'Kafka je sam po sebi neuhvatljiv, to pokazuju bezbrojna tumačenja i analize njegova djela – kojim god putem krenuli, uvijek se otvara još neka dimenzija koju bi trebalo istražiti', rekao je Medvešek u razgovoru za Hinu.

Priča o čovjeku kojemu se sudi a da pritom ni njemu samome nije jasno za što je optužen (niti će to ikada saznati) i koji, suočen s tlačiteljskim birokratskim aparatom apstraktne sudske vlasti postupno gubi svaku ljudskost, 'Proces' je jedno od Kafkinih najpoznatijih djela.

Kafkine priče uvijek nude velik raspon mogućih interpretacija bez konačne potvrde da je bilo koja od njih ispravna; tako je i s 'Procesom' – slojevi značenja razotkrivaju se tek nakon opetovanih iščitavanja . Medvešekova je režija najavljena kao 'priča koja neće ostati (tek) na simbolici, već će se zagledati u lica naših ovodobnih nemira i napetosti'.

'To je u svakom pogledu izniman tekst, vrlo jak i prepoznatljiv naslov zahvalan za kazališni repertoar. Osim toga, teško da neki naslov može biti aktualniji, budući da se godinama oko nas samo množe razni procesi čiju navodnu bezizlaznost i nerješivost nam je izgleda trpjeti do u nedogled', napomenuo je Medvešek, za kojega je 'Proces', kako je rekao, jedan od onih intrigantnih projekata koji navode na propitivanje i pomicanje vlastitih granica.

'Takvi su autori izazov; svijet Kafkine umjetnosti neprestano se opire okamenjivanju, on uporno pokušava doprijeti do krajnjih granica, do obzora smisla, i, iako zna da je to nemoguće, sluti da upravo tim svojim uzaludnim pokušajima opcrtava njegove nevidljive i neuhvatljive obrise', rekao je redatelj.

To mu je treća režija u Gavelli, a iako se Kafka općenito smatra mračnim autorom, Medvešek ističe kako on svojom ambivalentnošću i apsurdnim konstrukcijama stvarnosti 'iskupljuje i nadoknađuje taj svoj mrak'. 'On je iznenađujuće rado u tom svom mraku; u njemu se kao krtica poigrava svojim apsurdnim konstrukcijama stvarnosti, u kojima sudarima logike izaziva iskre kojima osvjetljava i razvedruje tu rupu u koju se sakrio od svijeta', pojasnio je.

Uvijek aktualan komad bogat slojevima značenja

Svemoćni, represivni totalitarni režim koji guta ljudskost, i Josef K., 'vjerojatno najpoznatiji inicijal svjetske književnosti', simboli su nečovječnosti svakog sustava vlasti i moći, odnosno zbunjenosti, nesnalaženja i straha pojedinca stjeranog u kut.

'Međutim, kolikogod bi naša svakodnevica, sa svom svojom silnom nevoljom koju nam namiru administracija, pravosuđe, bezvlašće i korupcija koji nas okružuju, mogla biti povod da se 'Proces' postavlja, Kafka u svom djelu ipak primarno ne govori o tome. Koristeći birokraciju i pravosudni sustav kao metaforu, 'Proces' govori o nečem puno dubljem, puno životnijem i važnijem od ovih nemilih, ali ipak samo površnih pojava', napomenuo je redatelj.

'Upravo tu višeslojnost doživljavam kao izazov u interpretaciji i nadam se da ćemo znati naći odgovarajući način da izbjegnemo doslovnost koju medij kazališta ponekad nameće svojim realizmom proživljavanja. Valja nam pronaći autentičan kazališni jezik kojim bismo prenijeli titraje Kafkinog svijeta na scenu', dodao je.

Za postavljanje upravo tog naslova zainteresirao se i zato što 'Proces' još od Drugog svjetskog rata gotovo uopće nije igran na pozornicama zagrebačkih teatara: prije desetak godina postavljen je u produkciji Kazališta slijepih i slabovidnih, a prije toga daleke 1977. u Teatru &TD u režiji Georgija Para prema predlošku Petera Weissa, dakle u obradi prema prilikama onodobne Zapadne Njemačke.

