‘Masterclass: krupni kadar’ organizirala je glumica Lana Barić, u ime Hrvatskog društva filmskih djelatnika čija je dopredsjednica, u kinu Kaptol Boutique Cinema 26. listopada, a razgovor je moderirala producentica Tamara Babun.

Enyedi je karijeru počela kasnih 1980-ih i već je za svoj prvi dugometražni film ‘Moje 20. stoljeće’ u Cannesu dobila nagradu Zlatna kamera za najboljeg debitanta. Snimala je neprekidno do početka 2000-ih, a onda je imala podužu pauzu.

‘Već sam zaboravila na te teške godine. Devedesetih sam snimila nekoliko dugih filmova i rodila sam. Iako kažu da je teže snimati kad imate djecu, to mi nije bila prepreka. Djeca ti oduzmu vrijeme, ali ti istovremeno daju strašno puno energije. Kad su djeca porasla, odlučila sam ubrzati sa snimanjima. Imala sam spremna dva scenarija, ali nikako ih nisam uspijevala realizirati. Prošlo je 15 godina prije nego sam dobila ponudu od HBO Europe pa ispada da mi je trebalo 18 godina da dobijem sljedeći film, no od tada kontinuirano radim. Nadam se da ću dugo živjeti i nadoknaditi taj zastoj', kazala je redateljica koju je HBO svojedobno angažirao da režira mađarsku verziju serije ‘Na terapiji’.

Govoreći o glavnom liku u filmu ‘Tijelo i duša’, autističnoj, socijalno neprilagođenoj kontrolorki kvalitete u klaonici, Mariji, koju briljantno glumi Borbely, redateljica kaže da je željela prikazati lik u čijim se očima vidi nedostatak životnog iskustva. ‘Željela sam da njen pogled bude kao pogled djeteta. Bilo je impresivno gledati kako Alexandra Borbély radi. Ona nije glumila, nego se transformirala u lik Marije iznutra. Bila je to potpuna transformacija. Alexandra je postala Marija i sve što je radila bilo je posve autentično', ispričala je Enyedi.

Glavnu mušku ulogu dodijelila je, pak, Gezi Morcsányiju koji nije profesionalni glumac, nego amater kojemu je ovo bilo prvo iskustvo snimanja. Inače je dramaturg i sveučilišni profesor.

Radnja filma odvija se oko dvoje ljudi, direktora u klaonici i nove kontrolorke kvalitete među kojima se rađa neobična ljubavna veza. Ona je autistična, a on je odustao od veza pa im se odnos razvija uz puno humora i bizarnih situacija. Na ideju o odnosu dvoje ljudi kojima nije ‘prirodno’ biti u vezi, Enyedi je, kaže, došla čitajući poeziju o strasti u ljudskoj duši. ‘Htjela sam u filmu prikazati da su oni kao i mi. Možda su malo čudni, ali po mnogo čemu su isti kao mi. Primjerice u madim danima svima nam je teško neke stvari interpretirati, suprotan spol nam je tada vrlo teško razumjeti i svi se bojimo da ćemo napraviti nešto ludo, krivo, pa mi se čini da njihov odnos ima veze s uobičajenim ljudskim iskustvima’.

Na pitanje zašto je kao mjesto radnje izabrala klaonicu Enyedi odgovara: ‘Htjela sam normalno radno mjesto, a klaonica jest normalno radno mjesto jer ga ima svaki veći grad. Svi jedemo meso. Nisam htjela da bude okrutna, nego dobro organizirana, čista i automatizirana klaonica, u kojoj oni samo rade svoj posao. Mislim da nije uznemirujuća klaonica, nego da je uznemirujući element sam sistem. To je kao kad uđete u korporaciju u kojoj sve izgleda prekrasno, a unutra se može opipati neuroza u zraku.'

Iako ima nešto eksplicitnih scena iz klaonice, one su pažljivo birane, objašnjava redateljica. ‘Nisam htjela da bude gadljivo. Krave su složena bića, gledamo njihove posljednje trenutke i htjela sam da to bude dostojanstveno.'

Ipak, film je izazvao burne reakcije publike širom svijeta. U mnogim su zemljama ljudi izlazili iz kina, ali i padali u nesvijest tijekom projekcija. ‘Ali varate se ako mislite da je to bilo tijekom scena u klaonici. To se dogodilo tijekom scene samoubojstva. Zahvalna sam na tim reakcijama jer one znače da su se ljudi jako uživjeli i da su scene uvjerljive', govori redateljica koja će uskoro završiti novi film 'Priča o mojoj ženi' (The Story of My Wife), prema istoimenom romanu Milana Füsta, s Leom Seydoux i Gijsom Naberom u glavnim ulogama. ‘Ponovo sam snimala na 35-milimetarskoj vrpci, opet je u pitanju velika koprodukcija, ali film je posve drugačiji od ovog. Pristup je, međutim, opet isti - koristim samo ono što je apsolutno najnužnije', rekla je.

Redateljicu smo nakon predavanja pitali kakva je situacija s mađarskom kinematografijom danas, nakon smrti Andyja Vajne, kontroverznog državnog povjerenika za film, bliskog suradnika mađarskog premijera Viktora Orbána, kojega dobar dio filmske zajednice kudi zbog podilaženja filmskom populizmu, a dio hvali jer je uspio unijeti pozitivne promjene u tamošnju kinematografiju.

'Poštujem rad Andyja Vajne i Agnes Havas (direktorica Mađarskog nacionalnog filmskog fonda) jer su napravili sjajan projekt na neki način kao dva konja koja vuku istu kočiju. Vajna je više radio na popularnom filmu kojim je ponovo privukao publiku u mađarska kina, a posljedično su i autorski fimovi postali popularniji i sve više publike ih je počelo gledati. Havas je pritom više brinula o autorima, njihovoj nezavisnosti i integritetu. To je odlično fukcioniralo, uveli su brojne inovacije u financiranje filmova i nadam se da će se sve nastaviti i u budućnosti, no sada je još uvijek prerano za procjenu.'