Kada je od glazbenika čula da su im nakon premijere djeca prilazila, zahvaljivala i grlila ih, znala je, kaže nam, da je to - to. Mjeseci i mjeseci rada se kriju iza četrdesetminutne predstave koju je publika imala priliku vidjeti i na Hrvatskoj radio televiziji, a za čiju su pretpremijeru i premijeru na 62. Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku ulaznice prodane u sat vremena. Na početku razgovora redateljica iza koje su brojni hvaljeni angažmani i ostvarenja govori nam da nikada nije izgubila nadu da će kazališne i koncertne dvorane biti opet pune.

'Dok smo radili predstavu nismo mogli znati kako će reagirati šestotinjak djece na otvorenoj sceni. Bio je rizik ostaviti neke glazbene brojeve izvorno dugim, bez pretjeranih scenskih efekata, s ciljem poticanja male publike na slušanje glazbe. Ono što smo silno željeli je da orkestar ima glavnu ulogu, i da djeca napokon upoznaju ove sjajne muzičare. Tko su oni? Zašto ih je tako puno i koja je njihova uloga u orkestru te zašto jedni sviraju jedno, drugi drugo i kako da to zajedno zvuči fenomenalno, pitanja su koja se postavljaju u ovoj čaroliji za djecu. Obitelji Drvić – Puhić, Gudić – Žicić, Limarić i Udaraljkić, te gospon Klavirić i gradonačelnik Frakić, stanovnici su grada Zvukograda, grada koji je naučio živjeti u harmoniji.

Zašto baš ta tema i kako je iopće izgledao tijek nastanka predstave?

Ta tema se postavila važnom u trenutku lockdowna, kada se odjednom sve ugasilo. Zatvoreni u četiri zida počeli smo stvarati kako najbolje znamo. Muzičari su svirali iz svojih stanova, glumci su snimali mini filmiće, a ja sam počela pisati. Za vrijeme lockdowna nastale su 44 priče, koje se i sada mogu pročitati na web stranici Samizajedno, a među njima je i priča 'Napokon orkestar' koju sam napisala sa mojom sestrom Paolom Radin, flautisticom. U toj priči se osim tako željene harmonije provlačila i riječ korona, koja muzičkim rječnikom označava stanku, pauzu, produljeni ton. Kad malo pogledamo našu situaciju, i mi smo tada bili u produljenom tonu, čekali smo neko bolje vrijeme, neki nastavak života, vrhunac glazbe, koji dolazi nakon te stanke. I mi smo počeli slušati jedni druge i osluškivati prirodu tek kada se svijet zaustavio. Nadam se da će kao i u ovoj našoj priči za djecu, i naša korona dovesti do harmonije i ljepšeg života.

Tko je sve radio na predstavi?

Tek kada je Marin Rabadan, član Zagrebačke filharmonije, napisao autorsku glazbu, Josipa Bilić, sopranistica i Marko Hergešić, glumac utjelovili su te likove, a Branko Lepen je osmislio scenografiju, Dženisa Pecotić kostime, Dunja Niemčić rekvizite i crteže, Tihana Strmečki koreografiju, Antonija Veljačić animaciju... Muzicirala je Zagrebačka filharmonija pod vodstvom dirigenta Krešimira Batinića, i čarolija je bila potpuna. Veliko hvala i Hrvoju Banaju koji nas je umjetnički savjetovao, Tei Rabadan koja je bila važan kotač u kreaciji, Darinki Trinajstić kojoj nije promakao ni jedan detalj u organizaciji i Zvjezdani Bardun, producentici.

Obzirom na sve težu financijsku situaciju u području umjetnosti, i ova predstava je nastala reciklažom i dobrohotnošću drugih institucija – Kazališta Gavella, Kerempuha, HNK-a u Zagrebu i Moruzgva te Husar&Tomčić škole pjevanja; posudili su nam svoje rekvizite, scenografske elemente, i otvorili vrata dvorana za vježbanje. Veliko im hvala, harmonija je počela upravo od njih. Vjerujem da bi još mnogo predivnih projekata moglo nastati reciklažom starih predstava, a tu vidim i ekološku važnost. Skladišta su prepuna umjetničkih djela koja čekaju neku novu priču.

Jeste li zadovoljni reakcijama publike?

