Šura Dumanić je politologinja, izdavačica i mirovnjakinja koja dugo i samozatajno djeluje na sceni izdavaštva (Shura publikacije) i mirovnih studija. Aktivna je u mirovnim, ženskim i drugim organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Bavi se i participacijom žena u politici i izgradnjom kulture nenasilja te je autorica i trenerica radionice 'Medij-i-ja'. Unutar malog, indie izdavača Shura publikacije, kao urednica i nakladnica redovno objavljuje važnu i probranu literaturu (upravo joj je iz štampe izašao i 'novi Andrej Nikolaidis', knjiga eseja koja se bavi kompleksnim aktualnim stanjem u Crnoj Gori). Također, godinama objavljuje i znanstvene te stručne radove iz polja navedenih njezinih interesa. 'Mogućnost mira - Vukovarski poučak' njezina je prva knjiga, objavljena lani 18.11. - na dan tragedije Vukovara. Autorica se u knjizi bavi problematikom mirne reintegracije Podunavlja - od trenutka obećavajućeg potpisivanja Erdutskog sporazuma i nadanja u bolju budućnost, do danas, kada se mnogi akteri slažu kako je proces pomirenja u istočnoj Slavoniji zastao, i kada se u političkom diskursu pretežito slavi rat, a ne mir.

O mogućnosti konačnog mira u Vukovaru porazgovarali smo s autoricom navedene istraživačke studije Šurom Dumanić.

Knjigom obuhvaćate problematiku vezanu uz mirnu reintegraciju istočnog Podunavlja i uz procese (posebice teškoće) potpune normalizacije života u Vukovaru i okolnom području. Tko je u procesu pomirenja zakazao, zašto ste se odlučili istraživati ovu temu?

Potpisivanjem Erdutskog sporazuma i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast, a usporedo i proces pomirenja i uređenja civilnog života na ovom području. Moram dati ovaj uvod na vaše pitanje, jer uzroci zastoja ovog procesa nisu tako lako vidljivi, a ovi koji se pojavljuju u javnosti su upitni i varljivi. Po navadi, najlakše je prikloniti se stavu po kojem je za sve kriva ‘druga strana’ i kako se tu radi o ‘stoljećima nepomirljivim svjetovima’.

I sada, kada kažem u jednoj rečenici kako je uzrok zastoja u odustajanju države Hrvatske od provođenja svih točaka sporazuma, to će djelovati nedovoljno. Zato je važno čitati i izučavati sve tekstove na ovu temu, pa i ovu knjigu. Meni je posebno drago da je knjiga par mjeseci nakon izlaska, dakle potpuno objektivno, predložena kao ‘dobra knjiga’ na portalu Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Dakle, zakazala je država. Ali, ta ista država – Hrvatska, napravila je velike pomake, iskorake u prvih nekoliko godina implementacije mirovnog sporazuma. Nakon 2000. godine dolazi do zaokreta, država kao da se zadovoljila teritorijalnim zaokruživanjem, a ostale procese prepustila je, kako to dobro formulira osječka mirovnjakinja Katarina Kruhonja – 'lokalnoj gladijatorskoj političkoj areni'. Zašto je ovo posebno problematično kao državni pristup u pogledu Vukovara? Vidite, bila je to jedna od najuspješnije provedenih mirovnih misija UN-a, za koju se Centar za mir u Zagrebu, Gordan Bosanac i drugi zalažu da postane neka vrsta svjetske baštine i bude primijenjena npr. sada u Ukrajini. No, ovaj zastoj u Slavoniji nakon 2000. godine baca sjenu na cijeli proces i opravdanu suzdržanost i propitivanje.

Moje istraživanje je provedeno empirijskim metodama – uvidom u situaciju putem anketa, intervjua, analizom sadržaja tekstova, a također i praćenjem nekoliko konferencija o provođenju mirovnog sporazuma, koje su organizirali Europski dom Vukovar i Friedrich Ebert Stiftung iz Zagreba. I sama sam na jednoj od njih imala izlaganje pod naslovom 'Politika zaborava' – a upravo me praćenje tih konferencija ponukalo na dublje istraživanje.

S druge strane se kao motiv za istraživanje ukazala potreba da se razgrnu negativni stereotipi o Vukovaru kao mjestu permanentnog sukoba i nemogućnosti zajedničkog života Srba i Hrvata, na koji način je grad postao ‘crna točka’ Hrvatske.

