Jutros u Berlinu život normalno teče, nema nikakvih restrikcija. Samo sinoć policija je zamolila ljude da ostanu kod kuće kako bi hitne službe lakše manevrirale gradom. Prema zadnjim podacima, život je do sada izgubilo 12 ljudi i 49 je ozlijeđenih, a među njima ima i ljudi koji su i dalje u životnoj opasnosti.

U meni se cijelo vrijeme bore dva osjećaja.

Prvi da ljudski životi na Zapadu imaju nekoliko puta veću cijenu, a životi na Bliskom istoku, barem u našim očima, gotovo je nemaju. Stradanja civila, a tu mislim posebice na stradanje djece u tolikom broju, bilo pod bombama, bilo u valovima Mediterana prilikom pokušaja bijega - smatram posrnućem čovječanstva.

Desničarenja i nacionalizmi koja su logična posljedica društva straha ne doprinose sigurnosti kojom se tako rado busaju o prsa nego upravo suprotno - manipuliraju našim strahom i ostvaruju svoje interese koje društvo dovodi u još veću nesigurnost. Zatvaranje granica zeleno je svjetlo kriminalcima, njihov posao cvjeta. Samo dan prije napada u Berlinu čitam u biltenu dobrovoljne organizacije 'Are you Syrious?' o 60 imigranata koji su se umalo ugušili ​natrpani u kombiju​ koji je otkriven u Hrvatskoj.

Ili pak ​o sedam Kurda s valjanim papirima o azilu koji su im oduzeti, a oni​ ilegalno deportirani ​iz Srbije, u prijevodu: ostavljeni usred noći usred šume nekoliko kilometara od bugarske granice, na minus 11​, među njima i ​dvogodišnje dijete.

Pavlica Bajsić i ekipa predstave Hoerspiel

Iz medijskog rata s kojim smo suočeni jasno je da nema klasične dihotomije bad guys/good guys iako bismo tako rado voljeli da je ima. To je valjda čovjekova prirodna potreba, to mu daje neki lažni osjećaj sigurnosti. Kao i da se više uznemiri ako strada jedno dijete u kući pored njegove, a manje ako strada petero djece u kući dvije ulice dalje.

A kako nema te podjele, teško je zamisliti i koje bi točno bilo rješenje ove krize.

Drugi osjećaj, koji je u meni sinoć bio itekako jak, osjećaj je koji unazad godinu dana u meni pomalo raste kroz perspektivu majke dvoje vrlo male djece. A to je samo pomisao o mojoj neupitnoj odgovornosti za njihovu sigurnost. I pomisao o kukavičkoj evakuaciji ne samo daleko od Zagreba i Berlina, nego i od Europe, koja je za mene, na moju veliku žalost, pala čim je stradalo prvo dijete na njenim granicama.

Zbog jedne bliskoistočne obitelji koja je davnih dana uzaludno tražila sklonište danas slavimo Božić. Razmišljamo li o tome dok stojimo u redu na blagajnama i bjesomučno trošimo?

Solidarnost je danas jedino što može vratiti kakvu-takvu nadu i dati smisao Božiću, ali i svakom novom danu. Zato što danas jedino u tome možemo prepoznati good od bad guysa