Redatelj i glumac Saša Anočić rođen je u Osijeku, u kojem je studirao književnost i diplomirao glumu. Živi i radi u Zagrebu te je isprva bio zaposlen kao glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih, pa prelazi u kazalište Trešnja, u kojem je jedno vrijeme bio i ravnatelj, a režirao je čitav niz predstava, od kojih je vjerojatno do danas najpoznatija ‘Kauboji’ u Teatru Exit. Ondje smo ga zatekli tijekom probe za novu predstavu ‘GospOUdinNOUbadi’, čija je premijera 30. studenoga u Teatru Exit.

Bit će to završni dio autorove 'gubitničke trilogije', koju još čine 'Kauboji' i 'Smisao života gospodina Lojtrice', a najavljena je kao posveta malim ljudima, socijalno angažirana predstava u formi komedije. ‘GospOUdinNOUbadi’ u istom danu ostane i bez posla i bez djevojke, a vrlo brzo mogao bi ostati i bez kuće te je prisiljen na bitku protiv moćnih neprijatelja poput birokracije, nepotizma i korupcije, a jedino za što se bori život je dostojan čovjeka, navodi se u najavi. Početkom ove godine Anočić je u kazalištu Gavella režirao predstavu ‘Kiklop’ prema slavnom književnom predlošku Ranka Marinkovića. ‘Kiklop’ je na nedavno održanim Nagradama hrvatskog glumišta u kategoriji drame osvojio nagradu za najbolju predstavu u cjelini, nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje, a Živko Anočić (redateljev mlađi brat) nagrađen je za najbolju sporednu mušku ulogu.

Priznali ste da ste se zaletjeli kada ste se dobrovoljno prijavili da preuzmete ‘Kiklopa’ od Zlatka Svibena. Je li vam sada ipak drago zbog toga?

Sada, kada je sve gotovo, naravno da sam zadovoljan. Htio sam reći da sam suviše olako pristao na to i nisam studiozno promislio što me čeka kako bih realizirao taj zadatak. Drago mi je sada. 'Kiklop' je roman koji me obilježio tijekom 1980-ih, to je bilo moje razdoblje odrastanja koje, vjerujem, svatko rado pamti. I ja sam se, kao i Melkior, pokušavao osloboditi dužnosti služenja vojske, pa sam čitao 'Kiklopa' i proučavao kako se može dobiti aritmija srca. Taj roman, kao i Vrdoljakov film, uvelike su utjecali na mene. U to vrijeme studirao sam književnost i sve te priče o boemštini bile su mi jako zanimljive. Zato sam tako olako prihvatio ideju da režiram predstavu, dosta različitu od svega ostalog što sam radio.

Predstava je dobila poprilično loše kritike, ali ipak je osvojila najvažnije Nagrade hrvatskog glumišta u kategoriji drame. Kako to objašnjavate?

Mediji nisu iskreni. Razmišljao sam čak jedno vrijeme da trebam javno istupiti i progovoriti o tom problemu koji trenutno imamo s kazališnim kritičarima, ali sada, nakon 'Kiklopa', mislim da nema potrebe jer je to svima postalo jasno. Naravno da ima onih kojima se predstava manje ili više sviđa, ali valjda je sada svakome jasno da je ta predstava dobra, što ne znači da je bez mana. Mislim da su naši kritičari uglavnom neafirmirani umjetnici koji misle da se stvari trebaju raditi na njihov način. Nakon 'Kauboja' više nijednu pozitivnu rečenicu o svom radu nisam pročitao. Do 'Kauboja' sam bio genijalan, a nakon njih sam postao toliko loš da se ne može iščupati jedna pozitivna rečenica. Da sam samo ja u pitanju, nema problema, ali tu se radi i o drugim ljudima koji bespotrebno stradaju. Jedan kazališni projekt radi se mjesecima, o tom poslu ovise mnoge obitelji i onda netko samo zbog moje osobnosti popljuje cijelu predstavu. Ne bi mi smetalo da je riječ o konstruktivnoj kritici, ali ako dan nakon premijere izađe veliki naslov 'Kakav promašaj', naravno da to utječe na mene i na uspjeh predstave. Taj sudar najbolje se vidi na 'Kiklopu', to je druga najgledanija predstava u Zagrebu, dobila je nagrade struke, a nijedna pozitivna rečenica kritike o njoj nije napisana. Za mene je to ipak neka sitna pobjeda. Želio bih apelirati na kritičare da konstruktivno pišu kritike, o predstavama kakve jesu, a ne kakve oni misle da bi trebale biti. Mislim da o mojim predstavama govori najviše publika koja ih voli, a ne kritičari, iako sam zbog njih počeo manje režirati.

