Već je gotovo tradicija da u sklopu Dana srpske kulture, bilo kao veliko otvaranje ili kao spektakularan završetak, gostuje neki od proizvoda s ove strane granice obljubljenog i, ne bez razloga, na pijedestal vrhunske kazališne zabave uzdignutog srpskog glumišta. Ponekad bolje, ponekad lošije, takve predstave, baš kao i one druge s istom zemljom porijekla, kod domaće publike prolaze uvijek, i to s reakcijom koja je uvijek za nijansu, ili puno više od toga, nezaslužena. Još od onih dana kad se led probijao gostovanjima 'na neutralnom terenu' u Rijeci ili kad je Zvezdara teatarDušana Kovačevića bio igra na sigurno čak i zagrebačkih promotora.

U međuvremenu, razmjena predstava između Hrvatske i Srbije postala je uobičajena, toliko da gotovo i nema festivala koji si ne priušti barem jednu, bez obzira o kojem je žanru, profilu ili produkcijskoj datosti riječ. Normalizacija je odavno odradila svoje ili je odrađena i u tom segmentu kulturne proizvodnje. No taj proces, nasreću završen, ima i svoje 'loše' posljedice, a među njima je i to da danas ne može baš svaka 'boza' s one strane biti prihvaćena s ushitom ili značiti vrijednu kazališnu pustolovinu. Nakon što je prošla fascinacija, ostaje ipak i neka vrsta kritičkog suda, čak i kad jest riječ o sudu s velikim popustom, zasluženim mitom o glumstvenosti otvorenoj koliko je hrvatskom glumištu nemoguće, nezamislivo i nedokučivo. Upravo zato čvrga ostaje čvrga, čak i kad iza nje stoje ugledni autor, jaka glumačka imena i vječna tema.

Sve to Hipertenzija, predstava Svetislava Basare kojom su završeni ovogodišnji Dani srpske kulture u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, ima. Nastala u produkciji Kulturnog centra Inđija, na programu je beogradske scene Kult, i sasvim sigurno je pravi bulevarski uspjeh po principu 'uz minimalne zahvate i troškove – maksimalan učinak'. Sama po sebi funkcionira kao vrlo plošna i jednostavna potvrda teze da za kazalište ne treba puno više od glumca i teksta, uz nešto malo nevidljive režije. I tako to zaista izgleda i zvuči: publika prati priču koja je dovoljno poštena da navede svoje izvore, nema kompliciranih detalja, smijeh se promoli svakih nekoliko minuta, a i poruka je, na koncu, prenesena. Za one revolucionarnije nastrojene u gledalištu, prisutna je i kritika, jer stvar je slika stanja u kaotičnom društvu, kaosa koji sam sebe jede i stvara istovremeno...

Ukratko, svi sastojci su tu, i ovaj komad jednog od najcjenjenijih suvremenih srpskih pisaca zaista baštini od srpskog humora i humoristične tradicije u dramskom pismu. Nije riječ samo o Dušanu Kovačeviću, iako se njegovog 'Profesionalca' i spominje i na njega se vidljivo naslanja, a ne treba zanemariti ni 'Balkanskog špijuna', kao i neke kasnije radove, poput 'Generalne probe samoubistva'...

Basara kao dramski autor, a onda i kao redatelj, kao da se htio, poput svojedobno Pekića, za okladu našaliti i prepustiti se zovu klišeja, pokušavajući u njemu pronaći mjesto za sebe. Šala je pojela onoga tko se sa šalom pokušao šaliti, a prepoznatljivi obrasci pokazali su se otpornijima nego što se može činiti. Zato 'Hipertenzija' nema onu vrstu ludosti koju ne samo u ovom kontekstu neizbježni Kovačević ima i kad zabrazdi ili onu vrstu odmaka koju nude nešto mlađi/noviji dramatičari iz susjedstva.

Basarin problem ili, da ne bi bilo osobno, problem ovog Basarinog teksta, zajedno s njegovim pokušajem režije, najprije je činjenica da ponovno korištenje već iskorištenog i kanoniziranog može ostati tek na razini zanatskog odrađivanja. Bulevarsko kazalište samo je već dovoljno jasan žanr, nažalost u Srbiji bitno snažniji nego u Hrvatskoj, jer ovdje i kad se pokuša napraviti nešto na tom tragu, stvar pada u vodu već nakon nekoliko minuta.

Kritički pak 'Hipertenzija' ne djeluje, tek eventualno satirički, ali prema samoj sebi, jer čak i kad koristi likove i motive iz 'Profesionalca', previše podsjeća na njega. Režijski, također, tu nema previše iskoraka iz uobičajene 'sjedi, hodaj, lezi i malo viči' šprance, pa sve na kraju ostaje na mogućnostima izvođača. Predrag Ejdus jedan je od onih koji i sami mogu držati cijelu pozornicu, pa, ovisno o njegovom raspoloženju, predstava gubi ili dobiva u velikoj mjeri, dok je Branislav Trifunović pomoćnik, kvalitetni Sancho Panza, šegrt koji ima osjećaj za pravi alat u pravom trenutku. Ukratko, sve je u ovoj predstavi lagano skučeno i svedeno na nužno, čak i humor.

Za srpsku publiku ova predstava možda ima donekle terapeutski učinak ili neku vrstu satiričke oštrice, dok je ovdje njezina provokativnost tek posredna, sekundarna i zato jalova. A pogotovo je tako u prizorima kad stari udbaš, ali 'jednom udbaš - zauvijek udbaš', otkrije svoje navodne sklonosti i na pozornici postane drag queen. Ne treba pritom zaboraviti da se hrvatska homofobija ne može mjeriti sa srpskom, koja je u stanju izazvati doslovno građanski rat... pa je tamo takav prizor nešto provokativniji nego ovdje. Sve ostalo što donosi 'Hipertenzija', od za naslov zaslužne metafore života pod pritiskom, do teorije urote prema kojoj je vjerojatno i svijet nastao po direktivi odozgo, a u provedbi Agencije, Firme, Udbe ili kako se već sve te organizacije zovu, nije novo.

I smiješno je tek na trenutke, prvenstveno zahvaljujući Ejdusu i njegovom inzistiranju na parodiji. Drugim riječima, apsurd življenja na ovim prostorima zaslužuje više od ovako ocvale interpretacije. Čak i ako je nekome u publici otkrila mogućnost da je možda jednom i među udbašima bilo – pedera.