'Procedura će, zapravo, biti vrlo jednostavna. Cijeli jedan dan stajat ću na Trgu bana Jelačića i osmjehivati se', kaže nam Siniša Labrović uoči svog performansa 'Ljubav prema osmijehu' koji će, u sklopu festivala Ekstravagantna tijela, održati 17. rujna s početkom u 19 sati.

Otkud ideja za cjelodnevni, 24-satni osmijeh usred Zagreba?

'Tema festivala Ekstravagantna tijela ove godine je ljubav i ja sam krivo shvatio da svi radovi koji će se na njemu predstavljati trebaju u svom nazivu imati tu ljubav ili biti o ljubavi prema nečemu. Tek kasnije sam ustvrdio da to uopće nije na moranje, ali na kraju je i iz greške ispala dobra stvar', objašnjava Labrović, čiji osmijeh na Trgu nije potaknut manjkom osmijeha u Hrvatskoj ili općenito oko nas. Upravo suprotno.

'Možda je osmijeha oko nas i previše, kao i savjeta i pritiska da se osmjehujemo više. Osmijeh je univerzalan izraz koji u svim kulturama na svijetu ima isto značenje. Svugdje je gesta prijateljstva, dobrohotnosti, naklonosti, radosti, naravno, kada je iskren. No i oni koji nisu toliko dobrohotni mogu probati koristiti koliko daleko mogu ići lažno se osmjehujući. U radu me, međutim, prije svega zanima taj moment sastajanja socijalne, političke, društvene i ekonomske agende koja nam kaže da smo sami odgovorni za svoj uspjeh ili neuspjeh. S tom agendom dolazi i poplava self-help literature koja kaže kako smo vlasnici samih sebe i da nam kao takvima nitko ne brani da budemo sretni. Zanima me taj pritisak da se bude sretan. Često se govori da robu prodaju žene, manekenke, a ja bih rekao da je prodaje i osmijeh', pojašnjava Labrović te svojim 24-satnim osmjehivanjem na glavnom zagrebačkom trgu želi naglasiti upravo to stalno prisutno ustrajavanje na osmijehu.

'Volim osmijeh i radost i vjerujem u njih, ali mi smeta to nasilje osmijeha koje ne dolazi iz istinske radosti, nego od nametnute kvazipsihološke agende i self-helpa te općenito iz te suvremene priče u kojoj je loše raspoloženje dozvoljeno samo u najužem krugu najbližih ljudi, ako i tamo', kaže.

Na festivalu Ekstravagantna tijela predstavlja se i u sklopu grupne izložbe 'Ekstravagantna ljubav', a koja se u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu otvara 18. rujna i traje do 10. listopada. Labrovićev rad zove se 'Ljubav prema pljuvanju u zdjelu iz koje jedem', a radi se o instalaciji sastavljenoj od zlatnog tanjura i spaljenog drveća.

Poticaj tom radu je, kaže nam, Prva poslanica Korinćanima, u kojoj sveti Pavao govori o ljubavi kao o vrijednosti iznad ufanja i vjere te kaže kako je ona 'velikodušna... ne zavidi... nije razdražljiva, ne pamti zlo... ne traži svoje... svemu se nada... sve podnosi', ali i kako se 'ne raduje nepravdi, a raduje se istini'.

'Divno zvuči, ali zanimalo me je li moguće primijeniti te karakteristike u odnosima sa svojim bližnjima i u cjelokupnom socijalnom i društvenom životu. Postaje li nesebičnost u njima, primjerice, naivnost, posebno kad se radi o odnosu moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih, radnika i poslodavaca? I oni su naši bližnji. Što je u tom odnosu ljubav radniku koji nekoliko mjeseci nije dobio plaću, a banka mu šalje ovrhu za kredit? Može li on istovremeno ne tražiti svoje i radovati se istini? Radnik kojemu je zbog produktivnosti zabranjen odlazak na toalet pa nosi pelene u koje obavljati nuždu? Može li on istodobno sve podnositi i nadati se boljem? Možemo li uopće voljeti sebe, i druge ljude, ako uopće nismo ljudi, ako nas se dovodi u uvjete da seremo i pišamo u gaće? Osobno ne vjerujem u toliku anđeosku produhovljenost', kaže Labrović te dodaje kako je upravo zato prvi akt ljubavi upravo mržnja.

