Četrnaest godina nakon prvog koncerta pred šezdesetak ljudi u klubu KSET, koji se pretvorio u takav mit da pola države tvrdi da je bilo na njemu, The National su se sedmi put vratili u Zagreb. Svaki puta ih je u sve većim prostorima gledao sve veći broj ljudi, a posljednji put, kad su 2013. nastupili pred punom Šalatom, taj je balon dosegao vrhunac. Koncert koji se poklopio s hrvatskim ulaskom u EU pamtimo po brojnosti publike iz različitih zemalja i prilično raskalašenoj svirci koja se, unatoč stadionskom ambijentu, nije bitno razlikovala od ranijih nastupa u manjim prostorima.

No već tad je bilo jasno da su velikani iz Cincinattija prerasli dotadašnje okvire te da se moraju mijenjati kako bi se prilagodili novom vremenu i novoj publici. Zamor materijala koji se osjetio na tada aktualnom albumu 'Trouble Will Find Me', braća Dessner (glavni autori u bendu) pokušali su osvježiti intenzivnim druženjem s Justinom Vernonom, jednim od najvećih glazbenih inovatora današnjice kojega najprije prepoznajete po projektu Bon Iver.

Aaron Dessner i Vernon prošle su godine u Berlinu pokrenuli glazbenu platformu People, svojevrsni fair trade odgovor na Tidal Jay-Z-ja i Kanyea Westa. Štoviše, The National su u Zagreb sletjeli ravno s Vernonovog i Dessnerovog festivala Eaux Claires, neobičnog vikend-događaja u šumama Wisconsina za koji su ljudi kupovali karte od 200 i više dolara a da nisu ni znali tko će nastupati. Na njemu su se članovi The National, Bon Iver, ali i hrpe srodnih bendova stopili u intenzivni jam session, stvarajući fluidnu glazbenu smjesu koja se zasniva na kolaboraciji i nije nužno vezana za bendove, njihov zvuk i pjesme.

Ta sklonost eksperimentu lijepo se čuje i na aktualnom albumu The Nationala 'Sleep Well Beast', prvom koji je bend lansirao na vrh Billboarda, ali i do Grammyja za alternativni rock album i titule glavnih zvijezda najvećih svjetskih festivala poput Primavere. A kad bend dođe do tih dimenzija, pravo je čudo da ih uopće i dalje možemo vidjeti u Zagrebu. Ovoga smo ih puta vidjeli u izdanju razapetom između 'starog', jednostavnijeg The Nationala sa zbornim pjevanjem potresnih stihova Matta Berningera, te 'novog', istraživački orijentiranog benda koji se vješto, ali pomalo hladno i distancirano poigrava ambijentalnim, psihodeličnim i elektroničkim začinima.

'Novi' The National zbunio nas je već na početku, kad je, nakon efektnog izlaska iz backstagea praćenog kamerom i prikazanog na videozidu, zasvirao dvije potpuno nove pjesme: 'Quiet Light' i 'So Far So Fast'. Dio publike uronio je u njihove pulsirajuće elektro-psihodelične igrarije, no većina njih djelovala je iznenađeno i nakon što su se pretopile u materijal s aktualnog albuma, sve do singla 'The System Only Dreams in Total Darkness', koji je konačno razgibao masu.

U takvom ritmu – nekoliko novijih sporih, presječenih ponekom starom i bržom – The National su nastavili voditi publiku kroz intimni i reducirani set koji je hipnotizirao vrhunskom produkcijom, rasvjetom i zvukom, ali se i borio sa složenim teksturama novijih pjesama koje su teško i sporo lomile publiku. Kao ponajveće iznenađenje prvog dijela koncerta iskočila je stara 'Lemonworld', navodno glazbena želja stanovite djevojke iz publike, dok su u takvom okruženju uobičajeni favoriti poput 'Bloodbuzz Ohio' zvučali pomalo usiljeno i ispuhano.

Ipak, Zagreb toliko voli ovaj bend da nema tog nesporazuma koji ne može izvući ponešto zbornog pjevanja. Kao i dosad, 'gospel zbor' najrevnije je radio na 'Slow Show' i 'Fake Empire', dok je energetski vrhunac koncert doživio na jedinoj novoj stvari koja zvuči kao 'stari' The National ('Day I Die'). Tada se Matt Berninger elegantno prošetao kroz publiku i prijateljski se ispozdravljao s fanovima, uz oprezan nadzor roadieja koji su mu spretnošću toreadora izvlačili mikrofonski kabl od više desetaka metara. Nakon predivne, prigušene verzije 'About Today', bez odlaska s pozornice i iznuđene potrebe za bisem, počastili su nas još s 'Mr. November', 'Terrible Love' i 'Vanderlyle Crybaby Geeks', s uobičajenim oproštajnim zbornim pjevanjem pet tisuća ljudi.

Rezimirajmo: ako su vas The National ovoga puta malo 'smorili', ne morate se brinuti. Bend je evoluirao na način koji se ne mora svidjeti svakome, no s obzirom da je, prema subjektivnom dojmu, u publici bilo milenijalaca barem podjednako koliko i starih fanova, čini se da The National polako postaje neka vrsta Pink Floyda za mlađu generaciju. A to, zapravo, i nije toliko loše kao što zvuči. Jer ovaj bend je sinonim za ispravni, pošteni odnos prema glazbi, kolegama, fanovima i popularnosti, pa čak i kad zabriju i odu u zonu eksperimenta s neizvjesnim posljedicama, svi oni će imati razumijevanja za to. Zagreb sigurno hoće, do nekog sljedećeg susreta.