Zbog čega se i dalje generiraju podjele na tom području, zašto mislite da je došlo do zastoja u procesu pomirenja i obnove zajednice?

Ima tu više razloga, ali temeljni je što je politički proces na terenu doveo: prvo, do odvajanja političkih ‘elita’ – stavljam ih pod navodnike, jer su to elite tek u tim malim slavonskim razmjerima (pa i hrvatskim); i drugo: dogovora, možda ne izravnog (sigurno ne uvijek), ali neke vrste ‘suglasja’ interesa između nacionalnih političkih predstavnika, tj ‘elita’. U mojem istraživanju, skoro 80% ispitanika smatra da lokalna politika treba biti drugačija kako bi pospješila pomirenje, a čak 70% ispitanika odgovara da su za pomirenje važne zajedničke škole. U Vukovaru postoje odvojene osnovne škole za djecu jedne i druge nacionalnosti. Mislim da djeca ne smiju biti kolateralne žrtve jedne takve politike. No, Vukovarci su i to prihvatili – radi mira u kući, valjda. Ista ta djeca koja sjede u zasebnim, nacionalno čistim školama, poslije podne se zajedno igraju ispred svojih zgrada, u parkovima itd. Naravno da jedva čekaju punoljetnost kako bi zbrisali iz takve šizoidne situacije. Samo o tome maštaju, da odu, jer ne vide drugi izlaz. Ovdje bih, u vezi tih odlazaka, rekla kako to ima jednu nama nevidljivu pozitivnu stranu, a to je da na taj način postoji jedan kanal za reguliranje socijalnih tenzija, jer bi u protivnom kod mladih moglo doći do radikalizacije, što je najnepovoljnija varijanta.

Ne treba zaboraviti da je jedan od važnih faktora gdje država duguje svoje djelovanje – pronalazak nestalih i kažnjavanje ratnih zločina, jer bez toga teško je postići ono bazično povjerenje, bolje reći zadovoljenje elementarne pravde, temeljem čega se ide dalje u proces.

Koji su Vukovarski potencijali za ostvarenje istinskog mira?

To je pravo pitanje. Bilo bi jednostavno reći – ljudi. Ljudi Vukovara. Ali, mislim da je slika složenija i da su u pitanju sveukupni politički i drugi procesi u društvu.

Vidite, bez obzira na sve loše trendove, odlazak mladih i drugo, nemamo u koga drugog polagati nadu osim u generacije koje dolaze – u mlade. Istina je da oni bježe od politike kako je sada vide, ali postoje i drugi načini utjecanja i izgradnje budućnosti. Mnogi mladi ljudi u Vukovaru prošli su edukacije, mirovne i druge radionice, čuli su i jedne i druge, imaju izbor. Mislim da i ovdje država treba krenuti s pozitivnim poticajima, jer prirodni potencijali su ogromni, kako bi se nanovo otvorio proces i pokrenuo dobar ciklus u gradu i istočnoj Slavoniji. Treba olabaviti i granicu između Vojvodine, istočne Bosne i istočne Slavonije, da je lakši protok roba i ljudi, da oživi ovaj zamrli prostor, sada zabačen u kutu Hrvatske. Ovo bi otvaranje omekšalo stereotipe o ‘drugima’, intenziviralo komunikaciju, trgovinu, suradnju i vodilo u napredak. Svako zatvaranje šteti i strani koja se zatvara.

Neumorno pišete i govorite o ovoj temi. Zbog čega mislite da vas se, kao i druge koji o tome govore – slabo čuje?

Ne želim sada upasti u stereotipe i početi govoriti o tome kako politika ne vidi u mirovnoj agendi svoj interes, kako je u tome prate mediji koji plasiraju lagane, žute, ili pak nacionalne sadržaje itd.

Meni se čini da je došlo do prevelikog odvajanja politike od stanovništva, na način da ona (politika) niti čuje niti haje za to o čemu ljudi snatre, što žele, što očekuju. Nije sve u trgovini, političkoj niti drugoj. Ima nešto i u očekivanjima, snovima, nadama ljudi. A oni sanjaju život u miru. Žele sigurnost, prosperitet, sreću, dobru budućnost za svoju djecu, zadovoljstvo života. Održavanjem političkih napetosti dobiva se nešto ali to ima svoj rok, vremenom se ta matrica istroši, oslabi.

