Premda je 18. festival svjetskog kazališta službeno otvoren izvedbom komada 'Sopro' Nacionalnog kazališta Dona Maria II iz Lisabona zapravo je šarmantna, interaktivna predstava 'Napamet' ('By Heart') istog teatra, izvedena u petak i subotu u atraktivnoj dvorani Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu, na najbolji mogući način predstavila rad karizmatičnog portugalskog redatelja, glumca i pisca Tiaga Rodriguesa te osvojila srca publike.

Festival svjetskog kazališta ove godine je zbog presjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije premješten iz jesenskog termina na prvih šest mjeseci 2020. godine i u programu će biti izvedeno šest predstava, dakle, više nego prethodnih godina.

Tijekom tih 16 godina na Festivalu su gostovale neke od ponajboljih europskih predstava koje su režirali neki od najintrigantnijih redatelja, od Thomasa Ostermeiera i Roberta Lepagea do Mila Raua, a ovo je bio prvi susret zagrebačke publike s lisabonskim Nacionalnim kazalištem Dona Maria II i njegovim umjetničkim direktorom Tiagom Rodriguesom. Tog osebujnog portugalskog umjetnika smatraju jednim od najzanimljivijih autora suvremene portugalske kazališne scene.

Godinama je djelovao sa svojom nezavisnom grupom Mundo Perfeito, postavši poznat po subverzivnom ali poetičnom istraživačkom teatru, kojim je gradio mostove između nacija i kultura. Njegov kazališni jezik temelji se na kombinaciji ispovijesti i književnih citata, glazbe, pokreta, poezije i jakih emocija, miješanju istinitih priča i fikciju, te rekreiranju djela klasične literature. U radu se fokusira na glumce s kojima se nerijetko upušta u improvizacije. Poznat je i po uključivanju publike u svoje projekte, iako je u Zagrebu duhovito izjavio da mrzi interaktivne predstave. Glas koji ga prati potvrđen je i na zagrebačkom gostovanju.

Obje predstave – 'Sopro' i 'Napamet' posvećene su očuvanju ideja i riječi, dakle, memorije, prenošenju znanja, poruka i civilizacijskih tekovina, čak se može reći da su zamišljene kao protuotrov za kolektivnu amneziju. Prva 'Sopro' donosi prikaz sudbine kazališne šaptačice Cristine Vidal, koja je više od 40 godine provela radeći svoj nevidljivi posao u tom teatru. Predstavu smješta među ruševine kazališta, a zatim pomoću pet glumaca i znalačkog korištenja svjetla i glazbe (pjeva se a capella pjesma Nine Simone 'Wild is the Wind') oživljuje duhovite i bolne scene te sjećanje na komade ('Škrtac', 'Tri sestre', 'Berenika') i ljude koji su definirali njenu prošlost te povijest tog lisabonskog teatra.

U drugoj interaktivnoj predstavi, zapravo, jednostavnom ali značenjima nabijenom konceptualnom eksperimentu 'Napamet', glavna zvijezda je bio markantni Tiago Rodrigues. On je u ulozi svojevrsnog knjižničara, vodiča kroz svijet knjiga, braniča memorije, srčano, sugestivno i inteligentno, s puno strasti i entuzijazma, povremeno ironično i duhovito, realizirao i kao glumac i kao redatelj intelektualno poticajanu, emocionalno snažnu predstavu. U predstavi su svi, osim Rodriguesa, neprofesionalci.

Naime, Rodrigues prvo poziva na scenu deset dobrovoljaca iz publike koji u nastavku aktivno i ravnopravno sudjeluju u predstavi. Rodrigues im pomaže da nauče napamet Shakespeaarov sonet broj 30 na hrvatskom jeziku, koji je je i sam odlično savladao. Istodobno na sceni oživljuje književno putovanje, potraga za najvažnijom knjigom, koja je sastavljena od književnih isječaka i citata, autorovih razmišljanja i reminescencija te ispovijesti o vlastitoj obitelji.

Tijekom te potrage slušamo o paljenju knjiga, spominju se i Birkenau, Hitler i Darth Vader, a tu su i priče o Borisu Pasternaku, Josifu Brodskom, Williamu Shakespeareu, Rayu Bradburyju i Osipu Mandeljštajnu i njegovoj supruzi Nadeždi. Primjerice, saznajemo da je nakon što je Mandeljštajn uhićen, a njegove knjige konfiscirane, njegova supruga počela s učenjem njegovih pjesama napamet u grupama od deset osoba, dakle kao i Rodrigues, pokušavajući na taj način zadržati u pamćenju ljudi poeziju svoga supruga.

Na trećoj razini pratimo i sudbinu Rodriguesove 94-godišnje bake Candide, nekadašnje kuharice u restoranu u gotovo napuštenom selu Tras-os-Montes, velike zaljubljenice u knjige, koja gubi vid i zato želi naučiti na pamet jednu knjigu kako bi je potom mogla 'mentalno' čitati.

Osim originalne ideje i uvođenja dobrovoljaca, odnosno 'deset hrabrih vojnika', kako ih Rodrigues naziva u drugom dijelu predstave, značaj, originalnost i ljepota predstave je u tome što slavi važnost pamćenja misli i ideja, pohranjenog u riječima literarnih djela, koje se čuvaju i prenose memoriranjem. Čak i onda kad se sve urušava i nestaje, pamćenje ostaje i čuva sjećanje na prošlost, na ljudske vrijednosti, na humanost.

Također, bavi se i istraživanjem uloge publike u kazalištu, koja se od pasivnih gledatelja pretvara u aktivne sudionike i o čijim reakcijama uvelike ovisi i zanimljivost dinamičnost predstave.

S druge strane, potcrtana je i politička dimenzija očuvanje memorije, koju Rodrigues pojašnjava citatom Georgea Steinera iz televizijske emisije 'Ljepota i utjeha': 'Jednom kada deset osoba nauči neku pjesmu napamet, ni KGB, ni CIA ni Gestapo ne mogu ništa napraviti - bespomoćni su jer će riječi preživjeti'.

Dakle, riječi kao garancija očuvanja memorije. Rodrigues zato duhovito zaključuje da će jednog dana, kad će knjige biti uništene, a riječi izbrisane s interneta, zagrebački HNK moći pozvati ovih desetero ljudi koji su naučili napamet njegov sonet br. 30 i tako ga zauvijek zadržali u memoriji.