Prema riječima autora koncepcije Feđe Gavrilovića, na izložbi će biti zastupljeno slikarstvo u kojem se najbolje odražavaju tendencije povratka tradicionalnom poimanju umjetnosti kao umijeća, odnosno vještine, i koje istodobno izražava aktualne teme u novom kontekstu.

Drugim riječima, Feđa Gavrilović u djelima mlađih hrvatskih slikara prepoznao je realizam kao karakteristično stilsko obilježje te je tu pojavu odlučio nazvati sintagmom Novi hrvatski realizam

Je li tu riječ o proizvoljnoj i pretenciozno nametnutoj kustoskoj konstrukciji ili o lucidnom prepoznavanju umjetničkih pojava te iščitavanju duha vremena u kojem živimo, još treba razmisliti, ali pred nama je izložba s kojom publika neće imati onaj, u umjetnosti čest i elementaran problem, a to je da neće prepoznati ono što gleda i da će se zbog toga osjećati glupo.

Realizam na kojem se temelji izložba odnosi se na način na koji slikaju mladi umjetnici, koji zadržavaju prepoznatljivost motiva koji slikaju, bilo da je riječ o interijeru, eksterijeru, portretu, autoportretu, simboličkom prikazu, narativnoj sceni ili nečem drugom, i to je njihova zajednička crta. Što se tiče tema o kojima slikaju, one su prilično različite i individualne, pri čemu realizam kako ga vide mladi umjetnici, izuzev u nekoliko slučajeva, ima više veze sa zamišljenim svijetom njihove fantazije, a manje ili uopće nema nikakve veze sa svakodnevicom i stvarnošću u kojoj živimo.

Činjenica je da su svi umjetnici diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti i da su rođeni unutar desetak godina te, u širem smislu, predstavljaju jednu generaciju pa se o toj slikarskoj pojavi može govoriti kao o fenomenu. O većini zastupljenih autora već je dosta pisano, a najpoznatije ime izložbe je Zlatan Vehabović, bez kojeg nema nijedne domaće izložbe suvremenog slikarstva, a koji se ovdje predstavlja sa slikom nasukanog kita, istim radom koji je izlagao i na nedavnom Bijenalu slikarstva u zagrebačkom HDLU-u.

Snažan realizam u svojim interijerima, eksterijerima i portretima pokazuje Stjepan Šandrk, a svijet Pavla Pavlovića imaginativan je, prepun snoviđenja i dječjih igračaka u ogledalu što ga čini poticajnim za psihoanalitičku analizu.

Ljudski lik i njegov izraženi patos, koji podsjeća na sjevernjačku gotičko-renesansnu tradiciju pruža Stipan Tadić, čija je slika 'Baka' uzeta kao jedna od početnih točaka cijelog ovog pokreta.

Ekspresivnost poteza, kontemplativni i često grčeviti izrazi masivnih likova s primjesom ironije karakteristični su za Mirana Šabića, a portreti rokera Fedora Fischera naglašavaju posve različite poglede na svijet: blaziranost i tupost pred ništavilom današnjice, pomirenost s uništavajućom snagom vremena pred kojom stoje kao tužne i kišom oglodane antičke biste zarasle travom.

Miran Šabić

Luka Dundur okušava se u pojedinačnom portretu. Vrlo blijedim bojama, koje podsjećaju na kolorit stare fotografije, slika svoju sestru zamišljena pogleda u scenografiji koja podsjeća na minula desetljeća 20. stoljeća i budi sjetu nedavne prošlosti.

Najmlađa od autorica na ovoj izložbi Ivana Koren predstavlja se dinamičnim pa i donekle slatkastim autoportretom pred grafitima zašaranim zidom spajajući svijet urbane agresivnosti i svoj lik koji se nježno gubi u linijama i boji.

Grafičke tehnike na različitim vremenskim polovima zastupaju Ana Sladetić i Luka Hrgović. Ani Sladetić tradicionalna tehnika poslužila je u stvaranju velike iluzionirane plohe zida starinske, rustikalne kuhinje, a Luka Hrgović izražava se u suvremenoj digitalnoj grafici čija je matrica stvorena u programu za trodimenzionalno oblikovanje.

Na izložbi je zastupljen i crtež: klasične teme u novim interpretacijama Ines Matijević Cakić i crteži vagine Duje Medića. 'Mars i Venera', 'Suzana sa starcima' i 'Razgovor u šumi' Ines Matijević Cakić naslovom i kompozicijom sugeriraju tradicionalnu temu, a njihova izvedba podsjeća na pedantnu liniju i prazne pejzaže 15 stoljeća. Duje Medić komunicira s baštinom simbolički pa je vagina u njegovu slučaju, kao i kod Courbeta, metafora za svijet.

Sumorna praznina urbanih eksterijera tema je slika Valentine Supanz, a pusti interijeri također su motivi i slika Ivone Jurić, ali na posve drukčiji način. Njezin je slikarski rukopis raspršen i sastoji se od sitnih poteza koji nalikuju tehnici divizionizma zbog koje naslikani predmeti vibriraju na granici vidljivog, spoznatljivog i čvrstog te neuhvatljivog i aluzivnog. Na sličan način sliku gradi i Mitar Matić koji u prikazu spavača tom tehnikom nastoji dočarati svijest prije buđenja.

Ivona Jurić

Radove i poetiku Davida Shreima karakterizira dvojnost: barokno obilje u kojemu boje, teksture i linije stvaraju džunglu umjetnikova radnog prostora s jedne te pročišćene i pažljivo tonirane sobe u vermerovskoj profinjenosti s druge strane.

Žanr-prizori, odnosno, prizori ljudi na radu ili u svakodnevici, mogu se vidjeti na slikama Ivane Vulić i Martine Grlić, koje su jako različite po izvedbi, koloritu i temi. Svijet rada u danas propalim tvornicama naslikan po modelima crno-bijelih fotografija, s intenziviranim bijelim osvjetljenjem teži slikarskom dokumentarizmu, oživljavanju radničke svakodnevice i pronalazi estetiku u procesu proizvodnje na slikama
Martine Grlić.

Nasuprot tome, slikarstvo Ivane Vulić pokazuje dokolicu, praznovjerno i ritualno mazanje tijela ljekovitim blatom. Njezin je kolorit intenzivan, a ljudska tijela dana su u preciznim linijama i bogatim teksturama tako da se donekle poistovjećuju sa zemljom i tom čudotvornom nečisti koja leži posvuda po plaži. Radovi ovih dviju umjetnica pokazuju i potpuno različite vizije života: rad je prikazan gotovo poput baleta, kao čisto i estetizirano, oplemenjujuće iskustvo u crno-bijeloj eleganciji, a odmor u prirodi divlje usijanih boja kao valjanje kroz blato.

Izložba Novi hrvatski realizam otvorena je do 20. prosinca.