Čini mi se da smo sada u toj pat poziciji. A to je sa stanovišta politologije, jedan otvoren prostor, otvorena mogućnost za djelovanje – ali pazite, svih aktera na sceni. Država, kao najjači akter, u stanju je potaknuti pozitivne trendove. Samo treba osluhnuti taj ogromni ljudski potencijal..

Tijekom rata bavili ste se i humanitarnim radom. Koja vas sjećanja vežu uz to doba, i uz sam datum pada Vukovara?

Znate, protekom vremena ostaju zapamćene samo neke slike, poput bljeskova, neka sjećanja. To su bile prije svega priče i izjave ljudi iz Vukovara koji su stigli ovdje na Kvarner, u odmarališta i hotele. Jedna od tih slika je bila izlazak iz grada, kada ih je srpska vojska svrstala u kolonu i gdje su se morali nacionalno izjašnjavati. U Vukovaru je tada živjelo preko 20 nacionalnosti, a svi su se morali svesti na dvije – jesi li Srbin ili Hrvat. Ljudi su se često izjašnjavali i na temelju toga gdje imaju rodbinu, prijatelje, kamo bi mogli otići, biti prihvaćeni, pogotovo iz miješanih brakova. Srbi su potom upućivani prema jednoj koloni autobusa, a Hrvati prema drugoj. Bila mi je čudna i priča da nisu mogli izlaziti iz autobusa, da su dopraćeni do smještaja. Ono što je meni bilo čudno, jer smo obilazili izbjeglice i prognanike, bilo je da su neki Vukovarci bili smješteni u luksuzne hotele, a neki pak u barake, daleko od naselja; nisu svi imali isti status, ni kao žrtve.

Sjećam se teške atmosfere iz tih dana, očajnih ljudi i – šutnje. Nitko nije bio raspoložen za razgovor, tek mjesecima kasnije počeli su Vukovarci pričati kroz što su prošli.

Kako je to sve izgledalo u ranim danima nakon Erdutskoga sporazuma o mirnoj reintegraciji? U kojem je smjeru bilo krenulo pomirenje?

O tome bi najbolje mogli govoriti iz ekipe koja je na terenu provodila sporazum, a njihova izlaganja sam slušala na spomenutim konferencijama o sprovođenju mirovnog sporazuma. To izuzetno iskustvo dostupno je u zbornicima s konferencije i preporučujem svima koje zanima malo dublje priča o (ne)pomirenju u Vukovaru da pročita te sjajne tekstove (autori su sudionici procesa implantacije Sporazuma – Vesna Škare-Ožbolt, Joško Morić, Per Vinther, Branko Jurišić i drugi, kao i znanstvenici i politički akteri u Hrvatskoj i Slavoniji). To su bili izvanredni napori da se zadobije povjerenje srpskog stanovništva, da se pokažu pomaci prema međunarodnoj zajednici prije svega, a evo citirat ću Škare-Ožbolt i njeno izlaganje pod naslovom 'Zašto hrvatska vojska nije oslobodila istočnu Slavoniju?' Ona u svom tekstu kaže, između ostalog: 'Mirna reintegracija je bila sve prije nego mirna... Spriječila je novi val izbjeglica, dovela je do općeg razoružanja stanovništva, integrirala područje u hrvatski teritorij, itd...'

Desetak godina nakon toga Joško Morić će reći kako njegove kćeri u školi ne uče ništa od onoga što je njihov otac, skupa s drugima, radio na pomirenju i stabilizaciji u istočnoj Slavoniji. Toliko ne cijenimo vlastite (mirovne) uspjehe.

Vukovar odavno promatramo isključivo kroz prizmu grada-žrtve. Što mislite o takvom našem postupanju prema tom gradu?

To je jedan snažan trend, koji sam našla i u znanstvenim tekstovima – da se Vukovar mitologizira i prikaže u slici žrtve, na onaj način čija ‘pra-slika’ već postoji u memoriji i duhovnom nasljeđu zajednice. Time se gubi realna slika situacije, gubi se dimenzija budućnosti, upadom u zamku žrtve. Tu situaciju treba prevazići.