'U uvjetima ropstva i golog opstanka, kad gazda hrani radnika, ali i traži da obavlja nuždu u pelene, nije li prva radnička dužnost ugristi ruku koja ga hrani i pljunuti u zdjelu iz koje jede? Mržnja u tom smislu postaje prvi akt ljubavi ako želimo voljeti sebe. Jer nije li mržnja prema tlačitelju znak ozdravljenja i ljubavi prema sebi, prema bližnjemu, prema pravdi i slobodi', upozorava Labrović, a strašno ga iritira i diskurs milosrđa vezan uz poslodavce.

'Sam čin davanja posla prikazuje se kao čin velikog milosrđa. Poslodavac vam time što vam daje posao čini dobro i milostiv je. Nema uzročno-posljedične veze između njega i radnika, da obojici nešto treba od druge strane i da obojica daju nešto u tom odnosu. Tu priču treba odbaciti i početi vjerovati u sebe. Nužno je zato vratiti mržnju jer se ne radi o fikciji, čak ne i o resentimanu, nego o samosvjesnom udruživanju slabih i nemoćnih da bi obranili sebe', kaže Labrović. Osim toga, prije nekoliko dana na svome Facebooku objavio je ukaz s potpisom Darija Juričana, redatelja filmova 'Gazda' i 'Gazda: Početak' te 'Kumeka', koji je u montaži, a govori o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću.

U ukazu, u kojemu je Juričan potpisan kao predsjednik Muzeja korupcije, navodi se da Labrović postaje kustosom spomenutog muzeja jer je 'jedini na natječaju od 3. rujna 2019., skrojenom isključivo za njega, imao sve tražene uvjete u obliku 34 performansa/instalacije te je time, po starom hrvatskom običaju o korupciji, zadovoljena forma'.

'Juričan i njegova ekipa rade sjajan posao filmovima koji tematiziraju razloge i posljedice od države podržanog i toleriranog kriminala u tranziciji i pretvorbi, a dio te priče je i Muzej korupcije koji ima ambiciju prikupiti što više načina i procedura vezanih uz korupciju, glavni način ekonomske prakse u Hrvatskoj. Muzej će biti virtualan, a to što sam postao kustos ne nosi sa sobom neku posebnu vrstu kustoskog posla. Više je taj ukaz potvrda prepoznavanja i prijateljske podrške tom muzeju', objašnjava Labrović, dodajući da je prije nekoliko dana bio na Korčuli te je kao gost udruge siva zona, na čelu s Darkom Fritzom i Sonjom Leboš, 4. i 10. rujna održao performans 'Pecanje'.

'Sjedim na stolici i pokušavam u akvariju s morskom vodom pecati ribe koje se nalaze u konzervama. Performans traje nekoliko sati, već prema kontekstu i okolnostima. Važno mi je trajanje koje naglašava apsurdnost, ali i upornost koja ide usuprot eventualnoj beznadnosti', kaže Labrović o tom performansu nastalom 2018. Na Korčuli ga je prvi put izveo na obali mora, s 'originalnom' morskom vodom, što je znakovito u lokalnom kontekstu Korčule i širem kontekstu hrvatske i europske morske obale s obzirom na regulacije, tj. zabrane i ograničenja individualnog ribarenja za vlastite potrebe, 'čime je narušen temelj načina života na obali koji je bio nereguliran stoljećima, otkada su tu more i ljudska prisutnost'.

Performansi poput 'Pecanja' Labroviću su među njegovim najdražim, kaže.

'Znate ono kad roditelji kažu da djecu vole jednako. To nije istina, vole ih na različite načine, a kad kažu 'jednako', misle na to da se trude jednako postupati prema svima njima. E, tako se i ja trudim postupati jednako prema svim svojim radovima, od onih najboljih pa sve do katastrofalnih, ali nekako su mi uvijek najdraži oni performansi koji su pomalo apsurdni, idiotski. Recimo, 'Turizam', koji sam izveo u Omišu i na Pelješcu prije dvije-tri godine. Imao sam čašu morske vode i čašu Coca-Cole i umakao bih prst prvo u jednu, pa u drugu, i lizao te ih tako ispijao. Volim i lizanje peta publici, potom 'Obilježavanje', performans u kojemu sam mokrio na Markovu trgu u Zagrebu, zatim 'Kažnjavanje', u kojem se svaki put kad osoba izađe iz prostora opalim bičem po leđima. Eto, to su mi neki od dražih. Nadam se da se ostali moji performansi neće naljutiti', kaže nam Labrović. Pored toga, sudjeluje na izložbi 'Kad spomenici ožive' koja će se 16. rujna otvoriti u zagrebačkoj Galeriji Nova.

