Udovice se u Bibliji, i Starom i Novom zavjetu, spominju osamdesetak puta. Najpoznatija biblijska udovica je Tamara, žena za koju ne znamo s koliko su je godina udali za Era, najstarijeg od Judinih sinova. Važna je Tamara u Bibliji; njeno postojanje i rodbinske veze dovest će do Krista. Možda se i samo zbog tog spominje. Nikad to nećemo saznati. Neke priče, naprosto, na ovom svijetu, moraju ostati neispričane ili moraju čekati, jako dugo čekati da dođe vrijeme njihova pričanja. I koliko god da nam se danas čini da su one iz nekih dalekih, prošlih vremena, vremena koja ne možemo ni imaginirati, one su uvijek tu.

Davorka Vukov Colić (1950.), novinarka i spisateljica, supruga hrvatskog novinara i diplomata, Dražena Vukov Colića, s kojim je zbog njegovog posla, proputovala svijet, napisala je jednu od tih nikad ispričanih priča. Napisala je knjigu „Draga Ulija – Ljubavna pisma s otoka“, o vremenima koja nisu završena tako davno, o vremenima koja živimo i danas, o društvenim obrascima vremena koja nam se ponavljaju.

Čekanje koje boli

Njena knjiga „Draga Ulija – Ljubavna pisma s otoka“ tematizira sudbine otočkih žena, Ulije, Jerke, Mare i Lenke, mladih žena koje su svoje muževe morale ispratiti u neke bolje svjetove, one u Buenos Airesu, New Yorku, Trstu, svjetove u kojima će se oni bolje snaći, zaraditi novac koji će potom slati kući, svjetove u kojima će oni zaboravljati one koje su vezali za sebe čekanjem, i stvoriti nove obitelji.

O zarobljeništvu i čekanju, o ljubavi koja živi od pisama i na pismima, o obiteljima koje se, ustvari, raspadaju i prije nego se sastave, govori njena knjiga. Vrijedna, rijetka, po svemu, i antropološka, dragocjen prilog prošlosti hrvatskih otoka i dalmatinskog zaleđa. Na neimenovanom mjestu nazvanom Otok, žive one, bijele udovice, žene u zatočeništvu koje čekaju svoje muževe, podižu kuće i djecu, prezrene i odbačene okoline ako se usude pokleknuti pred vlastitim emotivnim i seksualnim čežnjama i pobudama, zatočene i zarobljene u čekanje. Od nas, također, zaboravljene.

Ova je knjiga posveta, prije svega, tim ženama, a onda i našim otocima, svakome od nas koji smo zarobljeni čekanjem. Čekanje je, ustvari, opako, podlo, manipulativno zarobljeništvo. Čekanje ubija nadu, dan po dan, sat po sat. Svatko tko je čekao bilo što ili bilo koga na ovom svijetu, zna kako je duboko u sebi umirao. O tome, naime, govori ova knjiga.

Gospođo Vukov Colić, vaša knjiga Draga Ulija, podnaslovljena Ljubavna pisma s otoka, tematizira otočke, odnosno, zlarinske bijele udovice. O čemu je riječ? Kako se to 'postajalo' bijelom udovicom?

Zamislite sebe u sljedećem scenariju: živite na malom otoku, u zajednici zatvorenoj već time što je omeđena morem. Zaljubite se, udate i rodite. Muž kod kuće ne nalazi posao, nego poput drugih radno sposobnih otočana emigrira preko Atlantika, recimo u New York. Koju godinu nakon odlaska skupi pare za kratak povratak da napravi još jedno dijete, jer jedno kao nijedno, i više ga ne vidite sljedeća tri desetljeća. Nema ga u kući, u postelji, za blagdanskim stolom. Nemate telefon da se s njime čujete, nemate mobitel ni messenger. Nema još zrakoplova, a brodska karta stoji bogatstvo. Brak i obiteljski život svodi vam se na pisma, u početku češća, kasnije prorijeđena, tijekom rata potpuno prekinuta. Čekanje je vaše trajno stanje, čekanje na početak pravog bračnog života kada vam se muž vrati nakon odlaska u mirovinu. Ako se doista vrati. Jer neki su ostavili kosti u mulju argentinske rijeke Parane, neki su na povratku kući umrli na brodu, pa ih je žena dočekala na rivi u lijesu. Neki su osnovali novu obitelj i nisu se javljali, ostavljajući bijelu udovicu i dalje bijelom, bez sredstava za život i s nedorečenim statusom: preudati se nisu mogle jer su formalno u braku, a ako bi našle drugoga, za otočane su postajale 'kurbe'.

