Iako je sakralni ciklus posebno poglavlje Šulentićeva slikarstva ono se izdvaja iz njegova cjelovitog opusa samo tematskom i ikonografskom slojevitošću. Njegov stilsko-morfološki diskurs nije se, kao u većine slikara, na sakralnim temama podredio zahtjevima naručitalja ili ikonografije, pa je tako i u tom segmentu ostao jednako svojstven i ekspresivan.

Deset godina poslije Marije Bistrice nastala su antologijska djela njegova sakralnog opusa. Živeći u idiličnoj prirodi podsljemenskog Ksavera, u najbližem susjedstvu i bliskosti sa ksaverskim franjevcima, šezdesetih godina prošloga stoljeća (1963–1968.) Šulentić se u religioznoj predanosti intenzivno zaokupio sakralnim temama. U crkvi sv. Franje Ksaverskog ostvario je tada monumentalni ciklus slika. Iz žive vode vlastitog duha preobražavao je vizije u slike, a za takvo što valja imati veliku moć duhovnog uživljavanja i istinsku vjeru.

U sakralni prostor ksaverske crkve Šulentić je kročio 1963. godine najprije s oltarnom palom Sv. Franjo Ksaverski na glavnom oltaru. Sljedeće djelo bila je monumentalna figuralna kompozicija, triptih Posljednja večera (1964.), golemih dimenzija od preko pet metara, zamišljena prvotno za samostanski refektorij. No, čini se da time Šulentić nije bio zadovoljan. Htio je, jamačno, u toj crkvi ostaviti dublji trag. Poput Michelangelove Sikstine želio je svoju kapelu. Umjesto u refektorij, čudesna Posljednja večera smještena je tako u svetište crkve kao druga slika velikog sakralnog ansambla koji, uz već spomenute, čine još tri velike uljane slike s temom: Govor na gori, Večera u Emausu i Sv. Franjo propovijeda pticama, od kojih su dvije potonje i Posljednja večera izložene na ovoj izložbi.

Slika Posljednja večera, monumentalnih dimenzija, prema tumačenju Mladena Pejakovića, komponirana je u sikstinskom pravokutniku. Kristov lik obavijenim magičnom svjetlošću, upisan u kružnicu i kvadrat, strogo je centriranim u središte kompozicije što znalački implicira simboliku, koja je neosporna. Čudesnim spojem dramatike, postignute isprepletenim i uzgibanim likovima apostola ekspersivne izražajnosti i neizrecivog mira koji se širi uokrug iz magične bijele svjetlosti što obavija oduhovljeni i već posve nadnaravni Isusov lik, ostvarena je transcendencija jake dojmljivosti. Taj transcendentni prizor uvjerljivo suočava promatrača s veličinom biblijskog događaja – objavom Kristove božanske svetosti i dramatskim nagovještajem žrtve koja će uslijediti.

Večera u Emausu, (1968.) vjerno predočuje Šulentićevu sposobnost da likovno izrazi onu suštinsku bit koja biblijskom događaju određuje religijski smisao. Smirenom kompozicijom, rafiniranim koloritom i igrom svjetla i tame uspio je ostvariti dojam opčinjenosti, zgusnuti magiju trenutka, kad vidno impresionirani učenici u činu prelamanja kruha prepoznaju Isusovu božansku nazočnost. Druga monumentalna kompozicija Sveti Franjo propovijeda pticama, smještena u magičnorealistički krajolik, još je jedna eksplikacija Šulentićeve vizionarne oduhovljenosti religiozne teme. Riječ je o visokom dosegu spoznaje čudesnoga i nadnaravnoga, što je tom fanjevcu-dobročinitelju, pribavilo Svetost. Ne možemo se oteti dojmu da je u tom prizoru dosegnuta spiritualna vizija elgrekovske snage iskaza, koja nema usporedbi u našem sakralnom slikarstvu toga razdoblja.

U opsežnim pripremama za realizaciju tog monumentalnog ciklusa slika za crkveni prostor Šulentić je izradio stotine studija u tehnici gvaša, akvarela i crteža tušem. One su mnogo više od skica i studija. Slikar je duboko je zahvatio u golemi inventar novozavjetnih tema, među kojima su najbrojniji prikazi iz života Isusa i sv. Franje Ksaverskog. Slikao je njihova čudesa, propovijedi, a najekspresivnija među njima brojna su uprizorenja Muke Kristove, od Molitve na gori, do Razapinjanja, Golgote, Uskrsnuća i Uzašašća. Rađene su u jednom dahu, u vrućici inspirativnog naleta, temperamentno, žestokim, škrtim, sumarnim potezima. Ekspresivnim duktusom i sažetom opisnošću ostvarena je u toj ekstatičnoj interpretaciji začudna duhovna dimenzija.

Na tragu velikih predhodnika Šulentić se tako u sakralnom opusu svojim kreativnim temperamentom približio – onostranom, beskonačnom i svetom. Obdaren stvaralačkom inventivnošću, tim božanskim darom koji je, kako netko reče, najviša čovjekova sposobnost, znao je temama kršćanskog predanja udahnuti spiritualnost koju prožima svjetlost odozgora.

Po dvije ulaznice osvojili su:

Krunoslava Čuljat
Ivka Poljak
Milivoj Škreblin