Na intiman i osjetljiv način predstavlja se izniman životni put dječačića iz siromašne četvrti Alžira koji je 1957. dobio Nobelovu nagradu za književnost, ističe se u tekstu uz izložbu.

Po riječima piščeve kćeri, Catherine, radeći četrdeset godina u upravljanju očevim radom, primila je tisuće pisama iz cijelog svijeta, a o kojoj god se civilizaciji, kulturi ili temi radilo, svim je tim pismima zajedničko jedno: bratska ljubav prema Camusu.

'Zanimanje koje on pobuđuje nije samo intelektualno, postoji nešto tako instinktivno, nesebično i neposredno poput prijateljstva. To je zato jer se nikad nije odvajao od drugih', napomenula je.

U svojim zapisima o ocu podsjeća na njegove riječi o tome kako nitko ne može umrijeti u miru ako nije učinio sve što je potrebno da drugi žive, a i borio se, često sam, protiv svih oblika ugnjetavanja.

Catherine Camus smatra kako su danas ljudske vrijednosti zamijenjene vrijednostima prezira i učinkovitosti, a volja za slobodom željom za dominacijom, pa više nismo u pravu jer smo pravedni i velikodušni, u pravu smo jer smo uspjeli.

'Težnja za uspjehom navodi ljude da druge koriste kao sredstvo. Moj otac je s tim drugima, svima onima, najbrojnijima, koji svjesno i ustrajno rade ono što moraju svaki dan. U anonimnosti', ustvrdila je.

Tijekom trajanja izložbe u Francuskom institutu prikazuje se i film 'Albert Camus, tragedija sreće' Joëla Calmettesa iz 1999. godine, koji pokušava dekonstruirati negativnu, tragičnu ili pak naivnu sliku koja se često veže uz ovo veliko ime moderne književnosti i političke povijesti.

Prvi dio, posvećen djetinjstvu i mladosti, vraća se na mjesto odakle potječe, u Alžir, drugi je organiziran oko pisanja 'Stranca' i 'Mita o Sizifu', dok treći zamjenjuje riječ javnog čovjeka prisnijom figurom koja se distancira od pariškog kruga.

Izložba je, inače, organizirana u sklopu netom završenog Subversive Festivala, čija je ovogodišnja tema 'Kreativni neposluh', bila nadahnuta upravo razmišljanjima Alberta Camusa, 'alžirskog Francuza i francuskog Alžirca'.