Prezadovoljna. Publika, pogotovo ova najmanja ne može lagati. (smijeh) Tijekom cijele predstave su reakcije bile otvorenim pljeskom, plesom i spremnim odgovorima djece. Ulazak svake obitelji instrumenata i svaki song bili su popraćeni pljeskom, a na kraju su to zapečatili zagrljaji male publike s orkestrom i solistima. Meni dovoljno da znam da se naš trud isplatio. Posebno me se dojmila kritika dvanaestogodišnje djevojčice Ave Klisović, koja je napisala na stranicama Međunarodnog festivala djeteta: 'Ova predstava je stvarno bila magična! Nisam prije doživljavala klasičnu glazbu na takav način. Umjetnost sviranja su nam približili na jako zanimljiv način. Pokazali su nam glazbala kroz obitelji i pričali priču o Zvukogradu. Ovo je jedna od najboljih i najemotivnijih predstava koje sam ikada pogledala.' Evo, zbog nje smo sve ovo radili!

Iza vas su uspješni projekti, na što ste posebno ponosni?

Na to da svakom projektu pristupam s istim žarom i entuzijazmom, bilo da se radi o vojnom mimohodu, predstavi za djecu, ili interaktivnom performansu. Uvijek imam sličan pristup, a to je da osluškujem suradnike na projektu, jer, kako i sama poruka predstave glasi - umjetničko djelo nastaje suradnjom, harmonijom, osluškivanjem okoline i sukreatora u istoj priči. Nitko se tu ne ističe, ne smije prevladati niti jedna dimenzija umjetnosti, već svi zajedno trebamo raditi da bi priča, to jest poruka, bila iznesena. A poruke su važne, jer je umjetnost aktualna, ona odgovara na trenutno stanje svijesti i svijeta. I savjesti, koja povlači odgovornost – da svi mi, na svoj način možemo pridonijeti boljitku. Jer, egzistencija nije samo ona materijalna, dapače, ona je duhovna, umjetnička. Pri kraju predstave, nakon minute šutnje, izvođači se pitaju kakav bi to svijet bio bez umjetnosti – bez glazbe, slika, pisane riječi... pa tko bi opjevao ljubav? A, ljubav je ta koja nas i dalje drži zajedno.

Što vam je najdraže u procesu stvaranja predstave?

Rad s glumcima, u ovom slučaju sa glumcem i sopranisticom. Marko Hergešić i Josipa Bilić su beskrajno talentirani , maštoviti i prisutni u svakoj sekundi predstave. Jako puno rješenja je proizašlo upravo iz njih. Najuži tim koji čini njih dvoje i korepetitor Viktor Čižić te skladatelj Marin Rabadan i dirigent Krešimia Batinić, pretvarao je svaku probu u smijeh i veselje. S proba smo odlazili ispunjeni i zadovoljni i uvijek su nam trajale prekratko. Nakon premjere je uvijek prisutna mala doza praznine, jer smo radili nadljudskim tempom, ali tu prazninu nadopunjuje radost zbog uspješnog rezultata.

Do sada sve što ste radili je dobilo odlične kritike. Koliko vam to daje vjetar u leđa?

Nisam baš uvijek dobila odlične kritike. (smijeh) Dapače, potrebne su i one lošije da bi se čovjek poravnao, i da nikada ne bi zaspao. Svi vrlo lako upadnemo u kolotečinu života i uvijek smo u riziku da počnemo štancati. Ili nam je takav period da jednostavno ne izlazi bolje iz nas. No i taj dio života je potreban. Doživjela sam i mlaki pljesak i kritiku i nije mi bilo svejedno, ali je bilo potrebno. Ovakve reakcije publike kakve smo dobili u Šibeniku svakako ohrabruju i potiču, a ono što me posebno veseli je radost i zadovoljstvo orkestra. Jer, ipak je ovo predstava o njima, i zbog njih sam imala najveću tremu. Kada sam vidjela njihove izraze na licu i kako su uključeni u predstavu od ulaska do naklona, želim još više stvarati i raditi za njih i s njima.

Što vas uče djeca, a što vi učite od njih?

Da se treba veseliti malim stvarima. Da zaboravim na ljutnju, brzo opraštam, i, najvažnije, da se nikada ne prestanem igrati.