U fokusu izložbe su antifašistički spomenici, umjetničke i znanstvene prakse očuvanja njihovog digniteta, kao i fenomeni vremena vezani uz odnos prema memoriji, temporalnosti političkih opredjeljenja u vrijeme povijesnih amnezija. U radovima se isprepliću različiti pristupi temi spomenika, osobni poetski i meditativni pristup, upisivanje kolektivne memorije u medijski i fizički javni prostor te radikalno kritički pristup. Novonastali radovi problematiziraju aktualnu situaciju u društvu danas, revizionizam i normalizaciju fašizma, a Labrović kaže kako se radi o sjajnom presjeku hrvatskih umjetnica i umjetnika, među kojima su Miro Vuco, Bojan Mrđenović, Mladen Stilinović, Pasko Burđulez, Luiza Margan, Igor Grubić, Sandro Đukić, Nika Radić, Marko Marković, Slaven Tolj, Sanja Iveković, Tanja Dabo, Neli Ružić, Božena Končić Badurina, Dalibor Martinis, Željko Badurina, Jana Dabac, Alem Korkut i drugi. Kustosica izložbe je Davorka Perić.

Labrović se, inače, krajem prošle godine preselio u Berlin, a primarni motiv bio mu je obiteljski. Žena i on su, naime, zadnjih 11 godina veze i osam godina braka živjeli razdvojeno. Ona je bila u Vinkovcima, a on uglavnom u Zagrebu. Na jednom performansu u Beču sreo je Andreja Mirčeva koji je dao otkaz na osječkoj Akademiji i koji mu je rekao da u Berlinu postoji velika potražnja za tetama u vrtiću, što se Labroviću činilo kao sjajna prilika za njegovu ženu.

'Stvari u Berlinu još nisu sjele na mjesto. U umjetničkom smislu ja sam tamo nitko i ništa, ali opet, nisam ni otišao da uspijem', kaže Labrović, kojemu je glavni grad Njemačke zasad divan za život.

'Cijene su vrlo umjerene, što nije mala stvar, a ljudi i atmosfera su mekani. Istina, osjeća se to neko vrenje, taj uspon krajnje desnice, ali ljudi su vani i žive. Neki dan sam na putu s otvorenja jedne galerije prošao pored niza kafića i restorana sa stolovima vani. Ljudi su izgledali uronjeni u taj tren. Možda sam ja to umislio jer mi je trebalo da bude tako, ali prizor me oduševio. Istovremeno me i rastužio jer mi se čini da je kod nas, u Hrvatskoj, te uronjenosti u tren sve manje, što je šteta jer je to nešto sveto, lijepo i nježno prema samome sebi. Mi smo tu stalno u rasplitanju prošlosti i zaplitanju budućnosti, tako da mi je opuštajuće vidjeti nešto drugo u Berlinu. I kulturna ponuda je odlična, kao i ponuda općenito. U jednoj uličici imam desetak različitih nacionalnih kuhinja, a onda svega 15-ak minuta pješke mi je sedam ili osam knjižara ili antikvarijata. Ugodno je i lijepo', kaže Labrović, ističući da ga nakon Njemačke svaki novi povratak Hrvatskoj ipak ne deprimira.

'Lakše se radujem kolegama kad znam da ću otići. Dolasci u Hrvatsku su mi kao kad upadnete u živo blato, ali znate da ćete se izvući, a sve je pomalo i turistički, mada znam sve o čemu se ovdje radi. I jedino ovdje to i znam. Kad slušam razgovore lokalnih ljudi za stolom, sve mi je jasno, a kad, recimo, slušam Amerikance u njihovoj američkosti, sondu uopće ne spuštam duboko. U svakom slučaju, otkako sam se preselio, puno mi je lakše biti u Hrvatskoj', kaže Labrović.