Kafkin najpoznatiji roman odlikuje jednostavan, pravocrtni fabularni sklop i istodobna neiscrpna slojevitost značenja, čudesna, tjeskobna atmosfera i emotivno-intelektualna zagonetnost. Medvešek ističe da je kod interpretacije Kafke ključno pokušati pronaći ravnotežu između 'autentičnog ludila i patvorene realističnosti' toga teksta.

Lako je zapasti u klišeje interpretacije

'Predodžba Kafke i njegovog svijeta toliko se udomaćila da nam se čini da već unaprijed znamo kako bi on trebao izgledati. U takvom, poprilično učestalom pojednostavljenju slike lako se gubi dubina tog, zapravo, u konačnici, potpuno nedokučivog i zakučastog djela. Treba paziti da se izbjegne opasnost ilustracije i ne podlegne površnim predodžbama. A svijet Kafkine umjetnosti svim predodžbama izmiče – Kafkino je ludilo isto onoliko realistično, koliko je njegova realnost suluda', rekao je redatelj.

Josefa K. igra Nikola Baće, a glumački ansambl još čine Martina Čvek, Ankica Dobrić, Gloria Dubelj, Natalija Đorđević, Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Nela Kocsis, Đorđe Kukuljica, Perica Martinović, Sven Medvešek i Darko Stazić.

Za svakoga od njih, kao i autorsku ekipu u cjelini, izgradnja Kafkina egzistencijalističkog svijeta specifičan je izazov, napominje Medvešek, 'upravo zbog toga jer je sve tako neobično pomaknuto, istovremeno slično i drugačije od onoga što živimo, i neprestano prijeti opasnost od zapadanja u ilustraciju , pa čak i karikaturu koja bi mogla postati svrha samoj sebi'.

'To je možda najveći izazov za sve nas, pogotovo još k tomu uskladiti zajednički stil igre. Mislim da se okupio zanimljiv, šarolik ansambl, koji bi mogao vrlo lijepo profunkcionirati, uspijemo li napraviti ono najvažnije u radu na predstavi, a to je povezati se oko nje', rekao je.

Pronaći pravu mjeru između pripovjednog i vizualnog

'Proces' se igra u prijevodu Zlatka Crnkovića, dramatizaciju su napravili Medvešek i Dubravko Mihanović, kostime osmišljava Marita Ćopo, scenografiju Tanja Lacko, a autor glazbe je Zoran Ščekić. Suradnik za scenski pokret je Pravdan Devlahović a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.

S obzirom da je riječ o izrazito snažnom tekstu, ključno je pitanje pronaći 'pravu mjeru' u dramatizaciji ali i u vizualizaciji, 'ulasku u sliku', napominje Medvešek.

'Pokušavamo se igrati, krenuli smo dobrim djelom iz nečega čemu ja nisam nesklon, a to je pripovjedno kazalište jer je s jedne strane Kafkina rečenica i način pisanja vrlo zanimljiv i izazovan i nisam se htio toga odricati. Ali kako stvari idu dalje pokazuje se da je materijala previše i da negdje moramo donijeti pravu odluku i tako omogućiti da se to što pripovijedamo ne usidri negdje u našoj mašti, nego da ostavlja stvari slobodnima', rekao je.

Jedna od ideja scenografkinje Tanje Lacko je oblikovati scenu starim registratorima kojima, po Medvešekovim riječima, pokušavaju 'dočarati istovremenu realnost i metaforičnost Kafkinog svijeta'.

Neočekivan sraz svjetova nastojat će se postići i kroz glazbu, čije autorstvo potpisuje Zoran Ščekić, 'osnivač Festivala mikrotonalne glazbe u Zagrebu, izvrsni džezer i odličan kompozitor, ali i glazbeni istraživač čiji će se osebujni i zanimljivi glazbeni svemir zasigurno dobro uklopiti u ovo naše istraživanje Kafke'.