Knjigu sam naslovila 'Draga Ulija' jer tako počinju pisma, a jesu li ona ljubavna i što Ulija (otočka verzija Julije) pod ljubavnim podrazumijeva, nastojim otkriti u mnogobrojnim primjerima nevjerojatnih, ali stvarnih sudbina bijelih udovica. Mada pišem o Zlarinu, nazivam ga Otokom s velikim O, jer sudbinu Zlarinjanki dijele žene na svim našim otocima i uzduž naše obale, pa i u zaleđu. Iza mojih likova kriju se stvarne tragedije, čekanja, gubici i neočekivani životni obrati u burnim i mučnim političkim, gospodarskim i društvenim mijenama, koje je Otok proživljavao od austrougarske vlasti do socijalističkog samoupravljanja.

Kako ste došli na ideju da se bavite ovom, zaista zanemarenom i povijesno prešućenom temom?

Dolazeći od djetinjstva na otočić nedaleko Šibenika, slušala sam priče o životima starica smežuranih lica u dugim crnim suknjama, a nekoliko zadnjih još živih osobno sam poznavala. Na pisanje me potaknuo slučaj jednoga para, u knjizi Ulije i Ante. On je u New Yorku postao glavni konobar u Waldorf Astoriji, najelegantnijem hotelu na svijetu, opslužujući elitu, od mladog kongresmena J.F. Kennedyja i generala McArthura do holivudskih zvijezda i predsjednika država, dočim je ona ostala zakucana u istoj crnoj suknji ne odlazeći niti do obližnjeg Šibenika. Neminovni sraz svjetova Ulija je riješila povlačenjem u izolaciju na način koji ne može smisliti ni bolji holivudski scenarist. Pripremajući knjigu kopala sam po literaturi, ali iznenadilo me da na temu bijelih udovica ne nalazim ništa sveobuhvatno. Premda, 'to nije obična tema, to je životna temurina o otočankama, o ženama posebnog i jedinstvenog kova', komentirao je jedan moj kolega izlazak knjige. Željela sam napisati malu povijest malih velikih žena bačenih u velika povijesna zbivanja, zabilježenu u memoriji njihovih obitelji i prepričavanih s koljena na koljeno. Zato sam prije tri godine došla na otok izvan turističke sezone da u miru krenem od kuće do kuće skupljati sjećanja potomaka, uglavnom unuka, ali i pokoje još žive kćeri i sina. Iznenadila me otvorenost i spremnost da sa mnom podijele čak vrlo intimne detalje, ne samo tragične, nego također smiješne, nerijetko i groteskne.

Knjiga je spoj fikcije, dokumentaristike, etnografije, povijesnih zbivanja. To zaista postaje važan dokument o životu i položaju žena na našim otocima i obali.

Drago mi je ako je tako. Fikcija mi je bila potrebna da dokumentarnost oblikujem u lako prohodno i živahno štivo, a malo etnografskih elemenata dodala sam zato da čitatelj osjeti atmosferu i lakše shvati ponašanje i razmišljanja otočana. Upakirala sam to u povijesni kontekst, u razdoblje od početka prošloga stoljeća do sedamdesetih godina. Čak i u vrijeme današnjih masovnih migracija zvuči nevjerojatnim podatak da je u prvom desetljeću prošloga stoljeća zahuktala američka industrija usisala sedam milijuna Europljana, uglavnom s područja Austro-Ugarske, Rusije i Italije, gotovo dvije Hrvatske radno sposobnih ljudi u naponu snage! Mnogobrojne agencije za zapošljavanje razmilile su se i našim područjima vrbujući svijet za rad u rudnicima i kopanje tunela za njujoršku podzemnu željeznicu. Stric mojeg supruga gradio je čeličnu konstrukciju Empire State Buildinga.

