1. svibnja u jutarnjim satima stigla je i do naših krajeva vijest o smrti Paula Austera. Žalio je, i žali za njim, svijet kojem su knjige inače, a osobito njegove, bile važne. I tako je to kad umre dobar pisac, osim njegovoj obitelji, teško je samo njegovim čitateljima. Dubo su svjesni da taj čovjek više ništa neće napisati, da im više ništa nema ponuditi i dati, da je, na koncu, životu, a tako i pisanju došao kraj. Osim ako se ne pronađu neke bilješke, nedovršeni rukopisi, kojima nakladnici uglavnom nastoje zaraditi na mrtvom piscu, jer je, eto, u svakom dijelu svijeta, samo mrtav pisac, dobar, cijenjen pisac.

Paul Auster, preminuo je u 77 godini života, od posljedica karcinoma. I vijest o tome do danas dolazi u trenutku kada se na zagrebačkom Maksimiru građanima dijele besplatne porcije graha i štrukli. Toliko vlast do danas drži: dijeli nam lako moguće loše spremljen, do kraja neskuhan grah i prijesne štrukle. Paul Auster bio je jedan od onih pisaca koji nije vjerovao vlastima, naprotiv, jedan od onih rijetkih koji je javno progovarao protiv njih, čak i ova vremena, ova opaka vremena političke korektnosti i kulture otkazivanja. Bio je dijete židovskih imigranata koji je svoje najbolje godine proveo u Europi, u Parizu. Bio je američki pisac.

Auster je bio jedan od onih pisaca koje ste mogli ili posve nekritički obožavati i voljeti sve oko njega, scenarije i filmove koje je snimao, stavove koje je javno zastupao, ili vam je bio duboko odvratan i dalek. S njegovim je djelima teško moglo biti sredine. Imala sam tu sreću da njegovu književnost upoznam vrlo rano, danas mislim, u dobi koja nije bila primjerena njegovim tekstovima. I priznajem, malo sam tog shvaćala i uspijevala razumjeti, ali otkrio mi je postojanje nekih novih, dalekih, nepoznatih svjetova. S njegovim sam knjigama kao provincijsko dijete mogla imaginirati i putovati. Ne znam ima li i danas nečeg važnije što književnost može ponuditi: imaginaciju i putovanje.

Nije u Hrvatskoj imao ozbiljnog nakladnika, kao ni posvećenog prevoditelja, kroz sve ove godine, nismo objavili sve njegove romane, nismo otkrili sve svjetove koje nam je mogao ponuditi, ali i to govori o našoj skučenosti, o našim nerazvijenim kapacitetima, o našem neprepoznavanju. Kolektivnom i institucionalnom, prije svega. Da je ovoj državi stalo do njenih građana onako kako tvrdi da jest, knjige Paula Austera, kao i tolikih drugih pisaca, bile bi objavljene, prevedene. Nisu i teško da će ikada biti: možda ga smrt učini takvim, no problem s Austerom je taj što se kod nas, kao generacijski pisac, i to generacije kojoj ne pripadam, čitao u godinama kada smo mi bili zauzeti izbacivanjem stranih tijela iz naše književnosti. Pa kakva bismo mi to država i društvo bili da onda uvudimo neke nove, neke tamo Amerikance, kada se moramo obračunati sa svojima? Auster je jedna od kolateralnih žrtava naših ratnih obračuna.

Kao što je žrtva i jučerašnjeg, prvomajskog slavlja i graha, pa za njega, naprosto, osim na rijetkim medijskim platformama, nije bilo mjesta, a ni vremena: morali su se objaviti svi ti besplatni prvomajski kotlovi graha, brudeta, sva ta silna besplatna hrana koju kao država plaća, a plaćamo je, ustvari mi, porezni obveznici.

Uoči tog kolektivnog ludila zvanog roštiljanje i odmor od radnika u zemlji u kojoj su strani radnici postali problem broj jedan, samo zato što su strani, umire Paul Auster, veliki pisac samoće, osamljenosti, koji je svojedobno i rekao kako je „pisanje vrsta bolesti“.

“Tko bi htio provesti život sjedeći u sobi, stavljajući riječi na papir. To je čudno zanimanje. Mora vam se sviđati samoća“, izjavio je. I sve njegove velike knjige, sva književnost koju je stvorio, od poznate newyorške trilogije do totalnog romana 4 3 2 1, pripovijesti su, ustvari, o samoći. U njegovim knjigama „U zemlji posljednjih stvari“, „Mjesečevoj palači“, „Levijatanu“ te „Timbuktuu“, govori o samoći, usamljenosti, o onima koji su sami i onima koji su usamljenici i to pišući o istragama i drama, jezikom trilera i detektivskog romana, jezikom trajne napetosti.

Svaki veliki pisac, u nečemu je, sličan svakom velikom nogometašu. Trajna napetost koju nam dobar nogometaš, odnosno, dobra utakmica donosi, vrlo je slična onome što književnost trajne napetosti kakva je Austerova, pruža čitatelju. Velika je to igra puna magije i čudesa, puna katastrofa i praznih šuteva, sva od pokušaja da se iz kornera postigne akcije, sva od strasti i fanatizma. Auster je bio takav pisac: riskirao je i nije se libio stvoriti svoj žanr, da bi mu bilo dovoljno široko, ugodno i udobno. Kao što i dobar nogometaš, mora osvojiti, pokoriti tu travu, te tuđe, neprijateljske noge, tu loptu, prepoznati svoje, i pucati. Usuditi se pucati. Paul Auster bio je pisac koji stvorio žanr za sebe, način pripovijedanja za sebe, onako kako je Maradona stvorio rulet, svoj dribling. Ako želite preživjeti, jedino se tako i može.