'Među članovima imamo od jedva 18-godišnjaka do ljudi od 65, 70 godina. Bilo je i onih koji su sa 16 došli u 'Kovačić', a kad su tako mladi, ako osjetimo da je glas dobar, da ima potencijala, ali nije još mutirao, obično im kažemo da dođu za godinu-dvije i probaju opet. Najviše imamo studenata i ljudi do 35 godina, a najdugovječniji član nam je gospodin koji pjeva u 'Kovačiću' već preko 45 godina. Zanimanja naših članova također su raznovrsna. Imamo puno doktora, informatičara, profesora svih mogućih grana, arhitekata, fotografa, pravnike, odvjetnike, strojare, umjetnike...', kaže nam Veton Marevci, prvi asistent dirigenta u Akademskom zboru Ivana Gorana Kovačića (IGK), na početku ovogodišnje velike audicije za nove članove održane 15. listopada na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Na koncu je, kako su nam dan kasnije dojavili iz zbora, prošlo 62 ljudi.

Bila je to zapravo ulazna audicija, za pripremni ili B zbor, kako ga interno nazivaju goranovci. Ona je, objašnjava Marevci, najosnovnijeg tipa te traje doslovno dvije minute u kojima on i kolega dirigent Luka Vukšić, kroz jednu ili dvije vježbice, ispituju intonacijsku vještinu - može li netko, kad mu se odsvira neki ton na klaviru, ispravno svojim glasom intonirati taj ton. Provjeravaju i osnovne karakteristike glasa, njegovu kakvoću, volumen i opseg.

'Dođu nam nekad ljudi kojima je ili netko rekao da sjajno pjevaju ili je njima samima 'pod tušem' ugodno to što čuju. Međutim ako netko ne može pravilno intonirati, onda nažalost nema šanse da uđe u ovaj zbor. Jednostavno bi za tu osobu u 'Kovačiću' to bilo puno više muke nego radosti', kaže Marevci.

Nakon prolaska ove audicije i ulaska u B zbor nove se članove, objašnjava nam, budući da imaju različitu glazbenu prošlost, polagano uvodi u zborsko pjevanje, u svijet klasične glazbe, u osnove vokalne tehnike i disanja. Onda uče tzv. zborsku abecedu, nekoliko legendarnih kompozicija koje svaki zboraš mora znati, poput Mozartove 'Ave verum corpus', 'Svrši stopi moje' Krste Odaka ili studentske himne 'Gaudeamus igitur'.

Tada pak slijedi pravi posao - uvježbavanje glavnog djela koje će biti na sljedećoj audiciji za takozvani A zbor, odnosno za punopravno članstvo u IGK-u. Ta audicija se, prikladno, naziva audicijom opstanka, a za nju se članove B zbora priprema mjesecima. Ovaj put bit će negdje u siječnju, a djelo koje će zboraši za nju učiti jedna je od vokalno najzahtjevnijih kompozicija svih vremena, Beethovenova 'Missa Solemnis', dugačka 90 minuta. Za razliku od prve audicije, ove na kojoj smo i sami bili, i koja se radi jedan na jedan s dirigentom, audicija opstanka je u vokalnom kvartetu, za sopran, alt, tenor i bas, te ispituje može li osoba konstantno pjevati svoju dionicu bez toga da ju bune ostale.

Na toj završnoj audiciji, objašnjava nam Marevci, gleda se koliko je osoba svladala materijal na kojemu su radili svih tih mjeseci i koliki je njen vokalni napredak, ali i to koliko je tko od članova bio ozbiljan i dolazio na probe.

''Kovačić' je razonoda, ali vrlo ozbiljna razonoda i obaveza. Probe imamo tri puta tjedno po dva, dva i pol sata. Za žene su ponedjeljkom i srijedom, za gospodu utorkom i četvrtom, a petkom su svi zajedno. Ne tražimo da se dolazi na svaku probu, ali za članove je bolje da su što redovitiji jer glazba kojom se bavimo jednostavno ne dopušta da se radi neozbiljno te si ne možemo dopustiti da jedne osobe nema mjesec dana. Ne može naučiti djelo u tako kratkom razdoblju i ako izostane s nekoliko proba, zaostaje u radu. U tom je slučaju bolje biti pošten i priznati - 'čuj, pokušao sam, ne ide'. Kada bi svi dolazili dva puta tjedno, s time se već može raditi jer i nama je teško stvarati jasan i konkretan zvuk ako svaki put imamo vrlo različitu dionicu. Trudimo im se zato već kroz B zbor osvijestiti to koliko je važno dolaziti i biti dio tima, baš kao u nogometu ili košarci. Ako osoba zna da će imati pretrpan period, dovoljno je da nam javi i kaže - 'doći ću samo na deset proba' i slično. Čist račun, duga ljubav', kaže Marevci.

Jednu od djevojaka koja je došla na ovogodišnju audiciju, studenticu kroatistike Luciju Bokšić, pitali smo kako će, ako uđe u zbor, kombinirati sve svoje obaveze.

'Multitaskat ću, kao i dosad, zbog čega će patiti moje spavanje', rekla nam je i dodala da je za 'Kovačić' čula od svoje mame.

