Zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh završilo je kalendarsku godinu praizvedbom predstave 'Bilježnica Robija K.', koju je prema kolumnama pisca i novinara Viktora Ivančića, jednog od suosnivača političko-satiričkog tjednika Feral Tribune, režirala mlada redateljica Marina Pejnović.

Predstava je praizvedena u nedjelju, 22. prosinca, u vrijeme kad je Hrvatska saznala imena dvoje kandidata koji će se u drugom krugu predsjedničkih izbora boriti za mandat tako da su mnogi gledatelji s pozornošću prije početka i nakon završetka predstave provjeravali ishod glasanja. Bez obzira na to je li taj datum izabran namjerno ili slučajno, činjenica jest da se politiziranost trenutka poklopila s politiziranošću Ivančićevih kolumni u Kerempuhovoj predstavi. Dakle, nije mogao biti izabran bolji datum, tim više što se Ivančićeve kolumne u Feral Tribunu smatraju jednim od najboljih satiričkih štiva u posljednjih 35 godina u Hrvatskoj. To pak potvrđuje i podatak da je rasprodano prvo izdanje Ivančićeve knjige 'Sabrani Robi K. Altimejt edišn!' koje je objavio riječki Ex libris.

Redateljica Marina Pejnović istodobno je i autorica adaptacije Ivančićevih kolumni, koje je željela postaviti na scenu još od 2015. godine. Za ovaj projekt angažiranu je u sklopu Kerempuhove inicijative kojom to kazalište želi afirmirati mlađu generaciju redatelja. Dosad je režirala nekoliko predstava, između ostalih dio trilogije 'Odbrojavanje – na piru s Držićem i Nalješkovićem i Geranium' na Dubrovačkim ljetnim igrama te 'Odjenuti gole' Luigija Pirandella.

U ovoj predstavi ponudila je oduševljenoj premijernoj publici izvrstan satiričko-populistički spektakl fragmentarne dramaturgije i brzog ritma, viđen iz perspektive dječaka, u kojoj su izvrsni glumci na čelu s neodoljivom Lindom Begonjom u kratkim, preciznim i efektnim prizorima s utisnutim elementima komedije, stand-upa, groteske i crnohumorne satire žestoko, drsko, direktno, vulgarno i grubo udarali po najosjetljivijim političkim, ideološkim, vojnim, povijesnim, vjerskim i obrazovnim mitovima hrvatske države. Bio je to sat i pol crnohumornog lupanja po državotvornim svetinjama iz vizure Robija K.

Dinamičnosti i vizualnoj atraktivnosti pridonijeli su dramaturginja Dina Vukelić, kostimografkinja Petra Dančević (glumci su odjeveni u kombinezone nalik na dječje pidžame, s pancirkama i vojnim čizmama), scenografkinja Liberta Mišan (spoj dječjeg i vojničkog svijeta), skladatelj Josip Maršić i oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, a iznimno uspješan doprinos dao je i koreograf Pravdan Devlahović, koji je cijelu predstavu dodatno razigrao i dinamizirao.

Osim spomenute Linde Begonje, koja s ulogama Majke i Učiteljice Smilje razornom energijom i posvećenošću svojim likovima, od govora u dijelektu do gesta i pogleda, drži publiku u napetosti od početka do kraja, istaknuo se i Josip Brakus u ulozi 9-godišnjeg školarca Robija K. Brakus je već igrao dječaka Zeku u Keremepuhovoj predstavi 'Doma je najbolje', te iranskog izbjeglicu Azada u predstavi Ivice Buljana 'Ciganin, ali najljepši' u HNK-u, a ovoj ulozi je prilično dobro interpretirao tobože naivnog 9-godišnjaka, čija logična pitanja pomažu u rastvaranju apsurdnog i ideološki podijeljenog svijeta koji nas okružuje. I ostali Kerempuhovi glumci pridonijeli su oživljavanju uvrnutog i grotesknog svijeta Robija K.. Željko Königsknecht bio je odličan kao Dida, dok su Filip Detelić kao Tata i Učenik, te Ana Maras Harmander kao Učenica, Teta u banci, Turistica i Gospa, te Matija Šakoronja kao Učenik, Plutajući Sirijac, te klijent u banci, obogatili lepezu dalmatinskih karaktera, te ih zapravo učinili univerzalnima.

Predstava 'Bilježnica Robija K' počinje rođenjem Robija K., koji u nastavku na neki način usmjerava radnju čitanjem točki iz Deklaracije o pranju mozga, koje potom glumci oživljuju na sceni na dinamičan i duhovit način iz tri perspektive – iz perspektive obitelji Robija K., zatim iz njegovog odnosa s djedom te iz vizure školske učionice. U središtu tih prizora nalaze se neka od najkontroverznijih pitanja i tabua oko kojih se desnica i ljevica prepucavaju već tri desetljeća. To su ponajprije pitanje NOB-a i Domovinskog rata, ustaša i partizana, hrvatskih generala u Bosni i Hercegovini ('Želim biti Hrvat kao Brad Pitt!'), zatim pitanje ideologiziranja lektire i izbacivanje tzv. nepoćudnih autora iz kurikuluma, a posebno je uspješan vrlo gorak dio u kojem se u sklopu tzv. Domoljubnoga odgoja apostrofira politikantsko trgovanje sa školskim izletima i čuvanju sjećanja na žrtve ('Vukovar kao poželjna destinacija za 800 kn – Lora kao nepoželjna destinacija za 10 kn'). U nastavku se nižu prizori o Jasenovcu, Stepincu, netrpeljivosti i netoleranciji prema drugim narodima, izborima ('Što pokazuju izlazne ankete - koliko ima tuka, a koliko prasac?'), položaju žena u 'ranom kršćanstvu', dijalog majke i Gospe, koja žuri na ukazanje u Međugorje, iseljavanju Hrvata itd., a najubojitiji prizori su oni u kojima Robi K. na svojevrsnom suđenju ispija otrov i onaj gdje učiteljica pojašnjava značenje pozdrava 'Za dom spremni'.

Problem predstave je u tome što se nije otišlo dalje od identificiranja i scenskog uobličavanja tih kontroverznih pitanja, anomalija i rana hrvatskog društva. Također je šteta što dio s pitanjem 'Gdje ide Hrvatska?' te odgovor 'U rikverc!' nije pomnije razrađen nego se izgubio u zgusnutom tkanju crnohumornih dosjetki. Dakle, predstava ne poziva na razmišljanje, kao što je to, recimo, uspjelo odličnom Jelčićevom komadu 'Govori glasnije', također uprizorenom u Kerempuhu. Bez obzira na deskriptivnost, Robi K. će sigurno privući svoje brojne fanove u Kerempuh, a s druge strane poremetit će repertoarnu idilu zagrebačkih kazališta tako da se može zaključiti da je postavljanje Ivančićevih kolumni u svakom slučaju odličan potez kazališne uprave.