Kako se to odrazilo na sam otok?

Situacija na Zlarinu dramatično se promijenila koju godinu kasnije tijekom Prvog svjetskog rata kada je austrougarski Lloyd prešao u ruke Talijana. Na brodovima naši pomorci su mogli ostati uz uvjet da uzmu talijansko državljanstvo, zbog čega je 150 otočana izgubilo posao, pa su krenuli u emigraciju, u totalnu neizvjesnost. Od muškoga svijeta kod kuće su, osim svećenika, ostali starci, malodobni muškići i poneki mornar između dva 'vijađa'.

Kakav je bio život žena na otoku bez muškaraca, ostavljenih da se s djecom bore sa siromaštvom, tjeskobom i neizvjesnosti?

'Vrag odnio Kolumba', česta je uzrečica bijelih udovica, jer da Kolumbo nije otkrio Ameriku, njihovi bi muževi ostali na Otoku. Ovako, sav teret opstanka tog zapečaćenog svijeta pao je na njihova leđa. Odlaze u ribe, veslaju do kopna gdje obrađuju maslinike, moleći Boga da se vjetar ne digne jer samo jedna zna plivati. Obrađuju vinograde, trguju s prekupcima vina i maslinovog ulja, nadograđuju kuće, na glavama nose vjedra vode s dva kilometra udaljene gusterne, jer vodovod dolazi tek koncem sedamdesetih godina. Za ratova one i djeca gladuju, jer se prekidaju veze s kopnom i Amerikom. Žena je grobarica, poštarica, jedini općinski činovnik s plaćom, jer navija i održava javni sat. Ali vrijeme za nju stoji: dok u Šibeniku i Splitu žene krate kosu i opravice, a u Splitu djeluju prve feministkinje, bijela udovica ostaje u crnoj suknji. Stalno ističem tu crnu suknju, jer je simbol ukopavanja u istom mjestu, poštivanja tvrdog otočkog svjetonazora.

Mene se posebno dojmio odnos roditeljstva na daljinu, to da su muškarci odlazeći u svijet djecu napuštali kao bebe i ponovno ih vidjeli tek kao odrasle osobe.

Da, Ante je Uliju ostavio s drugim djetetom u trbuhu, a to dijete prvi je puta vidio kao 22-godišnjeg mladića. Danas to zvuči nevjerojatno, ali dokazuje vrijeme u kojem se roditeljstvo za muškarce silom prilika svodilo na biološku funkciju, pa s djecom pri povratku nisu ni mogli stvoriti emocionalni odnos. To je također posljedica emigrantskog života.

Kako su se muškarci snalazili u velikom svijetu? U koje su zemlje najviše putovali?

Bez njihove priče ne možete shvatiti ni vrijeme bijelih udovica. Muka je trajala s obje strane Atlantika. Odlazilo se u Sjevernu i Južnu Ameriku. Nekima je bilo svejedno u koju, neki nisu ni znali da postoje dvije Amerike, išli su tamo od kuda su im se javljali 'njihovi', jer su se uz svoje osjećali sigurnije. Trebalo se snaći u golemom New Yorku i raspjevanom Buenos Airesu koji je u doba najvećeg procvata imao više automobila po glavi stanovnika od Londona. Živjeli su u svakakvim smještajima, život se i njima svodio na čekanje. Gledajući Nepalce i Indijce kako u grupicama hodaju Zagrebom, sjetim se mojega Dume, Vice, Frane i Nikole kako u nedjeljno popodne šeću ulicama La Boce, zaleđu goleme luke Buenos Airesa, uživajući u senzualnom tangu, jer plesalo se i na ulici. Bijele udovice nisu im zamjerale nevjeru, jer kako će muško biti trideset godina bez žene, govorile su.

