Praveći se još uvijek da radi kazalište za ove druge, Raguž se, naravno, odlučio za ovu drugu opciju. I, kao što gotovo nijedna od uspješnica Teatra EXIT ne može bez hip-hopa, ni 'Njuške' nisu pošteđene bacanja rima na korljajući ritam. S minimumom kostima i scenografije, i ova predstava upada u sad već klasični EXIT-ov profil takozvanih glumačkih predstava, onih u kojima je dramaturgija tek nužno zlo, a dovršenost tek opcija, ali koje od stand upa i puke komercijale ipak razlikuju odabrane teme i vještina izvođača.

Tema 'Njuški' jest pseći život u uglavnom neprirodnom, urbanom ambijentu, ispričan kroz različite pasmine koje Janko Rakoš, Flip Križan i Enes Vejzović s lakoćom interpretiraju, iako ne uvijek u potpuno izbrušenim vinjetama. Afganistanski hrt koji se pari za pare, mješanci s gradskog asfalta koji nemaju 'ni kučića ni mačića', nezasitni terijer i ponosni buldog... takve su skice, koje sa psima, osim nominalno, i nemaju previše veze. Izvođači to naglašavaju činjenicom da četveronoške zapravo hodaju tek u uvodno-odjavnoj 'špici', dok su svi ostali prizori izvedeni dvonožno, tek gestom i staturom naglašavajući specifične karakteristike određene pasmine. Pri tome je, zahvaljujući suradnici za scenski pokret Kseniji Zec, svaka sličnost s ljudskim sudbinama, izgledom i položajem tijela ovisno o životnoj situaciji i sreći sasvim slučajna!

Karikaturalnost je, naprotiv, namjerna, pa kad Filip Križan kao omanji, ali uvijek gladni terijer viče 'Ajde!', to zaista zvuči kao iritantno lajanje psa koji bi želio biti veći nego što jest. S druge strane, svaka od (straho)poštovanja vrijednih pasmina koje igra Janko Rakoš zadržava težinu na pozornici, bio to mafijaški buldog ili na akciju uvijek spreman hrvatski ovčar. Posebno je zanimljiva i Vejzovićeva epizoda njemačkog ovčara zaposlenog u MUP-u, njegova profesionalnost i kolegijalni odnos s partnerom – dvonožnim policajcem. Sve to jesu minijature koje izazivaju smijeh i prepoznavanje jer 'Njuške' su prava basna, što znači da su u njoj životinje tek oruđe posredovanja. Balogovim stihovima rečeno, svaka od priča u ovoj predstavi je 'tužna priča o psima i o psima'.

U tom smislu krucijalna je naznaka, nažalost, nedovoljno razrađena, onoga što ljudi čine psima. Primjer buldogove agresivnosti i preuzimanja krivice, ili onaj pasa treniranih za borbu koji se kolju i nakon što ih više nitko na to ne prisiljava, manje su zabavna strana odnosa 'gospodara' ili 'vlasnika' prema navodno najboljem čovjekovom prijatelju. Iako ima, poput svojedobnog Montažstrojevog 'Timbuktua', i aktivističku crtu jer imenom, pasminom i starošću predstavlja 'korisnike' šinteraja koje čeka eutanazija i apelira za njihov spas, tj. udomljavanje, ova predstava ipak ne ide dublje od površnog izazivanja suosjećanja, koje već u sljedećem prizoru šalom ili gegom gura u zaborav.

Činjenica da u 'Njuškama' igraju članovi ansambla Dramskog kazališta Gavella, točnije dva člana i jedan bivši jer su Enes Vejzović i Janko Rakoš još u Frankopanskoj, dok je Filip Križan odlučio potražiti samostalnu sreću, potvrđuje Teatar EXIT kao i dalje prostor glumačke slobode. Iako njegove produkcije računaju na komercijalni uspjeh, ili barem održivost, one su istodobno i iskorak iz repertoarne uobičajenosti institucija, pa pozornica u Ilici 208 služi ne samo afirmaciji nadolazećih generacija nego i kao ispušni ventil te svojevrsna dodatna edukacija za članove stalnih ansambala kojima matične kuće ne nude dovoljno izazova ili prilika. Drugim riječima, EXIT je mjesto gdje se i dalje glumački slobodno laje!

Sveukupno, riječ je o još jednoj tipičnoj eksitovskoj predstavi, od koje gledatelj dobiva upravo ono što očekuje – sat i pol glumačke zabave, spoj veselog pokreta i intenzivne glumačke igre, zanatski vođene i profesionalno odrađene. Detalji se još stignu 'popeglati' u reprizama, jer i 'Njuške' će sigurno imati dug i plodan život, čak i ako im se svaka izvedba ne broji kao sedam 'običnih'.