Tko je danas 'Drugi' na području Vukovara?

Sami Vukovarci se pitaju to isto. Politika koju smo opisali učinila ih je sve ‘Drugim’, ne jedne drugima, nego je u pitanju vrsta otuđenja gdje se ne osjećaš dobro na svojemu, kod sebe. Stalno je neka napetost, neka interpretacija tebe prisutna, filozofi bi rekli – u pitanju je otuđenje od samoga sebe, svoje biti. Knjiga se bavi i time, kroz interpretaciju stavova Chomskog i Ilicha, naročito kada ovaj govori o zajednici, pravu na zajednicu i kako je ona razorena već u industrijskom društvu. Nakon rata, zajednica se teže oporavlja i tu je taj ‘grijeh države’, jer bez poticaja ne može ‘spontano’ doći do zacjeljivanja rana i obnove. No, to ćemo ostaviti čitanju.

Prof. dr. sc. Lino Veljak u svojoj recenziji vašeg istraživanja kaže kako je metodologija rada znanstveno besprijekorna. Možete li sažeti za naše čitatelje o kakvoj je točno metodologiji bila riječ?

Već sam napomenula da je istraživanje bilo empirijsko. Provela sam anketu među 100 ispitanika, koja je imala set od 9 pitanja s cca pet opcija u odgovorima; potom intervjue s 10 mirovnih aktivistica (ženske i vjerske organizacije i grupe), koje su u vrijeme rata radile na terenu, te jedan grupni intervju - s nekoliko aktivistica koje su djelovale među stanovništvom u vrijeme i nakon rata. Izvršila sam izbor i analizirala 20 tekstova iz zbornika konferencije 'MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOG PODUNAVLJA - ZABORAVLJENI MIROVNI PROJEKT?', o kojima sam već govorila, a isto tako i zbornika čiji je nakladnik Institut Ivo Pilar - Područni ured u Vukovaru. Posebno sam usporedila nalaze tri druga istraživanja s mojim nalazima.

Naravno da su kod interpretacije ovih empirijskih podataka pomogli teorijski izvori – posebno Ivana Supeka, Ivana Ilicha, Edgara Morina, Johana Galtunga, Noama Chomskog i drugih, kako bih povijesno i konceptualno situirala istraživanje, na temelju kojega ću kasnije objaviti knjigu o kojoj govorimo.

Izuzetno su mi pomogle i Katarina Kruhonja, dugogodišnja voditeljica Centra za mir i ljudska prava u Osijeku, Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar i njegova predsjednica dr. Lana Mayer (mentorica istraživanja), kao i dr. Ankica Dragin (Novi Sad) koja je evaluirala istraživanje te mnogi građani Vukovara i Slavonije (i šire) koji su se uključili u istraživanje.

Ovdje moram spomenuti osnivača i dugogodišnju direktoricu Europskog doma Vukovar, gospođu Ljiljanu Gehrecke, koja je bila duša mirovnog rada u Vukovaru (a nakon smrti u listopadu 2015, Boris Pavelić će je nazvati 'Vukovarski Gandhi'). O njenom radu sam također napravila istraživanje, nadam se novoj knjizi – o zaboravljenim ženama i njihovom doprinosu da koliko-toliko živimo u podnošljivom svijetu i ne zaboravimo težnju za mir.

Prema vašim saznanjima, kakvi su odnosi u Vukovaru danas između Hrvata i Srba? Do Zagreba najčešće dolaze ružne vijesti, često vezane uz segregaciju u školama, razne eskalacije nasilja s obje strane i sl. Kakvo je doista stanje na terenu?

Više puta sam boravila u Vukovaru. Kao i svaki grad on je strukturiran prema afinitetima građana, ali očito je da tu nedostaje nekih mogućnosti za zajedništvo. Kao što su naveli moji sugovornici u anketi tijekom istraživanja, ondje nedostaju, primjerice, sportski klubovi i tereni, razne druge prilike za zabavu i druženje stanovništva, dakle nema osnovne infrastrukture koja bi u tome pomogla. No, nema nasilja među građanima. Oni svi boluju svoje rane. Obično se radi o provokacijama, koje onda širenjem u medijima predstavljaju Vukovarce kao kavgadžije. Ja sam tamo naišla na dobre ljude.