Ipak ste se vratili režiranju i radite predstavu za predstavom?

Ne mogu napustiti svoj posao, ali utjecalo je to na moj rad, više sam se posvetio pisanju scenarija i obitelji, režiram eventualno jednu predstavu godišnje, a prije sam radio puno više.

GospOUdinNOUbadi želi život dostojanstven čovjeka - zašto je to tako teško ostvariti u našoj zemlji?

U Europskoj uniji mi smo jedna od najlošijih zemlja, mislim da je samo Bugarska iza nas, a trebali smo po svemu biti jedna od uspješnijih zemalja EU-a. Zašto? Upravo zbog onih stvari o kojima progovaram u svojim predstavama, a prije svega zbog korupcije. Naš mentalitet je ostao isti još iz vremena Jugoslavije. Prosječan čovjek ne da nije zadovoljan, nego je utučen i tužan zato što mu njegov bližnji može prirediti to da živi u ovakvim uvjetima. Danas je običan čovjek toliko degradiran da nikad nije bilo gore. Nastojim uvijek raditi društveno angažirane predstave i progovarati o našoj stvarnosti, zato mi je i žao da to ne dolazi u prvi plan, nego se obično kritizira forma, način na koji tome pristupam, pa ono što govorim odjednom prestane biti važno. A prava slika našeg društva majka je koja nema za lijek za dijete i nema više od koga posuditi jer se već isposuđivala od svih. U takvom društvu ne vidim smisla da radim neki eskapistički mjuzikl kao što je 'Chicago'. Bar ću pokušati malo utjecati. Jasno mi je da ne mogu previše utjecati, ali želim barem obaviti svoj dio posla, svoju građansku, moralnu dužnost. To je kao kad idete ulicom i naravno da nećete baciti papirić na pod - svatko treba obaviti ono što može.

Spomenuli ste pisanje scenarija - jeste li razmišljali o tome da se okušate u režiji na filmu ili televiziji?

Imam ideju za film. Prijavio sam ga već na natječaj na HAVC-u, ali nije prošao. Prijavit ću ponovo. Prvi sam koji popljuje vlastiti rad, znam koje su mi greške, međutim vjerujem da ću, ako budem u prilici, snimiti najgledaniju komediju u Hrvatskoj. Nije nikakav problem snimiti film zbog kojeg bi Hrvati hrlili u kina, ali problem je doći u priliku snimiti ga. To svakako mora biti tragikomedija, mora biti nešto prepoznatljivo na našim područjima, nešto što je dio nas.

Ne sramite se priznati da radite za publiku, a to i nije prečesta pojava kod nas.

Kad radim predstavu, automatski gledam iz perspektive prosječnog gledatelja i od toga polazim. Možete zadovoljiti ukus publike od 7 do 77, jer sve zanimaju iste teme. Mislim da je raditi predstavu samo za sebe, i da te nije briga što drugi misle, neko opravdavanje vlastitih nemogućnosti.

Je li vam žao da niste više igrali u filmovima?

Jest, žao mi je.

Ima li neki domaći koji vam se baš jako svidio?

Da, 'Što je Iva snimila 21. listopada 2003.' Tomislava Radića odličan je film i to je odlična ideja.

Predajete glumu na osječkoj Akademiji - što vam pruža pedagoški rad?

