Jeste li znali da je Drago Krpina 'eminentni političar'? U očima nekih očito jest, primjerice onima Đure Vidmarovića koji je nekadašnjeg HDZ-ova saborskog pitbula, poznatog po seriji verbalnih i fizičkih incidenata kojima je devedsetih doprinosio razvijanju parlamentarizma u Hrvata, opisao baš tako. No, Krpina je i bivši – a ne samo eminentan! - političar, ali zato je pjesnik-poletarac, koji se danas u Matici Hrvatskoj predstavio drugom zbirkom pjesama 'Predjesenja melankolija', u izdanju Alfe. I da ne bude zabune, odmah na početku je rečeno da je to 'hrvatska knjiga', koja čuva 'hrvatski jezik', pa je logično da bude predstavljena u Matici Hrvatskoj, kao i da se pridjev 'hrvatski' čuje češće nego riječ 'poezija'.

Unatoč elokventnom predstavljanju Krpininih poetskih prijegora, čitanje njegove zbirke pokazuje da je ipak više uspio 'hrvatski' nego pjesnički. Đuro Vidmarović je na početku svojeg obraćanja obećao biti objektivan, da bi onda Krpinine pjesme opisao kao 'neoromantizam', usput proglasivši smrt postmodernizma ('koji je opsovao sve što je imao', a spomenuti su u toj bujici da 'etički pristup politici može imati samo čovjek kršćanske orijentacije', što dokazuju, eto, i 'kršćanske tendencije' pjesnika Krpine. Ubrzo nakon toga je Vidmarović nekako u svoje izlaganju uspio ugurati i Blanku Vlašić, Nikolu Šopa, Dragutina Tadijanovića i Sergeja Jesenjina, od kojih s onime što Krpina stihotvori možda jedino – i tu uz opasno natezanje – veze ima pokojni bard Tadija.

Bizarnosti tu nije bio kraj, nego početak jer je uslijedilo ultradramatično recitiranje Božidara Alića, i to praćeno zvucima glasovira. Glumac je razvlačio riječi do prsnuća, pravio dramske pauze tolike naglašenosti da su brzo prešle u karikaturu, uzdisao i prolazio rukom kroz ruse kose, a sve kako bi iskazao dubinu i osjećajnost stihova Drage Krpine. Ne može se poreći da osjećaja tu nema, naročito onih najbanalnijih koji se javljaju kad se um ograničena horizonta zapita stvari poput 'Ima li života nakon smrti?' i 'Ima li ovaj život smisla?'. Kod pjesnika Krpine su oblaci 'teški i mrki', snijeg odlikuje 'bjelina', vode su 'tamne i teške', proljetni suton je 'nabujao nostalgijom' i tako dalje. Možda se u zbirci 'Predjesenja melankolija' negdje kriju i paradigmatske 'žute dunje na ormaru moje bake', ali i bez njih je jasno kako se čitatelju nudi staromodna, pučkoškolski intonirana poezija, čija melankolija nema veze s Baudelaireom ili Rilkeom (kladio bih se da ih Krpina nije čitao, odnosno razumio ako jest) nego je više usmjerena na tugaljivost uslijed sjećanja na omiljenu ovcu koju su – odbjeglu od stada – rastrgali lički vukovi.

Urednik knjige Božidar Petrač se u vezi s kvalitetom objavljene poezije izrazio diplomatski, ali dovoljno jasno da se može shvatiti: 'Knjiga nije veliki prinos hrvatskoj poeziji, koja odavno poznaje takve stihove.' Da, poznaje ih i svaka srednjoškolska zadaćnica, samo njihovi autori nisu godinama sjedili u Saboru, pa im se onda zbirke poezije baš i ne objavljuju. Doduše, Petrač se u pogovoru knjizi potrudio velikim riječima i metaforama uzdići Krpinino pjesništvo: 'U takvim sudarima različitih pjesnikovih iskustava neugasle nade i neumitnog kraja, sablazni križa i njegova poricanja kao da posadašnjuje i posvješćuje uvijek nazočnu, otkako je svijeta i vijeka – zapravo od Adamova pada – čistu zavazda suvremenu jobovsku situaciju.'

Na kraju se prisutnima – njih oko 25, s prosjekom godina oko 60 – teatralno obratio i pjesnik Drago Krpina, s 'nekoliko usputnih misli', kako reče: 'Kad ljeto mine, svi mi osluškujemo fijuk jesenjih vjetrova' , 'naše vrijeme je vrijeme skrivača, a u igri skrivača nema mjesta za lirsku istinu', 'čovjekova duša ne može biti ni moderna ni staromodna'. Usputne svakako, misli možda. U svemu tome je Božidar Alić izdeklamirao još par Krpininih pjesama, posljednju poprativši dubokih uzdasima, drhtavicom i suzama u očima, kao da se opet vratio u traumatičnu scenu smrti grofa Ratkaja.

Ipak, ne treba ne spomenuti nešto što je na promociji 'Predjesenje melankolije' zvučalo doista autentično i kvalitetno, a to je sviranje mlade pijanistice Ive Horvatić, koja je profesionalno odradila svoje i nije uopće kolutala očima. Slušati kako Alić jeca Krpinine stihove i ne zakolutati očima, e to je umjetnost!