'Srpkinja. Ona je Srpkinja', komentirala je gospođa u bundi koja je u jednom trenutku sjela pored potpisanog novinara sinoć u Knjižnici Bogdan Ogrizović. Srpkinja u pitanju bila je dramaturginja Borka Pavićević, osnivačica legendarnog beogradskog Centra za kulturnu dekontaminacija, koja je s povjesničarom umjetnosti Ješom Denegrijem doputovala u Zagreb na tribinu 'Suočavanje s Europom'.

Iako je većina publike u prepunoj knjižnici predstavljala zagrebačku kulturnu kremu, očito se i među takvima mogu naći oni kojima će Pavičević prvenstveno biti Srpkinja i ništa više: ni jedna od najhrabrijih protivnica režima Slobodana Miloševića, umjetnica i aktivistkinja koja je s Centrom za kulturno dekontaminaciju stvorila nevjerojatnu oazu intelektualne slobode, žena koja je srčano branila dostojanstvo žrtava Srebrenice kada su ih najgori velikosrpski nacionalisti blatili i tako dalje. Moglo bi se još mnogo nabrajati, ali onima koji ljude gledaju isključivo kroz nacionalnu prizmu ništa od toga nije ni važno. Taj mali detalj, proplamsaj šovinizma ispod pažljivo izgrađene građanske fasade, pokazuje da se Hrvatska treba još mnogo više suočavati sa sobom nego s Europom.

Ali, vrijeme je vladine kampanje za ulazak u EU, pa se na početku razgovora – u kojem su još sudjelovali režiser Rajko Grlić i multimedijalni umjetnik Slaven Tolj – napomenulo da su sudionici debate, htjeli – ne htjeli, i svojevrsni manekeni državne proeuropske politike. Rajko Grlić je napomenuo kako se 'oduvijek osjećao dijelom Europe', ali je prema njoj uvijek imao i zdravu skepsu, no da ga čudi mrzovolja njegovih zagrebačkih prijatelja koji kažu da će na referendumu glasati protiv ulaska u EU. Grlić smatra da je najgore ostati sam, izvana, te želi Hrvatsku vidjeti u EU-u.

Pavićević je pak istaknula da se nakon pada Miloševića srpski nacionalizam 'prelio u neoliberalni kapitalizam', u kojem 'sve što nije ukradeno biva kupljeno' te naglasila da je u Beogradu 'rasprava o Europi blokirana'. Svaka kritička opaska na račun EU-a se odmah kooptira od strane ekstremno nacionalističkih organizacija poput Dveri Srpske ili Naši, čiji je cilj Srbiju pretvoriti u pravoslavnu džamahiriju. Ipak, to ne znači da se ne treba osvrnuti na europski birokratski novogovor, kako ga je opisala i par puta savršeno parodirala Pavićević. Ipak, zaključak Borke Pavićević bio je da zemlje bivše Jugoslavije trebaju težiti EU-u: 'Doveli smo se u položaj neravnopravnosti, pa nam je potreban EU da nas dovede u red.'

Ješa Denegri je napomenuo da živimo u vremenu 'nove nepreglednosti' postmodernizma, osvrnuvši se kasnije detaljno na karijeru Marine Abramović, jedne od najpoznatijih svjetskih umjetnica današnjice, koja je karijeru započela performansima i u Zagrebu sedamdesetih godina. Denegri je zaključio da treba 'uvažiti nove parametre svijeta umjetnosti', koji ima i svoj globalni nivo, a na njemu nije iznenađujuće kada se Abramović u međuvremenu, poput Lady Gage, pojavljuje okružena tjelohraniteljima i cijelom svitom pomoćnog osoblja.

Multimedijalni umjetnik Slaven Tolj se pak pokazao odgovarajuće mrzovoljnim kada je govorio o sudbini Dubrovnika, grada u kojem živi i koji smatra svojim: 'Dubrovnik više nije grad, nego destinacija, brišu se posljednji tragovi života, a grad više ne vole ni njegovi građani'. Tolj smatra da se 'umjetnošću u Dubrovniku ne može puno napraviti', nego je potreban aktivizam, te se stoga uključio u inicijativu 'Srđ je naš', koja prosvjeduje protiv gradnje ogromnih apartmanskih naselja. S druge strane, kako je napomenula i Borka Pavićević, pobuna je 'imanentno europska i tako trebamo ući u Europu', pa se u tom kontekstu aktivizam Slavena Tolja čini vrhunskim izrazom europejstva, ništa manje značajnim nego, primjerice, višemjesečni prosvjedi građana protiv gradnje velikog željezničkog kolodvora u centru grada.

Dakle, suočavanje s Europom je i suočavanje s Hrvatskom, u kojoj jedan Slaven Tolj – koji je dvije godine proveo u uniformi HV-a braneći Dubrovnik – nije službeno među pola milijuna navodnih branitelja. To je i suočavanje s kontroverznim istarskim županom Ivanom Jakovčićem, kojeg će Rajko Grlić braniti kao antifašista, a Tolj opisati kao 'lokalnog diktatora'. To je i činjenica da je na kraju večeri, nakon nadahnutog završnog izlaganja, najveći i najglasniji aplauz dobila Srpkinja Borka Pavićević. Koja je suptilno svjedočila i o tome što znači okrenuti leđa Europi, kao što se događa u Srbiji: amputirati vlastite noge i vječno stajati u mjestu.