NE! i odbiti vas zato što ste žena. Međutim, kad se bavite temom nemoći i dodirujete bolna mjesta, a niste u polju zabave i oštre filozofske misli, javlja se podozrenje i kod ravnatelja i ravnateljica. Nemaju povjerenja u vas i vaš rad, smatraju da vaši tekstovi nisu dovoljno atraktivni, pa ne garantiraju uspjeh i zbog toga neće biti profitabilni i neće ih moći prodati i tako zaraditi. S druge strane, niste politički zanimljivi ili niste in. Zato mnoge žene, da bi uspjele i opstale, moraju igrati vrlo grubo i oštro i koristiti se tzv. muškim metodama. Neke redateljice režirale su genijalne predstave i publika ih je s oduševljenjem prihvatila, međutim, ravnateljima ili nekim drugim moćnicima iz određenih razloga nije bilo prihvatljivo da dalje igraju', pojašnjava, dodajući da i neki glumci s nepovjerenjem gledaju na rad redateljica što može biti jako frustrirajuće.

Pitamo ju ima li dojam da ljudi u Hrvatskoj premalo vjeruju svojim emocijama i tjelesnom iskustvu? Prema njenom mišljenju blokiramo emocije jer su neprihvatljive, kao da kod ljudi postoji neki diktat racija i mentalne čvrstoće.

'Čini mi se kao da je sve ono što se događa u našem tijelu ili srcu na neki način zabranjeno ili se doživljava kao neki suvišak koji ne želimo u komunikaciji. Tako smo i odgajani, branjene su nam snažne geste i iskazivanje našeg unutrašnjeg iskustva. Stvaramo nepovjerenje prema tome, a s druge strane preveliko je povjerenje u racio. Baš čitam zanimljivu knjigu 'The Alphabet Versus the Goddess' u kojoj autor Leonard Shlain piše da je cijeli patrijarhat krenuo od trenutka kad se linearno zapisala priča i kad je nestalo sve ono što se ne može zapisati riječima. To je donijelo čvrstoću i jasnoću mislima i riječima, a svemu drugome što se ne može jednoznačno opisati, kao što je ta utroba, palo je u zaborav. Ta dva svijeta postoje paralelno i tek kad međusobno komuniciraju imamo čistu, jasnu, iskrenu i otvorenu poruku', poručila je Marina Petković Liker.