Pišete da žene nisu smjele biti „žene“. Kako su doživljavale svoju seksualnost? Što ako je neka od njih ipak imala 'vezu'?

Bijelo udovištvo podrazumijevalo je nedodirljivost, više od svećeničke vjernosti, uzaludnost samoće. Zanimao me njihov emocionalni život, psihološka stanja, odgođena seksualnost zarobljena strogim otočkim moralom i sredinom koja ne prašta niti glasinu o ženskoj nevjeri. Sama glasina o nevjeri izazivala je tektonske poremećaje u razdvojenoj obitelji i znala dovesti do katastrofe. Naoko je sve čedno, u kolu plešu samo žene, ali želja za muškim dodirom izbija u stihu 'dojdi dragi i ponesi deku pa ćemo se valjati po meku'. Seksualnost iscuri u nazivu biljki, pa se jedna zove kurcoglav, a druga tustipizda. Pa se narod smijulji na šalu da je cijeli otok pun tustopizda, a kurcoglavu ni traga. Nazivi su se toliko udomaćili da su se našli u naslovu nedavno izašle knjige o samoniklom jestivom bilju otoka Zlarina koju je financirala Europska unija.

Kako je publika reagirala na temu bijelih udovica?

Hvala izdavačkoj kući ArTresor i urednici Silvi Tomanić-Kiš što je prepoznala i vjerovala Ulijinoj priči. Jer na promocijama u Zlarinu, Zagrebu i za gostovanja u Orebiću prilazili su mi ljudi iz publike i podastirali svoje obiteljske storije. Knjiga ih je očito potaknula na vlastita sjećanja, a ja ni sama nisam znala da rujem po sjećanjima prijatelja i poznanika. Književnicu Grozdanu Cvitan zamolila sam da na promocijama predstavi 'Dragu Uliju' ne znajući da je nju samu odgajala bijela, u međuvremenu crna udovica. Nakon trideset godina prijateljstva s mojom Anom iz Beča, saznala sam da joj je pradjed plovio na Karpatiji i spašavao utopljenike s Titanika, a on i njegova obitelj na Krku završila tragično. Ravnateljica Pomorskog muzeja u Orebiću Milena Grego-Njakara pozvala me ovoga siječnja da gostujem u Noći muzeja, jer su, rekla mi je, bijele udovice u gradiću s 250 kapetana doista njihova priča; jedan kapetan je dočekao na brodu 33 Božića.

U nedavnoj Noći knjige gostovali ste u Hrvatskom državnom arhivu. Zašto je voditeljica programa Darija Hofgraff-Marić izabrala vaše bijele udovice za ilustraciju ovogodišnje teme nazvane 'Kad je prizma kataklizma: Knjige za izazovna vremena'?

Kataklizma nisu samo klimatske promjene. To su i masovne migracije kojima sve više svjedočimo. Svijet se stalno iseljava i useljava, a posljedice toga vide se i u mojoj knjizi. Koliko je situacija i u nas ozbiljna govori čak rasplesani Baby Lasagna. Jedan strani komentator je primijetio da se 'Rim Tim Tagi Dim zbog zaraznog refrena može ocijeniti kao šala, ali je zapravo riječ o nevjerojatno dubokoj temi'. Naime, na kraju službenog spota pjesme, Marko Purišić dolazi na rivu, sjeda na stari kovčeg, gleda more i čeka. Čeka brod, jer odlazi. Taj prizor me neodoljivo podsjetio na scenu odlaska Srećka Orlova iz 'Drage Ulije': čekajući na rivi brod kojim će otploviti u Ameriku oprašta se s otočanima i mladom suprugom s jednogodišnjim djetetom na rukama, dok mještanke, kao zbor iz grčke tragedije, ponavljaju: 'Moj je dragi pošo u Meriku, ostavi mi lađu i motiku'.