'Uvijek se govori kako je jedan od najpoznatijih u Zagrebu pa sam odlučila probati. Pjevam čisto amaterski, rekli su mi da sam dobra, pa sam htjela provjeriti je li to točno, a htjela bih i uvježbati vokal', rekla nam je Lucija, a bavi se i slikarstvom i plesom te uz fakultet i radi.

O kombiniranju obaveza u zboru s onim ostalim poslovnim i životnim ispričao nam je i Robert Iveković-Misirača, diplomirani povjesničar koji sada nastupa i na daskama kazališta Komedija u mjuziklu 'Jesus Christ Superstar', kao član ansambla.

''Kovačić' mi već gotovo sedam godina osobno predstavlja protutežu svakodnevnici i nudi ispušni ventil nakon teškog dana, a posebice je bio protuteža tokom studiranja povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu jer mi je bio potreban odmak od povijesnih zbivanja, političkih odluka velesila i sukoba među istima te sam često priželjkivao posvetiti se onoj drugoj strani povijesti u kojoj čovječanstvo nešto gradi, sklada, stvara i ostavlja na čuvanje budućim generacijama. Tu drugu stranu povijesti iskusio sam kroz mnogobrojna djela koja je 'Kovačić' izvodio, a sa svakom probom i svakim novim koncertom stjecao sam nova saznanja i iskustva. Sada ih prakticiram na daskama kazališta Komedija', kaže Iveković-Misirača.

U zboru je već preko 20 godina i Marija Štanfel, oftalmologinja KBC-a Zagreb, koja je u njega slučajno dospjela na drugoj godini predavanja, prateći rođakinju na audiciju.

'Sjećam se da mi je nekoliko puta morala ponoviti kamo ide. Kad sam već bila tamo, otišla sam i ja na audiciju, a kad sam našla svoje ime na popisu onih koji su položili, odlučila sam otići na probu i vidjeti o čemu se radi. Ostalo je povijest', kaže nam Štanfel, dodajući da je zbor od početka shvaćala vrlo ozbiljno.

'Na probe se moralo ići. Ili dolaziš i naučiš ili te nema. Audicije su bile za svako novo djelo, za svako putovanje sve bi nas redom izrešetali i provjerili tko je najbolje savladao gradivo. I onda bi ta ekipa pjevala koncert ili išla na turneju, neovisno o tome koliko ste dugo bili u zboru. Tako je i danas. Trud, zalaganje i dobro odrađen posao se isplate', naglašava Štanfel i dodaje da, ako se u startu zarazite, i zbor i probe i druženja sa zborskom ekipom postaju neizostavan dio vašeg života.

'U zboru imate prijatelje. Imate hrpu poznanika s kojima dijelite lijep i dinamičan hobi. A probe su poseban dodatak životu. Možete doći mrtvi umorni i neraspoloženi i onda vas ta aktivnost tako razbudi i digne, dok pjevate koristite skroz druge resurse, ponesu vas energija i usmjerenost zajedničkom cilju, nasmije vas voditelj probe nekim komentarom, popričate s ljudima u pauzi, odete na piće. Imate život i kad vam se čini da ga nemate. Bilo je perioda kada se činilo da bi trebalo prestati ići na zbor i posvetiti se nečem drugom. Ali onda najave neki koncert, koji nikako ne želite propustiti. Ili neko putovanje. Pa se opet zakačite', kaže Marija Štanfel, u dva mandata i predsjednica zbora, od 2011. do 2015. To joj je, tvrdi, bio najdinamičniji i najljepši period u životu - kad bi odradila svoje na poslu, i to u vrijeme kad je imala i puno dežurstava i putovanja i edukacija, popodne i navečer organizirala bi i koordinirala stvari za zbor, dogovarala s dirigentom svakodnevne poslove, ugovarala nastupe, kombinirala financijske konstrukcije te redovito išla na probe.

Kada ste u 'Kovačiću' ovako (pre)dugo, nema puno prostora za odvajanje zbora od ostatka života. Do sada su vam svi segmenti života isprepleteni zborskim ljudima i događajima, većina ljudi s kojima se privatno susrećete na neki je način povezana sa zborom - pjevali ste nekad skupa ili pjevate sad. Dok god je zbor u prvih tri do pet stvari, sve funkcionira. Na onoj praktičnoj razini, kao i s ostalim do čega vam je stalo, posložite prioritete i napravite mjesta. Filozofski gledano, uvijek ima nešto što niste napravili ili doživjeli jer ste radili nešto drugo. Tako da uvijek imate razloga biti nesretni zbog onoga što propuštate. Ili možete izabrati raditi ono što vas veseli i u čemu ste dobri te onda uživati u tome. Uskladiti očekivanja i realnost. A moja je realnost bogat profesionalni život u krovnoj zdravstvenoj ustanovi, obogaćen pjevanjem u vrhunskom zboru koji čini preko stotinu mladih, ambicioznih i vrijednih ljudi. Očekivanja mi ponekad ne idu tako daleko', zaključuje Štanfel.