Nakladnik Fraktura ugostio je u četvrtak u Zagrebu Sergeja Lebedeva, ruskog pjesnika, esejista i novinara čiji je roman 'Granica zaborava', obiteljski triler koji je autoru priskrbio usporedbe sa Solženjicinom te je uvršten među deset najboljih romana The Wall Street Journala, nedavno preveden i na hrvatski.
Prijevod potpisuje Ivo Alebić, a s autorom je u Medijateci Francuskog instituta razgovarao književnik i urednik Andrija Škare. Istaknuo je kako je riječ o romanu pomalo hermetične teme, teškoj knjizi koja nije prilagođena današnjem instant-vremenu i koja se ne čita lagano, iako je pisana poetskim, sofisticiranim, pročišćenim, lijepim i kompleksnim jezikom jednoga pjesnika.
'Glavni motivi toga romana su tajna, smrt, sjećanje i zaborav, a možda i potraga', rekao je Škare. Pritom, iako je smrt - kraj, ona u romanu paradoksalno djeluje i kao pokretač radnje: 'Svaka nova smrt u tom romanu pokreće nešto novo', pojasnio je Škare.
Lebedev je kazao kako je to roman 'o smrti koja nije postojala'. 'To se vidi već iz samog naslova. Još u Staljinovo vrijeme fenomen smrti dobio je novi sadržaj i novo značenje. Milijuni ljudi bili su iz gradova i sela izopćeni, i svi su ti ljudi poslani u jedno ogromno nikud, u jednu ispraznu nepostojeću geografiju koje u Rusiji ima napretek', pojasnio je. 'Ti su ljudi naši djedovi i bake, oni su tamo živjeli i umirali ali te su se smrti odvijale bez rituala i običaja - mjesta gdje počivaju njihovi ostaci nisu ni na koji način obilježena, nitko od njihovih rođaka ne zna gdje počivaju njihovi preci', dodao je.
vezane vijesti
Knjiga je velikim dijelom autobiografska, a roman je pisao imajući prvenstveno na umu rusku čitateljsku publiku. 'Nisam tada uopće razmišljao o prijevodima na druge jezike. No, siže koji je u središtu naracije ispao je univerzalan, zato što i ljudska povijest počinje s prekršajem, sa zločinom', kazao je Lebedev.
'U povijesti ljudskoga roda smrt je uvijek dominirala: zločin je jedan od često korištenih sižea u svjetskoj književnosti uopće. Ali kako postupiti, što učiniti ako zločina kao takvoga nema? Zločin je počinjen, znamo da je postojao, ali s političkog ili povijesnog stajališta toga zločina nema. Svi znaju da postoje žrtve, ali nema zločinca. On je promijenio lice, sakrio se i nestao', napomenuo je.
U ruskom nacionalnom pamćenju takve ključne figure, tog zločinca i ubojice – nema. 'U tome je slojevitost toga teksta. To je tekst o onome koga nema', pojasnio je autor. Takav tekst nije mogao biti napisan sredstvima klasične realistične proze, pa mu je pristupio kao svojevrsnom književnom eksperimentu.
Ruski pjesnik, esejist i novinar Sergej Lebedev rođen je u Moskvi 1981. Sedam je godina proveo u geološkim ekspedicijama u sjevernim dijelovima Rusije i Srednjoj Aziji. Njegov prvi roman 'Granica zaborava' preveden je na brojne jezike, a The Wall Street Journal proglasio ga je 2016. jednim od deset najboljih romana, te je autoru priskrbio usporedbe sa Solženjicinom. Njegov drugi roman 'Godina kometa' također je dobio brojne pohvale.
'Granica zaborava' kombinacija je obiteljske sage, putopisa i trilera koja vodi čitatelje kroz samotne sjeverne ruske krajolike i otkriva tajne o jezivom nasljeđu sovjetskih gulaga opisane evokativnim i često poetskim prikazima ljudi i mjesta. Autor je istaknuo kako zapravo uopće nije planirao napisati tu knjigu - budući da i sam pripada generaciji post-sovjetskih tinejdžera, koji imaju sasvim drugačiji odnos prema prošlosti nego što ga imaju njihovi preci, planirao je napisati nešto zabavno, što bi bilo primjereno današnjem trenutku. No, kad je počeo pisati shvatio je da zapravo piše o gulagu.
U romanu, kad obitelj kupi vikendicu u predgrađu uz šumu, naslijedi brigu o slijepom starom vrtlaru sa susjedne parcele. Premda nije ni rođak ni prijatelj, čovjek kojeg počnu nazivati Drugim Djedom postaje autoritet u obitelji: na njegov nagovor mlada žena unatoč životnoj opasnosti odustane od pobačaja. Naizgled bezopasan, Drugi Djed ipak na suptilan način polaže pravo na dječačića, a svojom krajnjom žrtvom zauvijek zapečaćuje njihov odnos.
vezane vijesti
Kad puno godina poslije, kao Djedov nasljednik, pronađe u pisaćem stolu nekoliko neobičnih figurica i dopisnice s krajnjeg sjevera zemlje, mladi čovjek ne uspijeva zatomiti poriv da istraži njegovu prošlost. No kad sazna pravu istinu, preostaje mu samo granica zaborava...
'Iznenadio sam se kad sam počeo dobivati pisma čitatelja koja su sva govorila isto – svi su ti ljudi u djetinjstvu imali nekog rođaka ili susjeda, starijeg muškarca s nekom mračnom tajnom, i svi su tvrdili da su nakon što su pročitali moj roman shvatili u čemu je bila ta tajna, kakva je to bila negativna aura oko toga čovjeka', rekao je Lebedev. 'Ispada da sam otkrio takvu mračnu figuru, i možda je zbog toga taj roman dobio tolike pohvale', dodao je.
Diljem Rusije postoje brojni bezimeni grobovi, što ni suvremena ruska država ne želi istraživati već to svjesno negira, napomenuo je nadalje pisac. "Kako klasificirati tu smrt? To nije prirodna, obična smrt. U tom se romanu sukobljavam s kulturom zaborava. Imamo žrtve a nemamo zločinca. Tko je izdavao naredbe, tko je pucao? Nitko nije kažnjen, nitko nije imenovan. Htio sam tim romanom objaviti lov na duha prošlosti", pojasnio je autor.
'Ja sam medij preko kojega prošlost razgovara sa sadašnjošću, sve je to moj osobni poduhvat. Ja ne živim svoj život već plaćam dugove svojim precima čije grobove moram pronaći i na njih staviti križeve. Nadam se da ću jednoga dana kad zatvorim tu temu moći napisati nekakav drugačiji roman. Maštam o tome svaki put kad započinjem pisati novu knjigu', zaključio je.