Nakon što sam jednom gostovao kao predavač shvatio sam da mi se to jako sviđa i da je puno iskrenije raditi s mladim ljudima nego s već afirmiranim glumcima koji često svoje probleme donesu sa sobom. Uz mlade se i sam osjećam mlađi. Mislim da znam dobro raditi s ljudima. Svojom pozitivnošću i iskrenim pogledom na svijet, studenti me podsjećaju na to kako bi stvari trebale funkcionirati. Kad sam bio dijete, sjećam se kad sam gledao glumca koji je umro u jednom filmu i onda sam ga ponovo vidio u drugom filmu. Tada sam prvi put shvatio da je sve to laž. Već kao dijete počinjete pristajati na tu laž koja nas okružuje. Svijet u kojem živimo je sav laž. I onda kada dođe netko mlad i iskren, to me oduševi.

Kako se borite protiv te laži?

Nije to borba u smislu revolucija i barikada, ali ako mi dobri ne obavimo svoj dio posla, prekrit će nas crnilo.

Jeste li solidarni s učiteljima i nastavnicima koji štrajkaju?

Da, podržavam štrajk. Ima svakakvih izjava da je 'učitelj treći roditelj'. Kod nas djeca još uvijek dobrim dijelom odrastaju u školi i učitelji su ključni u tome. Ne slažem se s mišljenjem da malo rade, čak bih rekao da to nije ni bitno jer oni nose ogromnu odgovornost, jer pomažu u kreiranju mladenačke percepcije shvaćanja svijeta i treba ih paziti kao malo vode na dlanu. Kod nas nije samo školstvo podcijenjeno, podcijenjena je svaka struktura društva osim vladajuće.

Bili ste ravnatelj Trešnje, ali ste rekli da se više ne biste upustili u upravljački posao. Zbog čega?

Ne želim se više baviti takvim poslovima. To je posao u kojem omogućavate drugima najviše, a sami dobivate najmanje i, što god da napravite, nikad nije dobro. Vječito se vrtite u krug. Da su me pustili, čuda bih napravio od Trešnje, ali uvidio sam da je to nemoguća misija. Kad želite napraviti nešto izvanserijski, moraju vas zatrti, ne smijete se izdići iznad prosjeka, svi moramo biti jednako loši.

Nedavno ste radili nostalgičnu predstavu o svom rodnom gradu, 'Osječki long, long play'. Kakav je Osijek danas?

Osijek je prije bio predivan i nosio je epitet zelenog grada, a nakon rata 70-80 posto promijenila se struktura stanovništva. To se uostalom dogodilo svim većim hrvatskim gradovima. Ljudi starijih generacija uvijek gledaju sa sjetom na svoju mladost, a nas je još više rastužio taj rat nakon kojeg su se razvili korupcija i lopovluk koji su utjecali direktno na život svakog stanovnika Hrvatske. Svi smo toga svjesni, ali tako i dalje živimo. Strašno je tužna Slavonija i ja ću se zato vratiti u nju. Počeo sam predavati na Akademiji u Osijeku i to mi je priprema da se vratim u svoj dom. Radit ću sa studentima, pecati ribu i peći rakiju.

Ta posveta sporosti uklapa se u to što, kako kažete, još niste dobro naučili pisati mail i tek odnedavno koristite smartphone - ima li taj otpor prema suvremenosti smisla i je li uopće moguć?

Mislim da ni sada ne znam poslati mail. Uglavnom, to radi moja žena. Čak i kad naučim, nakon nekog vremena zaboravim kako se to radi. Imam neku odbojnost prema tome. Gledam svoje klince kako odrastaju uz tehniku i žalim ih jer ni ne znaju što su propustili. Ja sam svoju djecu nastojao socijalizirati koliko je moguće, tjerao sam ih da idu van i nadam se da bar djelomično prolaze kroz ono što sam ja prolazio. No vjerojatno će i oni tako jednoga dana biti zabrinuti za svoje klince i njihovo odrastanje u modernim uvjetima.

Pesimist ste?

'Ja se vas jako bojim', kaže jedan lik u predstavi 'GospOUdinNOUbadi'. Jako se bojim onoga što će doći. Ne toliko zbog sebe, ja sam već nekako pri kraju, nego zbog svoje djece. Strašno je nasljeđe koje ostavljamo svojoj djeci. Oduzet nam je čak i taj mir da se kod kuće osjećamo dobro. Najviše volim doći doma, biti sa svojom djecom, ženom i psom, ali onda ih gledam i pitam se: 'Bože moj, što ih očekuje?'