Izložba fotografija nastala je na temelju knjige 'Sovjetska Azija' Roberta Contea i Stefana Perega koji su putujući kroz gradove središnje Azije fotoaparatima nastojali zabilježiti poseban oblik kulturne hibridizacije što se dogodila na tim prostorima na kojima se tradicionalno oblikovanje pomiješalo sa strogim formama sovjetskog modernizma.

'Naziv izložbe možda djeluje kao da je u neskladu. Jedan njegov dio evocira moderni politički fenomen rođen s Oktobarskom revolucijom prije tek nešto više od stoljeća u najeuropskijem od svih ruskih gradova, Petrogradu (koji će uskoro biti preimenovan u Lenjingrad) i razvijen na materijalističkim idejama suštinski europskog mislioca: Karla Marxa. Drugi dio priziva u misli najveći kontinent, njegovu tisućljetnu povijest, njegove tradicije i svijet koji, kao Europljani, možda nikad nismo uspjeli u potpunosti sagledati, ali koji nas svejedno nastavlja očaravati i iznenađivati još od vremena Marka Pola', napisali su Conte i Perego u predgovoru izložbe.

Svojim fotografijama željeli su uhvatiti karakterističnu arhitekturu nastalu poslije Drugog svjetskog rata, kada je fenomen sovjetskog modernizma dosegnuo daleke krajeve, duboko u Aziji. Staljinova smrt 1953. godine i razvoj novih tehnika gradnje, pogotovo masovno proizvedenih, standardiziranih građevinskih elemenata te industrijalizacija sektora bili su impuls za oblikovanje i implementaciju novih rješenja izgradnje stambenih zgrada, kojima se trebao riješiti problem manjka stambenog prostora. No također su se gradili objekti koji su služili za zabavu i provođenje slobodnog vremena, poput cirkusa, koji su kao građevni objekti bili sveprisutni u Sovjetskom Savezu, tumače autori.

Iza tih napora stoji i ideja o pokušaju stvaranja novog, modernog sovjetskog čovjeka, ali i pokušaj uniformiranja društva kako bi se poništile enormne razlike među udaljenim dijelovima tako ogromne zemlje kao što je bio SSSR, ističu. Za zemlje središnje Azije, kao i druge periferne krajeve, to su bile radikalne novine, tim više što je riječ o zemljama koje su se relativno kasno priključile Rusiji tijekom razdoblja Ruskog Carstva. Njihove kulture bile su posve drugačije od ruske ili europske, bili su pod utjecajem drugačije tradicije, poput zajedničkog života cijele proširene obitelji i nomadskog načina života, a njihova estetika bila je pod utjecajem islamske i perzijske umjetnosti. Rezultat je često iznenađujući, novi stilovi arhitekture koji se ondje vide neobična su kombinacija te tradicionalne lokalne estetike i nadnacionalnog modernističkog impulsa što ga je nametao sovjetski socijalizam.

Na određeni način, smatraju Conte i Perego, i kroz arhitektonski izričaj i eksperimentiranje te su periferne države pokazale slobodu od sovjetske stege i standardizacije. Iako ima na stotine masovno proizvedenih, bezličnih blokova rezidencijalnih zgrada u Biškeku i Dušambeu, koje sve nalikuju jedna na drugu, također se po cijeloj središnjoj Aziji mogu pronaći primjeri posve jedinstvenih zgrada poput hotela Kazahstan u Almatiju, hotela Uzbekistan i tržnice Čorsu u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana koji je 1966. značajno uništio snažan potres, pa je novoizgrađeni grad osobito zanimljiv primjer novog modernizma. Sličan primjer u nekadašnjoj Jugoslaviji bio je glavni grad Sjeverne Makedonije, Skopje, koji je također nakon velikog potresa 1963. u velikoj mjeri iznova izgrađen i to u ondašnjem modernističkom stilu, čijim se reprezentativnim (doduše, sada uništenim) primjerom i remek-djelom modernističke arhitekture i danas smatra, a u njegovu projektiranju sudjelovao je i japanski arhitekt Kenzo Tange.

'Nakon potresa Moskva je brzo reagirala, između ostaloga jer su htjeli pokazati efikasnost i vitalnost sovjetskog modela', naglašavaju Conte i Perego, dodajući da su utrošena ogromna sredstva kako bi se osigurala brza rekonstrukcija Taškenta koji je zadobio novi izgled, temeljen na zahtjevima modernosti. Norma su bile široke avenije i stambeni blokovi načinjeni od prefabrikata, često monotone strukture sa živahnom dekoracijom fasade u vidu mozaika te raskošne javne zgrade. 'Ovi arhitektonski primjeri nadživjeli su sam sistem koji ih je stvorio, na čijem su pepelu nastale nove države. One nastavljaju bujati životom i, iako su često u opasnosti (od rušenja do 'preuređenja' koje narušava njihov izgled), još uvijek nam mogu poručiti nešto o svijetu koji više ne postoji', zaključili su Conte i Perego.

Izložbu je postavila arhitektica Martina Sciolis u organizaciji Trieste Film Festivala i pod pokroviteljstvom Udruge arhitekata, pejsažnih arhitekata i konzervatora Trsta.